Srbija, zeleno svetlo za nove proteste
U Srbiji protesti protiv predsednika Vučića ne jenjavaju: nakon velikog skupa održanog 28. juna atmosfera je postala još napetija, označavajući mogući zaokret protesta udesno

Srbija-zeleno-svetlo-za-nove-proteste
Protest u Beogradu - M.Moratti
Upaljeno je zeleno svetlo. Decentralizovani kontrolisani haos. Ovim rečima, koje je u pozivu građanima uputila studentkinja Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, mogla bi se najbolje opisati situacija u Srbiji nakon 28. juna. Blokade, građanska neposlušnost, pozivi na obustavu rada, bojkot fiskalnog sistema, samo su neke od aktivnosti koje se sprovode ili su predviđene za naredni period.
Kada je izgledalo da su se protesti približili kraju i da ni studenti više nemaju snage, desio se veliki protest u Beogradu, koji je bio još jedna prekretnica u višemesečnoj borbi pobunjenih studenata i građana.
Početkom juna se činilo da je energija pala. Univerzitetski profesori blokirali su dve nedelje jednu od centralnih raskrsnica u Beogradu, zahtevajući da Vlada povuče spornu Uredbu kojom je predviđeno smanjenje broja radnih časova za istraživanje i umanjene plate zbog štrajka i podrške studentima.
Premijer Đuro Macut organizovao je niz sastanaka sa rektorom Beogradskog univerziteta Vladanom Đokićem tokom kojih su napravljeni izvesni pomaci. Većina uprava fakulteta izglasala je početak kakve-takve, uglavnom online nastave, a studenti su rešili da kao odgovor fizički blokiraju svoje fakultete. Mnogi su već otišli na odmor. Na preko 40 stepeni Celzijusa, režim je očekivao da će se protesti približiti kraju.
Ipak, da nije sve tako jednostavno pokazao nam je 28. jun. U istoriji Srbije ovaj datum ima važno, bezmalo mitsko značenje. Na Vidovdan po crkvenom kalendaru, 28. juna 1389, odigrao se Boj na Kosovu. O značenju ovog praznika 636 godine kasnije i dalje se lome koplja.
Za većinu je to jedan od najznačajnijih datuma u istoriji, dan kada se srpska vojska suprotstavila daleko nadmoćnijim Osmanlijama i, mada poražena, junački se borila i “sačuvala Evropu“. Za manjinu, Vidovdan je dan koji treba pamtiti, ali ne i slaviti. To je dan koji je uveo Srbiju u viševekovno zarobljeništvo i propadanje. Za desno orijentisane, Vidovdan je sveti dan, za levičare razlog za strepnju od povampirenja nacionalizma i šovinizma.
Vidovdan je naročito aktuelan poslednjih trideset godina. U fokus ga je vratio bivši predsednik Srbije Slobodan Milošević, koji je 1989. na Kosovu rekao: “Pre šest vekova Srbija je ovde, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u celini“.
Više od trideset igodina kasnije, jedna od neuralgičnih tačaka srpskog društva ostaje Kosovo, a velika većina građana i dalje oseća da je Kosovo deo Srbije i na tome gradi svoje političke stavove. Ako je u bliskoj prošlosti postojao period u kojem Kosovo nije bilo centralna tema u Srbiji, trajao je kratko i nije ostao ubeležen u kolektivnoj svesti.
U ovakvoj atmosferi studenti su zakazali protest baš na Vidovdan. Na beogradskom trgu Slavija, prema procenama Arhiva javnih skupova, bilo je 140 hiljada ljudi, mada drugi izvori kažu da je taj broj išao do 200 hiljada.
Pre svega, nekoliko reči o samom skupu koji je počeo u 19 časova, a zvanično je završen u 21:25. Većina okupljenih nije čula ni reč onoga što su imali da kažu govornici, među kojima mnogi, najblaže rečeno, desno orijentisani.
