Jedna molba, za koju od čitalaca tražim oproštaj: Prvo pročitajte tekst (ili prevod¹) Jame, tek potom moj zapis.

Štaviše, zapis uopšte ne morate pročitati. Jednostavno, u poemi je Sve. Dakle, sve što se u kontekstu Nezamislivog kao sinonima zločina uistinu događalo u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, ratu koji je imao i atribute etničkih i religijskih sukoba. U poemi je sve što je pjesnik vidio: jame, žrtve iskopanih očiju, sve to – svojim očima, i nije ostao nijem. (Nama ostaju pitanja o spoju sadizma i najgorih mentalnih patologija u krvnicima, koje, opet, ne izviru ni iz čega.)

Svaki detalj u poemi govori jasnim jezikom činjenica.

Sve što slijedi pišem samo iz dužnosti prema onima koji o autoru ovog djela, iako je ova poema nakon 1945. prevedena na većinu evropskih jezika, znaju malo ili ništa. Pogotovo u periodu nakon pada Zida, obilježenom intenzivnom revizijom istorije u ex komunističkim zemljama.

Ivan Goran Kovačić je u partizane otišao krajem 1942, zajedno sa pjesnikom Vladimirom Nazorom, starijim od njega 37 godina. (O prelasku na slobodnu teritoriju stari pjesnik je napisao pjesmu Čamac na Kupi). Bio je to period u kojem su partizanske jedinice na teritoriju NDH bili izrazito malobrojnije od svojih neprijatelja.

U okolini Livna, početkom 1943, hrvatski partizan Kovačić je vidio jame u koje su ustaše bacale ubijene i unakažene srpske civile. Dakle, poema Jama nije nastala ni iz kakve pjesnikove fantazmagorije o Paklu. Ona je posljedice pakla na zemlji dodirnuo svojim rukama, očima, dušom i mišlju o Zlu koje čovjeka pretvara u najokrutnijeg dvonošca. (Sačuvana su pisma njemačkih komandanata u kojim su izrazili svoja zgražavanja o ustaškim zločinima). Jama Ivan Gorana Kovačića je više od majstorskog jedanaesterca baštinjena iz hrvatskog baroka, više od svih sestina. Pjesnik je u trenucima stvaranja ove poeme zacijelo doživio metamorfozu u žrtvu, u glas onih nad kojima je počinjen zločin. Otud ono ja u poemi.

Prvo saznanje o poemi pripalo je grupi ranjenika Prve proleterske brigade, u februaru 1943, u zapadnoj Hercegovini. Poemu je recitovao čuveni glumac partizan Vjekoslav Afrić. Ovaj Splićanin je djelo prepisao i tako ga, slučajem ili proviđenjem, spasao od nestanka. (Ne zna se kako je i gdje nastao Kovačićev originalni rukopis.) Pjesnik nije vidio ni prvo, ni ostala izdanja Jame, 1944. Ubili su ga četnički zlikovci, sredinom jula 1943, u selu Vrbnici, kod Foče. Sa njim je tada ubijen dr Simo Milošević. Nikad nije pronađen grob pjesnika stradalog od ruke srpskih izroda, koji je zločine “svojih” nad Srbima opjevao kao humanista i umjetnik delikatnog poetskog sluha. U pjesmi Moj grob (1937) čini se da je prosanjao vlastitu smrt – mjesto svog posljednjeg daha, a implicitno i njen čas.

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –

I kada se vrati, nek poravna trag.

 

Prvo izdanje Jame (5000 primjeraka) štampano je u Bariju, u septembru 1944, uz predgovor Ive Frola. (U Bariju je tada bilo rukovodstvo NOVJ). Drugo – mjesec dana potom (uz predgovore Vladimira Nazora i Ive Frola), a treće krajem novembra. To je ono legendarno izdanje, u 250 primjeraka, sa 26 litografija slikara Ede Murtića i Zlatka Price.

