Srbija, duboka društvena i politička kriza

U Srbiji se nastavljaju protesti, iako slabijeg intenziteta. Režim sprovodi još snažniju represiju, kršeći čak autonomiju univerziteta. I kao da se ništa ne događa, fokusira se na EXPO 2027 i na imaginarni ekonomski oporavak zemlje

24/09/2025, Danijela Nenadić - Beograd

La-Serbia-in-crisi-profonda-1

Beograd, Srbija © Mirko Kuzmanovic/Shutterstock

Višemesečna duboka društvena i politička kriza u Srbiji nastavlja se početkom ove jeseni. Nedelje za nama obeležili su protesti, hapšenja, prebijanja, upotreba prekomerne sile od strane policije, kontramitinzi vladajuće stranke, batinaši, crnokapuljaši i nasilnici, i na kraju vojna parada u čast “Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”.

Studenti i građani koji protestuju ne odustaju od zahteva za raspisivanjem vanrednih parlamentarnih izbora i, zajedno sa drugim društvenim snagama, nastavljaju organizovanje protesta.

Vučić koristi sve raspoložive državne i paradržavne mehanizme kako bi izbegao ispunjavanje pomenutog zahteva. U jednom od svojih nedavnib obraćanja, Vučić je najavio da je njegova želja da izbori budu održani krajem 2026. godine, uz moguće skraćenje svog drugog (i poslednjeg) predsedničkog mandata.

Jasno je zašto Vučić po svaku cenu nastoji da odloži raspisivanje izbora. Prvo, studentski pokret, prema svim javno dostupnim istraživanjima, ali i onim koje predsednik svakodnevno čita, i dalje ima značajnu prednost u odnosu na Vučića i sve koalicione partnere njegove stranke zajedno.

Vučić se nada pasivizaciji protesta i pobedi nad blokaderima, mada je tu pobedu do sada proglasio nebrojeno puta.

Jasno je i da bi predsednik želeo da izbegne promenu izbornih uslova koja bi vodila pravim demokratskim izborima kakvih u Srbiji nije bilo od 2012. godine.

Pre nekoliko dana, čak je i Evropska komisija, poslovično nezainteresovana za Srbiju, saopštila da su izbori u zemlji mogući samo ako se obezbedi slobodno izražavanje volje svih građana, a sličan stav Vučiću su preneli i ambasadori zemalja tzv. Kvinte.

Najzad, iako je za predsednika ovo pitanje možda na prvom mestu, do kraja 2026. godine bi trebalo da budu završeni svi radovi (ili barem sklopljeni svi ugovori) u vezi sa izložbom EXPO 2027.

“Šta god da radimo, u glavi nam je 2027“, rekao je Vučić i najavio ekonomski procvat Srbije kao posledicu održavanja izložbe. Javnost nema podatke koliko će Srbija uložiti u EXPO.

Do sada su Vučić i ministar finansija Siniša Mali govorili o iznosima od 1,2 milijarde evra, 2,5 milijarde evra pa sve do 17 milijardi evra. Budući da javnost nema uvid u poslove i ugovore vezane za izložbu, nije moguće utvrditi koliko je do sada novca potrošeno niti napraviti realnu projekciju preostalih troškova.

Prema rečima Marka Milanovića iz Fiskalnog saveta, članovi ovog tela takođe nisu imali uvid u projekcije o isplativosti pomenutog projekta. Milanović dodaje da “možda ni Vlada nema podatak o ukupnim troškovima, s obzirom na to da su radovi podeljeni u više etapa“. Očekivano, javnosti nije dostupna ni informacija u vezi sa tim kada će se Srbiji ova izložba isplatiti, budući da je reč o neprofitnoj manifestaciji.

Prema optimističnim procenama ekonomskih stručnjaka, Srbija bi korist mogla da oseti za tridesetak godina. Javnost je podeljena po ovom pitanju, kao i u svemu drugom. Protivnici ističu da je EXPO jasan primer kriminala, korupcije i netransparentnih javnih nabavki.

Alarmantan je i podatak da će svi objekti koji se grade za EXPO, biti otvoreni bez upotrebne dozvole, zahvaljujući protivustavnim izmenama propisa. Isto se desilo sa nadstrešnicom na Železničkoj stanici u Novom Sadu koja je ubila šesnaest osoba.

Ilustrativan je primer izgradnje nacionalnog fudbalskog stadiona u zemlji koja grca u siromaštvu. S obzirom na to da je Srbija “fudbalska velesila” koju su Englezi pre nedelju dana usred Beograda pregazili 5:0, te da u Beogradu već postoje dva velika fudbalska stadiona koji su u najboljem slučaju poluprazni jer je kvalitet fudbala ravan pionirskom rangu u većem delu Evrope, teško je razumeti kako će ova investicija doprineti boljitku Srbije.

Dakle, Vučić i ekipa bi da kontrolišu poslove vezane za EXPO, primire studente i građane, umire Evropu i tamo negde za godinu, godinu i po, raspišu izbore po sopstvenim uslovima.

Studenti, ipak, kažu da tako neće moći i nastavljaju pritisak. Njihova izborna lista je gotova, program je skoro završen, ali neće biti objavljeni pre no što izbori budu raspisani. U saradnji sa zborovima građana i drugim saveznicima, organizuju obuke i treninge, spremaju kontrolore na biračkim mestima i posmatrače. Svakodnevno se organizuju protesti širom Srbije, manjeg intenziteta i sa manje okupljenih, ali dovoljno da se “plamen protesta“ ne ugasi.

Studenti su prekinuli blokade fakulteta i prešli u drugu fazu borbe i organizovanja. Tokom poslednje tri nedelje, režim je više puta narušio autonomiju univerziteta.

