U Trentinu se nalazi jedna dolina u kojoj je prezime Broz veoma rasprostranjeno. U drugoj polovini 20. vijeka među tamošnjim planinama razvila se jedna neobična legenda. Nalazimo se u Vallarsi, na svega nekoliko kilometara udaljenosti od grada Rovereto, gdje – prema mnogim mještanima – treba tražiti korijene Josipa Broza, kojeg će povijest upamtiti pod imenom Tito. Jugoslovenski maršal bio je jedna od najosobenijih i najkontroverznijih ličnosti 20. vijeka: partizanski vođa, šef komunističke države koja je raskinula sa Sovjetskim Savezom, značajna figura na međunarodnoj političkoj sceni, ali iznad svega vođa i simbol jedne države koja se nasilno raspala nedugo nakon njegove smrti. O povezanosti ove ličnosti s dolinom Vallarsa odavno se priča, i to ne samo u Trentinu, pa tako i na stranici posvećenoj Titu na italijanskoj Wikipediji stoji da je bio “sedmo od petnaestoro djece Franje, Hrvata čiji korijeni vjerovatno vuku iz Vallarse“.

Legenda iz Obre

Priča je ponikla na području oko mjesta Obra, u dolini Vallarsa, gdje se nalazi jedno maleno naselje nazvano Brozzi. Prema kazivanju mještana, prezime Broz je u tom kraju prisutno već vijekovima. Prenošena usmenim putem, legenda se vremenom širila i mijenjala, poprimajući različite oblike i konture. Postoji međutim jedna verzija koja je manje-više ustaljena. Priča se da je porodica budućeg jugoslovenskog predsjednika živjela na lokalitetu Maso Geche, pomalo izoliranom od mjesta Obra. Tu je Valentino Broz, “Titov djed“, obnovio jednu staru konstrukciju, pretvorivši je u porodičnu kuću. Valentino je imao četvoro djece. Jedno od njih je umrlo u ranoj dobi, dok su Ferdinando, Giuseppe i Vigilio počeli doprinosi izdržavanju porodice radeći u polju i kao šumari, dopunjujući te aktivnosti, koliko god je to bilo moguće, raznim povremenim poslovima. Kao i u svim drugim porodicama nastanjenim u tom kraju, emigracija je u to vrijeme ostajala uvijek otvorena mogućnost.

Parohijske matične knjige nedvosmisleno potvrđuju sastav porodice Valentina Broza. Ono što međutim saznajemo iz priče zasnovane na sjećanjima koja se prenose već generacijama jeste da su Giuseppe (prema arhivima Giuseppe Filippo Broz, rođen 29. avgusta 1853.) i Ferdinando (Luigi Ferdinando Broz, rođen 13. aprila 1848.) – ili, prema drugim verzijama priče, Vigilio (Vigilio Andrea Broz, rođen 27. novembra 1943.) – emigrirali iz Vallarse u Hrvatsku na prijelazu između sedamdesetih i osamdesetih godina 19. vijeka, najvjerovatnije 1878. ili 1879. U to vrijeme, obje teritorije bile su u sastavu Austro-Ugarske i upravo tih godina brojni stanovnici Trentina odlučuju emigrirati u istočne dijelove monarhije. Priča o utemeljenju naselja Štivor, u Bosni i Hercegovini, vjerovatno je najpoznatija. Prema predanju, braća Broz odlučuju krenuti na put ponukani mogućnošću da rade na izgradnji željezničke pruge Beč-Zagreb-Sarajevo. I odista, tih godina gradila se nova pruga koja je trebala povezati Bosanski Brod sa Sarajevom. Prva dionica je puštena u promet u februaru 1879, a posljednja u oktobru 1882.

Nakon izvjesnog vremena, Ferdinando (ili Vigilio) se vratio u Vallarsu, dok se Giuseppe oženio jednom Slovenkom, i iz njihovog braka je 1892. rođen Josip Broz, koji će postati poznat u cijelom svijetu pod imenom Tito. Vijesti o Giuseppeovoj sudbini doprle su do doline, prije svega zahvaljujući informacijama koje je njegov brat donio po povratku kući.