O tom periodu, u Topuskom, Edo Murtić je svojevremeno izjavio u jednom intervjuu: “Zlatko Prica i ja radili smo ilustracije. Pokušali smo napraviti jednu litografsku prešu od komada tračnica, greda i jednog točka skinutog sa nekog bunara. Iz Zagreba smo uspjeli dobiti, preko naših kanala, i jedan litografski kamen. Poslije svakog odštampanog lista kamen smo morali iznova brusiti. Ja sam Goranov tekst pisao guščjim perom i to naopako, kao kad se gleda u ogledalu. Možete samo misliti kako je to bio mukotrpan posao. Kada je sve bilo gotovo, cijelu nakladu smo prenijeli u jednu drugu kuću, a Prica i ja smo otišli za Glinu. Nijemci su tih dana bombardirali Topusko i već sljedeći dan jedna bomba je pogodila kuću gdje smo nas dvojica radili. Litografska preša je bila potpuno uništena, ali naša i Goranova Jama bila je na sigurnom…”

Pojedini primjerci tog izdanja Jame podijeljeni su i stranim vojnim misijama, primili su ih i Ruzvelt, Staljin i Čerčil. Jedan od primjeraka stigao je i do Pikasa. Veliki slikar je bio oduševljen i kada je 1946. od Marka Ristića, jugoslavenskog ambasadora u Parizu, primio prevod poeme na francuski (La fosse commune: poème – izdavač: La Bibliotheque Française). Drugo², luksuzno izdanje (1948) u 110 primjeraka, ilustrovao je Pikaso. Umjesto pogovora, Pol Elijar je napisao pjesmu Grob Gorana Kovačića.

 

Osvećen sam i riječ je moja živa

U vašem glasu, u zjenicama jasnim

Pobijedio sam, moj san je oslobođen

Sinovi naši skupljat će ljetinu

A zimske dronjke oblačili nisu

 

Prvi italijanski prevod Jame (Mario De Mikeli) objavljen je 1976. U linku možete naći i prevod na engleski .

Detaljni bibliografski podaci o ovom hrvatskom pjesniku dostupni su putem interneta, na raznim jezicima. Od autora ovih redaka – samo ovo: Ivan Kovačić rođen je 1913, u Lukovdolu (Gorski Kotar). U znak pripadnosti svom planinskom kraju, 1935. vlastitom imenu je dodao Goran. Otac mu se zvao Ivan, a majka Ruža (Jevrejka, djevojačko prezime Klein). Pjesnikovi biografi smatraju da je književni dar naslijedio od strica Vlade, a senzibilnost za umjetničko iz ljubavi prema muzici – još u djetinjstvu je naučio da svira na nekoliko instrumenata. Rano je ostao bez svih svojih bližnjih. Na svoj način i to je uticalo na njegovo stvaranje posebnog odnosa prema smrti. Rano je upoznao svijet socijalnih nepravdi, zato su mu politički bile bliske ideje Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Usljed siromaštva i slabog zdravstvenog stanja nije završio studije slavistike u Zagrebu. Od 1935. do rata posvećuje se novinarstvu, književnosti, prevođenju (sa engleskog, francuskog, ruskog i slovenačkog), likovnoj i filmskoj kritici. Književni rad počeo je još kao srednjoškolac, 1929. godine, proznim djelom Ševina tužaljka. Prozu i poeziju je objavljivao u brojnim međuratnim listovima i časopisima (Zora, Anđeo čuvar, Ilustrovani sarajevski tjednik, Mladost, Književnik, Jutro, Ljubljanski zvon…). Za života je objavio samo jednu knjigu poezije (Lirika, 1932) i jednu zbirku pripovijedaka (Dani gnjeva, 1936). Nije dovršio roman Brod na potoku, takođe Božji bubanj. Sve njegove proze su intenzivna, ubjedljiva slika socijalnog ambijenta, poprišta borbe posljednjih bore za opstanak, ali koji žive sa nadom i vjerom da život nisu samo patnja, muka i brižna misao o sutrašnjem danu. Nakon rata objavljena je sva Kovačićeva književna zaostavština. Od 1964. svake godine se u njegovom rodnom mjestu, u rodnoj kući održava manifestacija “Goranovo proljeće” i dodjeljuje ”Goranova nagrada” za poeziju. U cijelom tranzicijskom (polu)mraku od 1990. naovamo svijetli i jedna tačka. Goranova. Mnoge škole, biblioteke i kulturne ustanove u Hrvatskoj nose njegovo ime. Ima ih takođe u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori.

