Sad kad je proširenje Europske unije na Zapadni Balkan konačno vraćeno na dnevni red, zemlje regije koje su kandidati za članstvo moraju hitno prilagoditi svoje nacionalno zakonodavstvo relevantnim zakonima Unije. Ovo podrazumijeva i usklađivanje s europskim zakonom o klimi, koji obvezuje države članice da dostignu klimatsku neutralnost do 2050.

Značajno smanjenje štetnih emisija ostaje ogroman izazov za zemlje Zapadnog Balkana. Međutim, usvajanje Zelene agende za Zapadni Balkan u listopadu 2020. pobudilo je izvjesnu nadu. Ovaj program, koji podržava Europska unija, odražava ambiciozni Zeleni plan, također promoviran od strane EU.

U ovu viziju ugrađen je Ekonomski i investicijski plan (EIP), skup strateških mjera kojim su predviđena izdvajanja do 9 milijardi eura za ulaganja EU u regiju Zapadnog Balkana u razdoblju 2021. – 2027. Ova sredstva trebala bi odigrati ključnu ulogu u olakšavanju ekološke tranzicije regije i njezine bolje integracije s aktualnim državama članicama EU.

Prvi koraci su napravljeni

Od usvajanja EIP-a do danas, EU je odobrila 1,8 milijardi eura za ulaganja u Zapadni Balkan, dakle petinu ukupnih obećanih sredstava. Očekuje se da će ova ulaganja dalje mobilizirati 5,6 milijardi eura. “Zapadni Balkan trebao bi dostići klimatsku neutralnost istovremeno kad i EU, ali nažalost polazna pozicija se razlikuje”, kaže Selma Ahatović-Lihić, komunikacijska menadžerica Savjeta za regionalnu suradnju .

Ulaganja EU fokusirana su na četrdeset odobrenih projekata, koji su najvećim dijelom usmjereni na promicanje održivog transporta i čiste energije. Dijapazon projekata proteže se od izgradnje novih ulica do solarnih projekata te obnove hidroelektrane. Iako su prilično ravnomjerno raspoređeni u cijeloj regiji, mogu se primijetiti određene razlike: na primjer, ulaganja namijenjena Bosni i Hercegovini tiču se isključivo projekata za održivu mobilnost.

Projekti subvencionirani u sklopu EIP-a u razdoblju 2020. – 2022. Izvor: WBIF

Distribucija sredstava pokazuje da je pažnja prevashodno usmjerena na prometni sektor. Najveći dio sredstava osiguranih u sklopu EIP-a usmjeren je na projekte vezane uz mobilnost. Kvota uložena u poboljšanje cestovnog sustava bliska je onoj namijenjenoj željezničkom prometu, no više nego dvostruko je veća od one usmjerene na projekte za čistu energiju.

Ceste umjesto željeznice

Iako EIP obuhvaća razne projekte usmjerene na promicanje održive mobilnosti, obnovljive energije, digitalizacije i razvoja javnog sektora, nije rečeno da će sva ova sredstva biti zaista uložena u postizanje glavnih ciljeva Zelene agende.

Jedan od problematičnih aspekata jeste stavljanje naglaska na izgradnju cesta, koje se ne čini dovoljno usklađenim s ciljem promicanja održivih oblika mobilnosti. Samir Lemeš, aktivist bosanske nevladine udruge Eko forum, kritizira činjenicu da “milijarde eura bivaju uložene u autoceste, dok su ulaganja u željeznice gotovo ravna nuli”. Iako željeznice i plovni putevi više doprinose održivoj mobilnosti, nastavlja se ulagati u cestovni promet koji će samo povećati štetne emisije. Doduše, nove ceste mogle bi doprinijeti poboljšanju povezanosti unutar regije, no ovaj cilj može se postići i ulaganjima u željeznicu, pri čemu vlakovi ispuštaju znatno manje stakleničkih plinova. U svakom slučaju – kako pokazuje jedna studija Europskog parlamenta – izgradnjom novih cesta ne može se prevazići glavna prepreka na putu ka boljoj povezanosti zemalja Zapadnog Balkana: kontrole i duga čekanja na granicama.

Napustiti ugljen, ali kako?

Značajan dio ulaganja EU usmjeren je na povećanje energetske učinkovitosti na Zapadnom Balkanu. Ovo je dobra prilika da se smanje štetne emisije i atmosfersko zagađenje, s obzirom da zgrade znatno doprinose ovim fenomenima, posebno ako imaju neučinkovite sustave grijanja.

Ako se žele značajno smanjiti emisije, za grijanje bi trebalo koristiti održive alternative ugljenu i drvetu. Iako su pojedini projekti u sklopu EIP-a zaista fokusirani na promicanje održivih izvora energije, u jednom izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) ističe se da na Zapadnom Balkanu potencijal sunčeve energije i energije vjetra još uvijek nije dovoljno iskorišten. Umjesto poticanja punog iskorištavanja ovih resursa, predviđen investicijski plan EU usmjeren je na kontroverzne projeke hidroelektrana, koje imaju negativan utjecaj na okoliš. Stanislav Vučković iz srbijanske nevladine udruge Eko straža priznaje da “hidroenergija predstavlja jedno od rešenja za energetsku tranziciju”, ali istovremeno upozorava da “treba voditi računa da se štetno dejstvo na ekosustave i na okoliš svede na minimum”.

