Sa unutrašnje strane korica italijanskog romana Uhvati zeca Lane Bastašić (Zagreb, 1986) kupcu/čitaocu se smiješi autorkin foto-portret. Mislim da ima razloga za svoj osmijeh – Evropska nagrada za književnost, namijenjena mladim piscima, otvara vrata izdavačkih kuća na Starom kontintentu poput neke kalauz-preporuke. O tom romanu, objavljenom u Beogradu (Kontrast, 2018; Booka, 2020 – “doterano izdanje”) i Sarajevu (Buybook, 2019) piše se vrlo pozitivno u Regionu: bio je u užem izboru za srpski roman godine (Ninova nagrada) te za Nagradu Meša Selimović u Bosni. To rekavši, napominjem: ozbiljna recenzija u Regionu odavno je izuzetak. Pravilo su kratke, ad hoc ocjene¹ ili duga prepričavanja djela – kao da su ih platili izdavači.

Uhvati zeca

Protagonistkinje romana su dvije prijateljice, Lejla i Sara – naratorka. Na početku rata u Bosni one su djevojčice, žive u Banjaluci, gdje nakon rata studiraju književnost. U ratu je nestao Armin, Lejlin brat. Nakon studija, Sara odlazi u Dablin, tamo živi sa Michaelom (ne želi imati djecu), Lejla je u Mostaru gdje živi sa mužem Edom. Nakon dvanaest godina proteklih bez međusobnih veza, jednog dana – Lejlin telefonski poziv. (To je, izgleda, još uvijek sjajan kliše za pokretanje zamajca radnje, a čitalac, kad zazvoni telefon u romanu, kao i u filmu, odmah načuli uši). Razlog dolaska? Armin nije nestao, živi u Beču. Naravno, Sara pristaje da dođe u Mostar. Njihov susret, nakon mnogih godina? Kao da su se rastale dan prije. Zajedno se zapućuju autom prema Beču, gdje bi trebalo da susretnu Armina, Lejlinog nestalog brata… Put je, znamo, dug pa se zaustave u Jajcu, kod gospođe Knežević, Lejline prijateljice. Gospođa ih je dočekala sirnicom, dala im prenoćište i primila zdravo za gotovo Lejlinu izjavu da je Sara Irkinja. I, kad je već svoje likove dovela u Jajce, Lana Bastašić ih vodi u obilazak Muzeja Avnoja. Tamo će Lejla na Titovu fotelju zalijepiti žvakaću gumu…

Da nastavim dalje, ovako? Zaboga, zar ne treba da kažem nešto više o romanu koji je dobitnik jedne evropske nagrade, a ne da vas na ovaj način dovedem i do Beča, gdje će naše prijateljice saznati… Šta? Eh, to otkrijte sami a o zecu razbijajte glavu bez ikakve pomoći moje malenkosti.

Roman kao pseudoangažman

Ova duga priča o Sarinom i Lejlinom prijateljstvu ostvarena je u dva vremenska toka koje je autorka nastojala što više da ispreplete. U tome je potpuno uspjela, što je, uz poglavlja u kojima nam daje svoj doživljaj ratnog djetinjstva i poratnog perioda rane mladosti u Banjaluci, određeni kvalitet ovog romana. Lejla i njena porodica, Bošnjaci izloženi stalnom pritisku srpskih ekstremista, čak mijenjaju prezime. Tako Begići postaju Berići, Lejla Lela, a Armin – Marko. To su, dakle, uvjerljivije stranice, i to ne samo zbog autorkinog jasnog etičkog stava…

Sve ostalo u ovom romanu koji bi trebao da bude proza na temu traganja za identiteom? Od forsiranja teme ženskog prijateljstva do pokušaja stigmatizacije Josipa Broza Tita, mizantropskog markiranja okoline i nerijetko neuvjerljivih i dugih dijaloga te vještačkog, dakle semantički neuvjerljivog pokušaja svođenja računa pred Dürerovim akvarelom Poljski zec (1502) refleks je pomodnog proznog trenda među mlađim autorima u Regionu: piši sebe, budi zanimljiv po svaku cijenu! Nisam protivnik feminizma (ajme da ga nije bilo!), tako ni tema o tom argumentu u umjetnosti uopšte, ni protivnik objektivnih kritika na račun J. B.Tita.