Tito između povijesti i urotništva

Legenda iz Vallarse nije usamljen slučaj. Po završetku Drugog svijetskog rata, u Jugoslaviji, ali i šire, počela su kružiti brojna nagađanja o Titovom ruskom, poljskom, austrijskom ili jevrejskom porijeklu. Njegova životna priča, obilježena od rane mladosti ilegalnom aktivnošću u okviru Komunističke partije, iznenadnim selidbama i korištenjem lažnih imena, pružala je idealno tlo za širenje legendi i teorija zavjere. Sumnje u vezi sa stvarnim identitetom maršala Tita, naročito raširene tokom devedesetih godina prošlog vijeka, nedavno su ponovo podstaknute objavljivanjem jednog dokumenta CIA-e s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, a koji dovodi u pitanje Titovo vladanje srpsko-hrvatskim jezikom.

Iako su pitanju Titovog porijekla posvećene desetine novinskih članaka i brojni publicistički tekstovi, ono nikada nije bilo predmet ozbiljnog historiografskog istraživanja. Nijedan znanstvenik koji se ozbiljno bavio Jugoslavijom nije pokazao posebno interesovanje za ovu problematiku. Ni u najrecentnijim Titovim biografijama, čiji su autori svjetski poznati povjesničari poput Geoffreya Swaina i Jože Pirjeveca, nema nikakvog osvrta na različite teze o Titovom porijeklu, već je samo preuzeta tradicionalna verzija, prema kojoj je Josip Broz bio sin Franje Broza, Hrvata iz Kumrovca u Zagorju, i Marije Javeršek, rodom iz sela Podsrede u Sloveniji. Jedini djelomični izuzetak predstavljaju zapažanja koja je Vladimir Dedijer izneo u svom monumentalnom biografskom djelu posvećenom jugoslovenskom maršalu, objavljenom 1981. Bivši član Saveza komunista Jugoslavije, iz kojeg je izbačen u vrijeme afere Đilas, postavši povjesničar po profesiji, Dedijer u svom istraživanju nastoji opovrgnuti razna nagađanja o Titovom porijeklu koja su počela uzimati maha nakon njegove smrti u maju 1980.

Nastanak i život jedne legende

U nastojanju da razjasni ovu problematiku, Dedijer se u svojoj knjizi osvrnuo i na trentinski slučaj, koji je nekoliko mjeseci ranije u Italiji reaktualiziran u jednom članku objavljenom u tjedniku “Gente“. Članak je izašao svega nekoliko dana nakon Titove smrti, pozivajući se na usmena kazivanja prenošena tokom ranijih godina, a prema nekim tvrdnjama još od Drugog svjetskog rata, kada se ime Josipa Broza počelo pojavljivati u novinama diljem svijeta. Pored fotografija doline Vallarsa i mjesta Maso Geche, članak je sadržavao izjave potomaka porodice Valentina Broza. Ključnu ulogu u ovoj fazi odigrao je tadašnji paroh Vallarse Don Giuseppe Rippa, koji je svojim proučavanjem parohijskih knjiga doprineo jasnijem definiranju kontura cijele priče i učvršćivanju njene vjerodostojnosti.

Moguće je da je Vladimir Dedijer saznao za trentinsku legendu putem štampe italijanske manjine u Jugoslaviji, koja joj je posvetila znatnu pažnju. Naime, nedugo po objavljivanju pomenutog članka u tjedniku “Gente“, riječki tjednik “Panorama“ počinje se interesirati za ovu priču, šaljući jednu novinarsku ekipu u Vallarsu da dozna više. Riječani razgovaraju s Don Rippom, sučeljavaju se s nekim lokalnim ličnostima, poput spisateljice Sandre Frizzere, proučavaju matične knjige, dolazeći do zaključka da nema dokaza o povezanosti između trentinskih i jugoslovenskih Brozovih. Dedijer, sa svoje strane, reaguje objavljujući porodično stablo Josipa Broza, sastavljeno od strane Andrije Lukinovića, arhiviste pri Historijskom arhivu u Zagrebu [današnji Državni arhiv], na osnovu sačuvanih parohijskih matičnih knjiga. Polazeći od dostupnih podataka, Lukinović je rekonstruirao genealogiju porodice Broz po muškoj liniji od početka 17. vijeka, kada su se u Kumrovcu počele voditi matične knjige. Kada je riječ o periodu prije 17. vijeka, Dedijer ostaje oprezan, prenoseći međutim različita kazivanja po kojima korijeni porodice Broz vuku iz Bosne, Hercegovine, Španije, Istre, Francuske pa čak i Italije. U svakom slučaju, govorimo o eventualnom nastanjivanju u Zagorju prije više od četiri vijeka.