Osloboditi čitave gospodarske sustave ovisnosti o ugljenu skup je i složen pothvat. Visoki troškovi – uključujući društveno-ekonomske posljedice tranzicije – sugeriraju da vlade možda oklijevaju nastaviti u ovom smjeru. Selma Ahatović-Lihić zabrinuta je zbog toga što “klimatske promjene sve više koštaju i dodatno opterećuju ionako krhke ekonomije Zapadnog Balkana, gdje energetsko siromaštvo predstavlja veliki problem”. Ulaganja EU u ovu regiju od ključnog su značaja za poticanje i podržavanje energetske tranzicije, no do danas su izdvojena prilično ograničena sredstva.

Općenito promatrano, trenutna raspodjela sredstava ne pruža mogućnost da se na sveobuhvatan način uhvati u koštac s problemom klimatskih promjena i njihovog štetnog dejstva na okoliš. Pojedini projekti fokusirani su na upravljanje otpadom i otpadnim vodama, ali zanemaruju ostala važna pitanja vezana uz okoliš. Neki sektori, poput održive poljoprivrede, trenutno su isključeni iz investicijskog plana EU, unatoč činjenici da značajno utječu na izvoz i zaposlenost u regiji.

Potrebno je dobro upravljanje

Projekti EIP-a još uvijek su u početnoj fazi, te nije moguće precizno procijeniti njihov utjecaj. Međutim, već sad je jasno da će njihov uspjeh ovisiti o političkom kontekstu i jačanju kapaciteta vlasti za djelovanje. Slabost institucija i privilegije koje uživaju državna poduzeća velik su izazov za učinkovitost ulaganja u ovaj sektor. Nadalje, ako se želi stvoriti kvalificirana radna snaga sposobna da predvodi gospodarski razvoj, potrebno je suočiti se s manjkavostima obrazovnog sustava i depopulacijom. “Nedostaju nam ne samo sredstva, nego i infrastrukture neophodne za obezbjeđivanje provedbe”, ističe Stanislav Vučković te dodaje: “Potrebne su nam prilike za stjecanje izravnih iskustava i razmjenu znanja s državama EU”. Po njegovom mišljenju, glavna prepreka za autentičnu zelenu tranziciju Srbije jeste srbijanski politički režim koji uživa podršku Europske unije.

Općine na Zapadnom Balkanu trebaju razviti neophodne vještine. Sposobnost provođenja iscrpne analize utjecaja na okoliš od ključnog je značaja kako bi se osiguralo da projekti zaista doprinesu zelenoj tranziciji. Međutim, u konačnici, njihova učinkovitost ovisi o fazi provedbe. U ovom kontekstu, dobre prakse upravljanja predstavljaju neizostavni element.

Nevladine udruge s kojima smo razgovarali zabrinute su i zbog nedostatka dijaloga s civilnim društvom tijekom faze planiranja projekata u sklopu EIP-a, ističući potrebu za većom uključenošću i tansparentnošću. Prema riječima Samira Lemaša,”proces nije transparentan, nema dovoljno javno dostupnih informacija i najveći dio sredstava završi u rukama konzultanata EU.

Stavljanje brojki u pravi kontekst

Ukupan iznos sredstava koje je EU usmjerila na Zapadni Balkan kroz EIP relativno je skroman u usporedbi sa sredstvima EU koja se slivaju u države članice koje se graniče sa Zapadnim Balkanom, dakle u Bugarsku, Rumunjsku, Hrvatsku, Mađarsku i Grčku. Logično je da zemlje EU imaju na raspolaganju više programa i mogućnosti financiranja i ovo je jedan od razloga zbog kojih zemlje kandidati toliko žarko žele pristupiti Europskoj uniji. Međutim, kako tvrdi Selma Ahatović-Lihić, jaz između Zapadnog Balkana i EU još uvijek je ogroman.

Financijska potpora koju EU pruža kroz EIP sastavni je dio pretpristupnog programa IPA III, usmjerenog upravo na pružanje pomoći državama kandidatima na putu ka članstvu u EU. Shodno tome, pomenuta ulaganja često su uvjetovana, te iznos dobivenih sredstava ovisi o uspješnosti svake zemlje.

Međutim, da bi posvećenost Europske unije Zapadnom Balkanu ostala kredibilna, potrebna je jasna perspektiva. “Datum ulaska Srbije u Europsku uniju odgađa se u nedogled, sigurno već desetljećima”, tvrdi Vučković. “Posljedično, na svaku financijsku potporu od strane institucija EU gleda se, blago rečeno, s određenim oprezom”.