Ma koliko se Lana Bastašić trudila u svom pokušaju davanja metaforičkog značenja onoj žvakaćoj gumi, prijateljice u romanu putuju i kroz aktuelnu Bosnu. Koliko će biti čitalaca koji će se zapitati zašto ne barem po jedna žvakaća na portrete feudalaca koji danas vladaju tom zemljom? Imala je priliku – i u Mostaru, i u Jajcu, i u Banjaluci. Očekujući da bi njen roman mogao biti preveden na evropske jezike, autorka je dodala ovu “poslasticu” tako dragu prodesničarskim slijepcima u Evropi! Kao da je danas toliko važan mrtvi Tito, kao da nije važnije što na Starom kontinentu polako a sigurno nestaju razni aspekti socijalne sigurnosti i solidarnosti! Putnik koji danas putuje morao bi vidjeti mnogo stvari i pojava življih i problematičnijih od mrtvog Tita. Ali, selektivna memorija i selektivni pogled na aktuelnu stvarnost čine svoje te i dodatno negativno djeluju u autorkinom socijalnom pseudoangažmanu.

Među velikim piscima bilo je i mizantropa, skrivenih ili otkrivenih, ali su svoju mizantropiju, koja im se javljala i kao plod nezadovoljstva na društvom u kojem su živjeli, ostvarivali kao umjetnici. Dakle, nisu bili tendeciozni… Autorka romana, putujući autobusom iz Zagreba prema Mostaru površno opisuje i olako karakterizuje svoje saputnike: sove i guske; jedan spavač je previše miran a do maločas je čitao Kišovu Mansardu; ima i žena masne kose… Sjećajući se plaže na moru, na kojoj je u mladosti bila sa Lejlom, naratorka sve zna o drugima: sve žene su histerične prema djeci, njihovi muževi bulje u Sarino okruglo dupe… Sve to Lana Bastašić čini u želji da se dopadne svojoj generaciji? Izgubljenoj, ona to veli na početku romana. Tako da ne lupamo glavom o kakvoj se generaciji radi… Možda bi bilo bolje da sami sebi opalimo čvoku i zapitamo se kuda srlja književnost danas, i ne samo u Regionu? Jesmo li previše kritični ako kažemo da su jedini vladajući književni “pravci” editorizam (što bolja reklama i prodaja knjige) i ambicionizam (pišem misleći na prestiž i superiornost)?

Lakoća, rupe

Tu smo, i to posve neposredno, kod problema lakoće pisanja i rupa u tekstu, posljedično i u značenju teksta, što otvara i jedno pitanje koje je tek prividno izvan pogleda na ovaj roman. I autorova biografija često nije nevažna u osvrtu na stil i semantiku njegovog djela. Lana Bastašić u Barseloni ima svoju školu kreativnog pisanja. Izbrojao sam do deset, dakle neću razglabati o tim školama u svijetu (pa ni o razvikanoj školi Holden u Italiji), ni koliko iluzija siju o mogućnosti fabrikacije pisca “na licu mjesta”, ni koliko polaznika požanje i stvarnih plodova tog učenja, već postavljam logično pitanje: kako možemo učiti druge a da vlastitim djelom nismo dokazali svoje spisateljsko umijeće. Da je drugačije, u ovom romanu ne bi bilo usiljeno montiranih detalja (Lejla se prostituiše, kad joj se ushtjedne – to je znak neke, autorki vrlo važne ženske slobode?), kratkih fragmenata koji ničemu ne služe (tako npr. sve znamo o Michaelovom kondomu i Lejlinim ulošcima, koliko kafe je popila i kroasana pojela čekajući u Zagrebu autobus za Mostar), stilskih padova iz pokušaja romanskne deskripcije u jeftinu putopisnu reportažu o krajevima kroz koje dvije prijateljice prolaze…

Sve to je sjajan način da se ostvari umjetnički uspjelo, k tome i dobije nagrada?

Medvjeđa usluga mladim autorima

Kad god se otvori diskusija o književnim nagradama (i ne samo u Regionu), na svoj način se odškrine Pandorina kutija iz koje ispuze zavist i nekritičnost… Lično mi je neznana bilo kakva ozbiljna debata o smislu književnih (i drugih nagrada za umjetnost) u Regionu, ponajmanje o aspektu slobode koji jedna nagrada, koliko toliko “bogata”, omogućuje autoru da mirno radi na novim projektima. Neki moji objektivni prijatelji iz tamo jednostavno su umorni od tog vašara taštine, volje za prestižom, marifetluka u žirijima te protežiranja pisaca dragih velikih izdavačima, rezignirano tvrde da je to zapravo odraz ukupnih socijalnih i političkih zbivanja u Regionu. Dakle, nismo daleko ni od korupcije. Naprotiv. Tako je Ninova nagrada za 2019. podigla veliku prašinu, ali, nekom srećom, i pitanje šta se dešava u tzv. aktuelnom književnom životu, u konkretnom slučaju – u Srbiji.