Ove informacije, međutim, ne dopiru do Trentina, štaviše počinje kružiti priča da u čitavoj Jugoslaviji nema ni traga prezimenu Broz. Potomci porodice Valentina Broza nastavljaju davati intervjue u kojima prepričavaju porodične dogodovštine i anegdote. Pominje se i dolazak predstavnika jugoslovenskih vlasti u Obru i jedna tajna posjeta, možda od strane samog Tita. Mnogi novinski članci i reportaže čak pominju fizionomske bliskosti, ističući “impresivnu sličnost“ trentinskih Brozovih s jugoslovenskim liderom.

1984. donosi se odluka da se u okviru “Narodnog komiteta Obra di Vallarsa“ osnuje jedna komisija, sačinjena od lokalnih povjesničara, novinara i tadašnjeg gradonačelnika, s ciljem definitivnog razjašnjavanja ovog pitanja putem skrupuloznih istraživanja. Međutim, nije se došlo do konačnog odgovora niti do ikakvih konkretnih dokaza. Da li je Tito bio porijeklom iz Trentina ili nije? Tokom narednih godina nastavljaju kružiti iste informacije, i legenda se postepeno učvršćuje.

U tom periodu dolazi i do javnog priznanja vjerodostojnosti priče od strane nekih istaknutih ličnosti, poput političara Flaminia Piccolija, koji je javno ustvrdio, na jednom kongresu održanom u Rimu 1991, da su Titovi preci bili porijeklom iz Trentina. U to vrijeme predstavnik Hrišćanskih demokrata (DC) u Trentinu, Piccoli je izjavio da gaji “veliko poštovanje“ prema ličnosti maršala Tita, jer je “njegov pradjed bio Trentinac, rodom iz okoline Rovereta“. Priča se ponovo mijenja – trentinskog porijekla nije Titov otac nego pradjed – , ali iznosi je jedan istaknuti političar, koji je lično upoznao jugoslovenskog lidera.

Procesu izgradnje vjerodostojnosti ove legende doprinose i brojne publikacije – u kojima joj je dat znatan prostor – posvećene emigraciji iz Trentina, temi koja počev od osamdesetih godina prošlog vijeka izaziva sve veće interesovanje istraživača. Već 1984. Bonifacio Bolognani – franjevac i učenjak porijeklom iz Trentina koji se preselio u Sjedinjene Američke Države – pominje legendu u jednoj knjizi o emigraciji iz Trentina objavljenoj na engleskom. Upravo lokalni pisci i povjesničari poklanjaju najveću pažnju ovoj priči: Daniela Stoffella o njoj govori u svojoj knjizi o emigraciji iz Vallarse, dok Renzo Grosselli prenosi usmena kazivanja u jednoj studiji o trentinskim emigrantima koja je veoma čitana. Remo Bussolon i Aldina Martini je nanovo oživljavaju u najznačajnijem djelu o povijesti doline Vallarsa. Teza o Titovom trentinskom porijeklu pominje se i u akademskim radovima istraživača iz drugih zemalja (Frédéric Spagnoli, 2009). Riječ je o manje-više preciznim publikacijama, koje međutim prilaze pitanju s izvjesnim oprezom i, često se međusobno citirajući, doprinose jačanju autoriteta legende.

U međuvremenu se i lokalni ogranak italijanske državne radio televizije RAI počinje interesirati za čitavu priču, s vremena na vreme je reaktualizirajući kroz tv priloge. 2008. urađen je jedan specijal, tokom čijeg snimanja novinari iz Trentina po prvi put odlaze u Hrvatsku da čuju i drugu stranu priče. Novinarska ekipa odlazi u Kumrovec, gdje posjećuje rodnu kuću jugoslovenskog lidera, proverava matične knjige, upoznaje se s poviješću Titove porodice i s ličnošću njegovog “hrvatskog oca“ Franje Broza. No ostaje otvorena dilema: Da li je moguće da je udaja za Franju bila Marijin drugi brak? Odnosno, da li se udala za njega nakon Titovog rođenja i smrti Giuseppea Broza?