Najviše su se pominjali Kosovo, junaštvo srpskog naroda, zavet cara Lazara (koji je predvodio srpsku vojsku u pomenutom boju) i srbovanje. Momčilo Trajković, lider Srba sa Kosova još od devedesetih (istini za volju jedan od najumerenijih); Milo Lompar, univerzitetski profesor sa nacionalnim idejama, problematičnim za jedan deo javnosti; Dejan Bodiroga, proslavljeni srpski košarkaš, povezivan sa delovima Srpske pravoslavne crkve. Bilo je, doduše, i drugih govornika, poput rektora Đokića, ali se o njihovim nastupima ne govori mnogo.
Mnogi su protest 28. juna videli kao skretanje studenata udesno. Tačnije je reći da su studenti, kao i većina stanovnika Srbije, odavno više desno nego levo, pa čak i više nego centar (ako je ta podela i dalje relevantna).
Istina je da u Srbiji nikada nije bilo promena bez desno orijentisanih stranaka, uključujući 2000. godinu. Tačno je i da stranke takozvane građanske provinijencije nikada nisu osvojile ni blizu većinsku podršku. Zato ovo ne treba da čudi, mada svakako treba da bude alarm koji upozorava da se iz “patriotizma“ vrlo lako skrene u nacionalizam.
Vremena za analizu i kritičko sagledavanje nema mnogo. Događaji sustižu jedni druge i čini se da će priča o “ideološkim vrednostima“ protesta sačekati drugo vreme. Blagonakloni kažu da su studenti ovim pokazali da razumeju zemlju u kojoj žive i da su, nakon odlaska u Brisel i Strazbur (što im je jedan deo onih koji podržavaju proteste zamerio), pokušali da “namire“ većinsku Srbiju. Retki su oni koji su, nakon subotnjeg protesta, odlučili da prestanu da podržavaju studente.
Dan uoči protesta studenti su postavili ultimatum sa dva cilja: raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i raspuštanje takozvanog Ćacilenda, uporišta Srpske napredne stranke (SNS) u centru Beograda, koji već mesecima blokira saobraćaj u gradu, a koji su formirali “studenti koji žele da uče“.
Predsednik Vučić je istog dana studentima odgovorio da ultimatum nije prihvaćen. Na dan protesta, studenti su objavili da se njihov protest završava u 21:25 i dodali da je od tog trenutka “upaljeno zeleno svetlo“. Malo je kome bilo jasno o čemu se radi.
Da je režim u “panici“ zbog mogućih dešavanja videlo se pre subotnjeg skupa. Režimski mediji emitovali su vesti o planiranom haosu i državnom udaru, a policija je privodila i zadržavala studente i građanske aktiviste za koje je verovala da imaju informacije o protestu.
U subotu je opet u Srbiji (kao i za najveći protest 15. marta) železnički saobraćaj bio prekinut zbog pretnji o “podmetnutim bombama”. Autobuski prevoznici otkazali su redovne polaske za Beograd, baš kao i iznajmljivanje autobusa studentima koji su hteli da organizovano dođu iz drugih krajeva zemlje. Grad je bio opkoljen policijskim jedinicama.
Kada je protest zvanično završen, većina građana se povukla. Neki su ostali i krenuli ka Ćacilendu. Došlo je do sukoba sa policijom, a više desetina studenata i građana je pretučeno i privedeno.
Ima mnogo spekulacija u vezi sa tim da li je ponovo bilo ubačenih SNS ljudi čiji je zadatak da izazovu sukobe sa policijom. Snimci policijske brutalnosti, jurenja i prebijanja studenata i demonstranata postali su viralni.
Zeleno svetlo je upaljeno, poručili su studenti. Jutro nakon protesta, dodali su treći zahtev: oslobađanje svih studenata koji su prethodne večeri privedeni i “instrukcije“ za građansku neposlušnost.
Prvu blokadu organizovao je Zbor građana beogradske opštine Zemun koji je blokirao glavnu ulicu u ovoj opštini. Potom su nikli protesti i blokade širom Beograda, a onda i po Srbiji. Građani su prevrtali kontejnere, postavljali ograde i onemogućavali saobraćaj do jutarnjih časova.