U užem izboru za Ninovu 2018. našao se i prvenac Lane Bastašić, takođe u Bosni; u mom starom kraju, prije dvije godine od pet predloženih romana iz Bosne za Mešu Selimovića četiri je objavio sarajevski izdavač Buybook. Uhvati zeca bio je jedini nebuyboočki, ali se već sljedeće pojavio i u izdanju te kuće… Nisam čitao djela iz užeg izbora mladih autora za Evropsku 2020, ali se pitam kakva su ako je nagrađen ovaj po svemu prosječni roman Lane Bastašić.

Na poleđini korica italijanskog izdanja nalazimo: “Vincitore European Union Prize for Literature”, te ispod: “Nema sumnje da će Bastašić biti važan protagonista na sceni balkanske literature…” To tvrdi Vox Feminae. (Opet Balkan kao zgodna vreća za utrpavanje svih Ex- jugosa, i Turaka, i Grka, i Bugara, i Albanaca… Zašto da se mučimo? Može biti da ta književnost ne postoji, ali vreća Balkan je zgodna – služi svojoj svrsi!) U Vox Feminae (izdavač je mogao dodati: zagrebačka net-revija) neko odlično poznaje “balkansku književnost”? Ako u svijetu postoji takva katedra, molim za informaciju! Živo me zanima zna li izdavač, koji naravno stoji iza cjelokupne grafičke obrade², da od stvarnih protagonista “balkanske književnosti” na italijanskom jeziku – da ne širim diskurs, ostaću u kontekstu savremene srpske književnosti – nema niti jednog djela Vidosava Stevanovića? Zna li i da će se jedan roman Radoslava Petkovića tek ove godine, dakle konačno, pojaviti pred italijanskim čitaocima, i da roman Tesla Vladimira Pištala dosad nije preveden, i koliko se čekalo na prve prijevode romana Dragana Velikića, a o Davidu Albahariju, jednom od najvećih autentičnih pisaca u svijetu znamo jako malo, tek putem nekoliko prevedenih djela… Tu nije bilo nikakvog kalauza.

Očito je da su italijanski recenzenti, valjda slijedeći one iz Regiona, podcrtali vezu sa narativnom tehnikom autora Alise u zemlji čudesa, a ne nedostaje ni komparacija sa prozom Elene Ferrante… U drugom slučaju smatram da ne griješe: proza koju nam nudi Ferrante je takva da odbija čitaoce koji su čitali književna djela bez kojih je nemoguće misliti literaturu a privlači one koji vjeruju, valjda opčinjeni oznakom bestseller na koricama knjige, da je književnost svako štampano slovo.

Nekritički odnos prema nekom djelu medvjeđa je usluga mladim autorima pa tako i Lani Bastašić.

PS 

Armando Gnisci (1946-2019), profesor na Sapienzi, bio je jedan od rijetkih zanimljivih komparativista u Italiji i Evropi. Razočaran stanjem i međuljudskim odnosima na Univerzitetu, otišao je u prijevremenu penziju. Tom prilikom, prije deset godina, u jednom od rijetkih intervjua kritički se izjasnio o savremenoj italijanskog književnosti, osobito o takozvanim čitanim piscima. U njegovoj optici slabo se proveo i Saviano. Gnisci smatra da autor Gomorre misli da je razumio svijet pa ga objašnjava drugima, a slave ga jer živi zatvoren, pod policijskom zaštitom. Nisu bolje prošli ni Paolo Giordano, ni Margaret Mazzantini, ni Alessandro Baricco. Autor supertiražnog romana Samoća prvih brojeva jer je napisao beskorisnu, deprimirajuću prozu; besteselerka jer ne poznaje dobro italijanski, ne zna pripovijedati i piše glomazne romane, a potonji jer je u Emausu toliko dosadan da je profesor jedva stigao do treće stranice.

Gniscijeva kritika bez dlake na jeziku posredno je upućena mladim piscima. Naravno, onim skromnim i svjesnim puta koji su odabrali. U jednom našem davnom razgovoru, u Ankoni, rekao sam Armandu da je vrijeme džentlmen isti za sva bića, pa tako i za pisce: na jednoj ruci ima neumoljivi časovnik, u drugoj drži metlu. Pogledao me s nijemim smiješkom.

 

1) Meni je osobito smiješan komentar Mirjane Krtinić (Danas, Beograd, 21. maj 2020):“Knjiga je kod nas bila u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2018, i mnogo je onih koji misle da joj nepravedno nije pripala, te da će sigurno biti na onim listama off-NIN dela, koje sastavlja istorija književnosti, a ne žiri….”

2) Tečni prijevod Elise Copetti osiromašuje nedostatak fusnota za italijanske čitaoce. Svi znaju ko su, između ostalih navedenih, Petar Kočić, Đorđe Balašević? Svi znaju šta su starogradske pjesme?