U ljeto 2015, posjeta Titove unuke Svetlane Broz Vallarsi, gdje je bila pozvana da predstavi svoju knjigu o jugoslovenskim ratovima u okviru jednog kulturnog festivala, postaje prilika za diskusiju na ovu temu. Upitana tokom jednog intervjua da prokomentariše tezu o Titovom trentinskom porijeklu, Svetlana Broz je odgovorila neodređeno i pomirljivo, izjavivši: “Ta teorija je samo teorija. Imam dokumentovane dokaze da je moj djed rođen u selu Kumrovcu u Hrvatskoj, kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji. Međutim, ne mogu negirati niti potvrditi nikakve navode koji se tiču njegovih predaka“. U prostoru otvorenom za dvosmislenosti, legenda iz Vallarse nastavlja da živi. Prepričavana i ponavljana uglavnom u Trentinu, s vremena na vreme probudi znatiželju i šire javnosti.

Priča o Trentinu i Jugoslaviji

Među brojnim legendama o porijeklu jugoslovenskog predsjednika, ona trentinska je vjerovatno najbliže vezana uz povijesti i identitet jedne zajednice, za razliku od ostalih, koje su često inspirirane raznim urotničkim idejama. Legenda iz Vallarse evocira povijest jednog područja duboko obilježenog migracijskim fenomenom, predstavljajući paradigmu šire povijesti emigracije iz Trentina krajem 19. vijeka i pervazivnosti kolektivnog sjećanja u tamošnjim dolinama. Njeno širenje van granica Vallarse počev od osamdesetih godina prošlog vijeka u izvjesnom smislu prati sve veće otvaranje Trentina prema svjetskim procesima i jačanje svijesti o “sopstvenom mjestu u svijetu“. Iznad svega, ova legenda je sastavni dio jednog procesa reelaboracije traumatičnog iskustva migracije, koje je snažno obilježilo život lokalnih zajednica: saznanja o slavnim dalekim precima mogu pomoći u traženju smisla gubitka uzrokovanog emigracijom.

Istovremeno, ova legenda navodi na razmišljanje o slici socijalističke Jugoslavije u inostranstvu, o evoluciji njene percepcije u Italiji i među stanovnicima jedne od najzabačenijih dolina u Trentinu. Smatrana neprijateljskom zemljom neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, tokom narednih decenija u italijanskoj javnosti Jugoslavija biva sve više doživljavana kao blizak susjed, do te mjere da odnosi sa političkim vrhom socijalističke zemlje postaju pitanje od javnog interesa. Priča se da su mještani Vallarse bili duboko potrešeni Titovom smrću u maju 1980, te da je lokalni paroh “očitao molitvu i za Josipa Broza“. Nekoliko godina kasnije, upitan što misli o maršalu Titu, jedan mještanin doline ukazao je na promjenu percepcije: “Ne mogu se izmiriti mračni i krvavi događaji iz njegovih ranih dana, ambicija, volja za moći, sektaštvo i nasilje prvog Tita sa mudrim i opreznim političarom, blagim prema svojim protivnicima, kakav je bio drugi Tito“.

Trentinsko porijeklo jugoslovenskog maršala ostaje legenda. Tokom svih ovih godina nije se pojavio nijedan dokaz koji bi posvjedočio da je onaj Giuseppe Broz, koji je vjerovatno emigrirao u Hrvatsku i Bosnu u potrazi za poslom, zaista bio Titov otac. S druge strane, zvanična verzija ostaje u biti neopovrgnuta. Ali kao i sve druge legende, bez obzira na stepen vjerodostojnosti, i ona o “trentinskom“ Titu nas uranja među percepcije, maštanja i sjećanja koja se talože na presjeku individualnih životnih priča, lokalnih zbivanja i Velike povijesti.