Ako vas put nanese u Lukovdol, odvojite pola sata za posjetu pjesnikovoj rodnoj kući.

To nije sve.

Ako se zapitamo ima li u svjetskoj poeziji djela u kojem se tako intenzivno i dramatično kao u ovoj poemi ukrštavaju, bore i diferenciraju Zlo i Dobro, Krvnik i Žrtva, polja Tame i polja Svjetla, vjerujem da lako, u istom trenu, možemo pomisliti da je to pitanje retoričko. Svejedno, to ostavljam čitaocima, i kao pitanje, i kao odgovor.

Ni to nije sve.

Da je sve bilo drugačije, početkom devedesetih Ivan Goran Kovačić bio bi u svojim osamdesetim. Dedek – naočale, možda štap u ruci. Svi mi koji smo se pitali o osobenim ličnostima u Jugoslaviji, šta bi mislili i govorili, kako bi djelovali da su doživjeli neku vrstu reprize Nezamislivog, vjerujem da smo se pitali i o Ivanu Goranu Kovačiću. Šta bi rekao Ivan Goran da je onomad vidio hrvatske crnokošuljaše kako se šepure Zagrebom i kokardaše Beogradom? Šta bi rekao da je čuo i vidio kako se pokušava rehabilitovati fašizam u balkanskom izdanju? Raznim sredstvima, otvoreno ili implicitno – proces je u toku i u svim zemljama bivšeg sovjetskog lagera.

Ostavljam sve moguće pretpostavke čitaocima ovog zapisa, ali dodajem da bih pjesnika lako zamislio među hrvatskim antifašistima koji su dugo i strpljivo mirno protestovali da se zagrebačkom Trgu žrtava fašizma vrati ime koje mu je oduzeto 1990. Deset godina se zvao Trg hrvatskih velikana. Godine 2000. vraćeno mu je staro ime.

Znam, ni Ivan Goran nije dovoljan u ovom dugom, predugom periodu veličanja kolaboracije sa silama mraka iz Drugog svjetskog rata. U hrvatskim gradovima ima previše fasada na kojim je napisan slogan “Ubij Srbina”, “Za dom spremni” – dernjaju se na stadionima u tom duhu. “Nož, žica, Srebrenica” – usred Beograda (plus mural sa likom generala Mladića), jer ni fudbal nije samo to što bi trebalo da bude. U Sarajevu se nedavno desio napad na djecu fudbalere, jer je jedna beogradska ekipa imala svoje ambleme na ćirilici. Organizatori su potom poslali kući dvanaestogodišnjake iz Splita. Bolje da ne napišem šta su skandirali kao gledaoci na jednoj utakmici.

Uprkos svemu tome – Gorano ime i djelo su svijetla polja na ovim (polu)mračnim, aktuelnim.

—

1 Za objavljivanje prevoda Jame ovom prilikom, u moje i ime redakcije OBC, zahvaljujem na autorizaciji prevodiocu Silviju Ferariju i đenovskom izdavaču Ɖorđu Devotu (Edizioni San Marco dei Giustiniani, La fossa 2007, str. 55, sa prevodiočevim predgovorom);

2Nije sačuvan niti jedan primjerak izdanja iz 1948. Te godine su francuski komunisti u sukobu Tito-Staljin odabrali sovjetsku stranu. To su učinili i Ristićevi prijatelji, pjesnici Luj Aragon i Pol Elijar. Postoji hipoteza da bi se jedan primjerak tog izdanja Jame, kojeg nema ni u PIkasovom muzeju, mogao naći u legatu Marka Ristića u Beogradu.