Prvu noć blokade su trajale do jutra, kada je policija, bez većih problema, uklonila blokade, jer je bilo ostalo malo ljudi. Studenti su izdali uputstvo: “blokiramo ulicu, kada se policija pojavi, mirno se sklonimo na trotoar, sačekamo da odu, ponovo blokiramo ili blokiramo drugu ulicu“.
Narednog dana policije gotovo nije bilo. U utorak se policija konsolidovala i razbila blokade, ali građani su koristili taktiku koju su im studenti predočili. Saobraćaj je ujutro loše funkcionisao, preko dana bolje, ljudi su bili na poslu i bile su velike vrućine. Uveče su se ponovo okupili i organizovali višesatne blokade po gradu, uključujući mostove. Tako je bilo i u drugim gradovima u Srbiji.
Nakon dva dana, pušteni su svi studenti privedeni posle subotnjeg protesta. Više javno tužilaštvo, za koje se govori da je “produžena ruka režima“, teretilo ih je za rušenje ustavnog poretka. Privođenja studenata i građana su se nastavila, ali bez epiloga. Većina optuženih puštena je na slobodu.
U Beogradu je “u modi” prelaženje pešačkih prelaza. Umesto stajanjanja i blokiranja saobraćajnica, građani neprestano prelaze preko pešačkog prelaza, zbog čega su neki dobili prekršajne prijave.
Policija, čini se, ne uspeva da pokrije sve tačke u državi, a taktika studenata je “razvlačenje“ policije. Zabrinjavajuća pojava je da su policajci mahom sa maskama na licu, što je po zakonu dozvoljeno samo u slučajevima kada se radi o organizovanom kriminalu radi zaštite identiteta policajaca.
Blokade po Srbiji sada uglavnom organizuju Zborovi građana. Osmislili su ih studenti pre nekoliko meseci, dajući građanima uputstva kako da se samoorganizuju. Za nekoliko meseci zborovi su skupili kritičnu masu da mogu da učestvuju u akcijama građanske neposlušnosti.
Opozicionih političkih partija i dalje nema. Od njih studenti i dalje zaziru, a nakon protesta tražili su da sve opozicione stranke napuste parlament, ali da ne vraćaju mandate jer će biti potrebni ako i kada izbori budu raspisani.
Tenzije u društvu su sve opipljivije. Sve je više pokušaja probijanja blokada i “zaletanja“ automobilima u građane koji protestuju. Retorika režima sve je oštrija, atmosfera zastrašivanja sve prisutnija.
To se videlo u Kosjeriću u kojem su 1. jula ponovljeni izbori na jednom biračkom mestu. Studentska lista imala je više glasova na tom biračkom mestu 8. juna. Jučerašnji rezultati doneli su pobedu SNS-u, a mnogi od onih koji su početkom juna glasali za opozicionu listu, ovoga puta glasali su za vladajuću stranku. Ovo ne može biti iznenađenje ako se zna da je Kosjerić danima u opsadnom stanju.
U izveštaju organizacije CRTA navodi se da je “izborni dan u Kosjeriću obeležilo prisustvo velikih policijskih snaga, koje su pred zatvaranje biračkog mesta već imale opremu za razbijanje demonstracija.
Ispred biračkog mesta celog dana okupljao se eliki broj građana i aktivista, ali najviše je bilo muškaraca pretećeg izgleda i motociklista bez ili sa prekrivenom registracijom. Sve je odavalo utisak glasanja pod strogom kontrolom. Grupe za „pritisak povremeno su ulazile u verbalni sukob sa okupljenim građanima, policija nije reagovala, čak ni pokušajem da identifikuje pomenute“.
Primer Kosjerića ukazuje da režim neće mirno “predati” ni milimetar svoje vlasti, a pitanje je koliko će dugo ostati upaljeno zeleno svetlo i ima li još snage u pobunjenim studentima i građanima.







