Vjerujem da će i italijanski čitaoci, koji su svjesni značaja žanra priče i ne ustručavaju se da kritički reaguju na aktuelni snobizam forsiranja romana [1], u zbirci Aleksandra Tišme (1924-2003) Bez krika prije svega naći maestralno ostvarenu galeriju antijunaka jedne socijalne margine.

Stilskoj i semantičkoj ubjedljivosti priča jednog od posljednjih velikih evropskih i srpskih pisaca, doprinijela je i prevodilačka transmisija Alice Parmeggiani koju, vjerujem, italijanskim čitaocima pasioniranim djelima velikih jugoslavenskih autora ne treba posebno predstavljati.

Nakon knjiga priča Krivice i Krčma (1961), Tišma je u Nasilju (1965) objavio pet od osam priča iz zbirke Bez krika (1980), aktuelno prevedenih na italijanski: Prvo, Drugo, Treće, Četvrto, Peto. Za to izdanje, kompletnije od prethodnog, autor je preimenovao prvobitne naslove i dodao još tri priče.

Sredinom šezdesetih prošlog vijeka upravo tom zbirkom Tišma završava svoj stvaralački period kojim dominiraju priče, putopisi, pjesme, eseji, naravno i skoro svakodnevni rad na Dnevniku. Na stranicama iz pedesetih i prve polovine šezdesetih nalazimo njegove tematske dileme i sumnje na stazi traganja za vlastitim stilom. Tišma se i po tome razlikovao od svojih brojnih savremenika kojim je bilo stalo samo da objave knjigu, što je i danas bolest bez pouzdane vakcine. Potom slijedi Tišma romansijer, kojeg nalazimo u prevodima na dvadesetak jezika.

U prvoj polovini šezdesetih prošlog vijeka, Tišma je bio pasioniran sudskim hronikama o ubistvima u Vojvodini, u palankama i zabitim selima, dalekim od pravog urbanog konteksta. Čitao je onomad vijesti o ubistvima i nasilju, zanimao se za sudske hronike. Po nekom “pravilu”, sve ubice su bile obični ljudi, lica koja olako i komotno nazivamo i licima iz naroda.

Jedna digresija: prvi istinski susret sa mnoštvom karaktera, daleko od onih knjiških i zamišljenih, Tišma je imao 1944, kada je iz Mađarske prebačen u jedan njemački radni logor u Rumuniji. Pročitavši svojevremeno te retke iz Dnevnika, zapisao sam: “Biblioteka je vjerovatno beskrajna, imaginacija neophodna, ali svijet i bića kojim je nastanjen takođe su beskrajni, toliko da je imaginacija u faktografiji samo sol bez koje bi pripovijedanje bilo bez ukusa…” (Eto, omakne mi se ponekad i nešto slično refleksiji).

Bez krika?

Olaka definicija osam Tišminih priča vjerovatno bi bila: knjiga o zločincima i nasilnicima. Jedini izuzetak je priča Bez krika, koju je tematski odredila Tišmina trauma uzrokovana zločinom na obali zaleđenog Dunava, 23. januara 1942 [2]. To je velika kratka priča o besmislu zla, krajnjim pitanjima o njegovim korijenima i problematičnoj, istina ne samo ideološkoj lakoći u pristupu pamćenju.

Iako djeluje odvojeno od ostalih priča, ista je dala idealan naslov cijeloj zbirci, čijim narativnim putevima, ponavljam, prolaze obična lica koja u tim prozama postaju neobični likovi. Tišma će, vjerujem, više no ponekog čitaoca lišiti zadovoljstva pitanja ko je počinitelj zločina. (Samo u priči Ličnost, semantički čini se najkompleksnijoj, počinitelj je žena, koja ubija žrtvu dok ova spava: “Ništa nije manje prirodno od ubistva izvršenog nad čovekom koji spava. Žrtva se na ovaj način lišava najosnovnijeg ljudskog obeležja: da svoju smrt sagledava dok ona dolazi, obeležja što ga je iskupila razvojem iz životinje, žrtvovavši vegetirajuću, blaženu ograničenost na trenutni utisak”).

Ne očekujmo u ovim pričama neke panonske Poaroe, Holmse ili Mis Marple. Tišmini policajci i agenti su sporedni likovi koji stižu u priču tek da uhapse zločince i izvrše uviđaj, koji je sav faktografija kojoj se ne može precrtati niti jedna linija, vjerovatno ni odbiti neko slovce: sve je jasno, zločin je počinjen.

Tišma se samo pita zašto.

Sjetio me Zole iz njegovih razmišljanja o eksperimentalnom romanu, u kojim, između ostalog, govori o svom romanu Tereza Raken: “Odabrao sam ličnosti kojima su u potpunosti gospodarili njihovi nervi i njihova krv (…) Tereza i Loran su životinje u ljudskom obliku, ništa više…”.

Ne vjerujem da bi se Tišma u potpunosti složio sa ovom komparacijom, ali ne bi ni odbio sve Zolino. Pogotovo što su njegov analitički postupak, težnja ka dokumentarnom koje je neporecivo i u pričama i želja da svoje likove prati, kao i kod Zole. Dakle, “korak po korak”, što je jedan neobičan narativni put ka vlastitom viđenju i spoznaji, kako bi rekao veliki Francuz, “nereda organske prirode”. Tišmin korak je korak i zločinca i žrtve. Nije slučajnost njegov narativni izbor ich forme. Otud tako zanimljiv “ulazak” u tok svijesti likova, u njegove dileme, nesanice, more…

Ipak, neće biti naodmet da se podsjetimo koliko je Tišma šezdesetih godina odstupao od većine pisaca, svojih savremenika. Čudi li nas što nakon pola stoljeća Bez krika možemo čitati kao zbirku priča implicitno obilježenu bezvremenskim, univerzalnim aspektima.

—

1] U već višegodišnjem insistiranju (ne samo italijanskih) izdavača književne proze na romanu, čini se da je čin hrabrosti svako izdanje zbirke priča. Odbacujući akademsko mudrovanje: možda iz kvantiteta slijedi kvalitet, zaključujem da bilo ko danas u “romanu” može biti cvrčak (i cvrčkica) “nepobitne” istine o sebi. To danas je zapravo vrlo dug period koji su još davno, između ostalih, u svojim esejima naslutili Henri Džejms i Džordž Orvel.

2] Prema istraživanjima Zvonimira Golubovića, iznesenim u knjizi Racija u Južnoj Bačkoj (1992), stradalo je 3.809 civila (1.965 muškaraca, 927 žena, 477 djevojčica i dječaka, 440 staraca, a prema etničkom sastavu: 2.578 Srba, 1.068 Jevreja, 64 Roma, 31 Rusina, 21 Mađara i 15 Rusa. Prema drugim izvorima, broj žrtava je premašio 4.200. Danilo Kiš se sjeća priče svog oca, kojeg je tog dana doslovno spasio Dunav: rijeka nije više “primala” leševe, toliko ih je bilo nagomilanih ispod leda.