Izložba naslovljena "WARum?" i postavljena u Sarajevu pod opsadom, bila je popraćena umjetničkom akcijom na rijeci Miljacki pod nazivom "Ovo nije zid ". Ove riječi prizivale su Renéa Magrittea lulu koja nije bila lula, ali su ovdje bile preobražene u lulu mira koja nije donosila mir, već samo težinu njegovog odsustva. To nije bila izložba, nego poziv – dišući, živi proces koji je tražio učešće drugih.

Umjetnici su govorili o rušenju zidova, onih starih, od kamena i sumnje, ali i tečnih zidova koje voda gradi među nama, nevidljivih granica koje prolaze kroz srce grada poput vena kroz ostarjelo tijelo.

Tvrtko Kulenović je otvorio izložbu tvrdeći da mu je "najdraža od svih", spominjući takozvani "paradoks sfere", koji podrazumijeva da se sfera može izrezati na kriške te ponovo sklopiti da bude mala kao tačka ili velika kao kosmos – proturječeći geometričkoj intuiciji da sfera treba ostati konzervirana. Tako je naglasio da je upravo to ono što umjetnost pokušava uraditi: rasklopiti kosmos da bi ga, na pravi način, iznova sklopila.

Akcija je bila usmjerena na rušenje zidova koje je nametnula najduža opsada jednog grada u modernoj historiji (5. april 1992 – 29. februar 1996). Sa Drvenije – mosta čije ime potiče iz Osmanskog carstva, iako je oblikovan u 19. stoljeću pod Austrougarskom – učesnici su pustili u Miljacku improvizovani splav. Sastavljen od kanistera za vodu i ostataka svakodnevnog preživljavanja, ovaj mali splav nosio je na svojim krhkim jedrima dvije poruke: "Hello Europe! Mi smo svijet!" i "WARum?".

Prva je bila sarkastičan pozdrav pasivnoj međunarodnoj zajednici; druga – njemačka riječ podijeljena između rata (war) i pitanja "zašto" (warum). Vječno pitanje koje progoni svako mjesto razoreno agresijom nepravde. Prolaznici koji bi se spontano priključili, pravili su i papirne brodiće s porukama, puštajući ih niz rijeku u znak protesta ali i kao čin vjere – protest planu da se grad podijeli prema namjerama srpskog okupatora i vjera da zidovi mogu pasti, da vode mogu izliječiti, da svijet može odgovoriti kad ga dozovemo imenom kroz tamu.

Filozof Zdravko Grebo, koji je također bio prisutan, primijetio je tada da i na kraju dvadesetog stoljeća zidovi i dalje postoje i da ih treba rušiti, čak i ako to znači glavom udarati u njih da bismo promijenili svijet.

Simbolika te transformacije snažno je prisutna i u samom mostu Drvenija – mostu koji je ime dobio po materijalu od kojeg je napravljen u doba jednog carstva, ali je rođen iz imperijalnih ambicija devetnaestog stoljeća. Tokom vremena dijelio je sudbinu Miljacke, stradao u njenim hirovima – bivao odnesen kada bi rijeka nabujala proljetnim bijesom ili jesenjom tugom.

Tek krajem osamdesetih – u onom naelektrisanom trenutku prije nego što će se dugo planirana agresija pretvoriti u stvarnost – Drvenija je sagrađena kao trajan betonski most, ukrašena drvenim ogradama u sjećanje na ono što je nekada bila. Tokom opsade, dok je Sarajevo bilo konstantno zasuto granatama, čak sa više od 3500 granata zabilježenih u jednom danu, Drvenija je ostala na svom mjestu. Sa ožiljcima ali prkosna, svrstala se u bratstvo ranjenih mostova na Miljacki. Svaki od njih je svjedočanstvo da veza opstaje i kroz razaranje.

Danas građani Sarajeva čine isto, u činu solidarnosti s Globalnom Sumud Flotilom , "koalicijom običnih ljudi – organizatora, humanitaraca, doktora, umjetnika, svećenika, pravnika i mornara – koji vjeruju u ljudsko dostojanstvo i moć nenasilne akcije." Papirni brodići s porukama podrške ponovo plove niz Miljacku , u simboličkom odjeku sedmičnih čitanja imena djece ubijene u Gazi od oktobra 2023.

Ova okupljanja građani obično spontano organizuju ispred Spomenika ubijenoj djeci Sarajeva ili kod Vječne vatre, memorijala herojskom antifašističkom otporu protiv nacističkog režima. Greta Thunberg, članica odbora Flotile, pridružila se jednom od ovih čitanja mjesec dana prije nego što je Flotila krenula prema obali Gaze.

Iako je, bez sumnje, herojski oružani otpor omogućio opstanak Bosne i Hercegovine pred snagama terora, važan je bio svaki oblik otpora. Bez obzira da li su to bile dječje predstave na stubištima i hodnicima zgrada, kulturni događaji, ili institucionalno čuvanje zajedničkog naslijeđa poput zaštite jevrejskog srednjovjekovnog rukopisa Hagade u Zemaljskom muzeju, svaki od ovih činova bio je otpor tami koja je pokušavala ukrasti radost života. Održavali su duh prkosa pred zlom toliko dubokim da nije moglo podnijeti ni osmijeh djeteta.

Snajperista koji je kasnije izvršio samoubojstvo priznao je da je pucao jer nije mogao podnijeti sreću devetogodišnje djevojčice koja se smijala i radovala kao da se oko nje nije dešavalo ludilo.

Ova istina, i još više od toga, danas prožima kroz Globalnu Sumud Flotilu danas, koja se kreće prema Gazi s prkosom dok se očajnički držimo svoje humanosti, spremni da rasklopimo kosmos tako da postane pravedniji i plemenitiji. Trideset godina kasnije, ista pitanja talasaju se preko različitih voda, ista nada plovi prema različitim obalama, ali struja koja ih nosi ostaje nepromijenjena – ta tvrdoglava rijeka otpora koja odbija da dopusti tami da ima posljednju riječ.