U Novom Sadu, na poziv dekana, Žandarmerija je upala u Filozofski fakultet i ostala unutra danima. Isto se desilo na Fakultetu za sport i Rektoratu univerziteta u Novom Sadu. Obvakvo kršenje autonomije univerziteta nije zabeleženo ni u vreme Miloševića. Sve ukazuje da je Vučić svestan da otpor mora da slomi u Novom Sadu, pa na već ranjeni grad šalje najagresivnije jedinice policije i pojedince spremne da slepo slušaju naređenja.

Studenti tvrde da je tokom protesta ispred Filozofskog fakulteta policija ispalila nedozvoljeni suzavac na demonstrante, što su potkrepili analizom prikupljenih čaura. O strahu od odmazde u ovoj zemlji govori i to da je nezavisna laboratorija koja je uradila analizu zahtevala da se pri objavi rezultata ne pominje njihovo ime.

Bliži se 1. novembar, godišnjica novosadske tragedije, a sve je više spekulacija šta će se tog dana desiti. Iako su svi dosadašnji protesti koje su organizovali studenti (i pobunjeni građani) bili mirni, Vučić najavljuje haos i sukobe, čak državni udar. Ovakav scenario potvrdila je Spoljna obaveštajna služba Ruske Federacije koja je srpskim kolegama dostavila informaciju da će 1. novembra neki svetski centri moći pokušati da u Srbiji uspostave marionetsku vlast.

Za EXPO ima novca, ali ne zna se hoće li ga biti za plate i penzije. Državna kasa, kako se šuška, prilično je prazna. Mnogo novca se isplaćuje na dnevnice policajcima koji “obezbeđuju“ demonstracije. Sam predsednik se na ovo žalio, kao i na činjenicu da politička nestabilnost koju izazivaju blokaderi sprečava investitore (koji inače stoje u redu i nadmeću se ko će pre stići u Srbiju) da ulažu i turiste da dolaze u zemlju.

Nije lako dočarati svu egzotičnost Vučićeve vladavine. Kao ilustraciju stepena represije i pokušaja kontrole celokupnog drištva navodimo nekoliko primera.

Budući da se “pumpanje“ (uzvik simbol protesta) nastavlja u Srbiji, ali i u svim ostalim delovima sveta gde ima srpskih državljana, režim je u Rigu na evropsko košarkaško prvenstvo poslao “navijače koji hoće da uče“ kako bi sprečio pumpanje.

Kad već košarkaši nisu uzeli medalju, možemo se pohvaliti sjajnom publikom koju su činili muškarci odeveni u crno, sa kapuljačama, čiji je glavni zadatak bio da po dvorani u Rigi love one koji se usudili da viču “pumpaj” ili nešto još gore a tiče se predsednika.

Ovi fini navijači vratili su se u zemlju čarter letom domaće avio kompanije, dok su košarkaši morali da se vrate letom strane kompanije. To su, valjda, zaslužili jer su ispali u osmini finala (za Srbiju fijasko) od “tamo neke Finske”.

Navijači patriote pohitali su natrag u zemlju na drugi važan zadatak. Na fudbalskoj utakmici Srbija-Engleska pumpala je velika većina navijača, a predsedniku države upućivane su salve uvreda. Članovi pomenute grupe imali su zadatak da to zaustave, pa su u jednom trenutku, po komandi, uleteli na zapadnu tribinu stadiona gde su uglavnom bili roditelji sa decom, i podelili sijaset vaspitno-popravnih udaraca.

Rezultat: publika je napustila stadion, mnogi su rešeni da više ne dolaze da gledaju reprezentaciju dok batinaši zavode red, a policija ih pušta da to rade.

Drugi rezultat je da će naredna utakmica reprezentacije biti odigrana u Leskovcu, gradiću na jugu Srbije, gde će, kako se očekuje, biti manje blokadera. Režim je besan i na navijače Partizana koji su tokom nedavnog derbija sa Crvenom Zvezdom čitavu utakmicu podržavali studente i skandirali protiv Vučića.

Sledeća slika je predsednik Srbije koji drži konferenciju za novinare u ponoć, nakon intervencije policije u Novom Sadu. Iako je uobičajeno da se predsednik obraća kad god želi, da priča nekoliko sati, sam postavlja pitanja i na njih odgovara, ova konferencija bila je neobična.

Ne znamo koliko su predsednikovi dani teški i dugi niti koliko ima problema, ali teško je sastavljao rečenice, osim kada je mnogo puta nazvao “ološem” evroposlanike Zelene stranke koji su bili na protestu u Novom Sadu.

Sledećeg dana predsednik se izvinio zbog upotrebe te reči, dodajući da o dotičnim evroposlanicima ima još gore mišljenje. Tako se kod nas izvinjava predsednik.

Medijska slika u Srbije je takođe teatar apsurda. Vlast pokušava da zatvori malobrojne preostale nezavisne medije. U javnost je nedavno dospeo snimak azgovora između Stena Milera, direktora United grupe (u čijem su vlasništvu nezavisne televizije N1 i Nova) i Vladimira Lučića, direktora domaćeg (državnog) Telekoma. Tokom razgovora Miler kaže Lučiću da želi da mu pomogne u gašenju medija, ali da mu je za to potrebno još malo vremena.

Izgleda da se ni Pink ni Hepi, tradicionalna medijska uporišta vladajuće stranke, više ne ponašaju kako se od njih očekuje.

Predrag Ranković Peconi, kontroverzni biznismen i vlasnik iz senke TV Hepi usudio se da pusti sliku sa studentskog protesta uz komentar voditelja da je okupljeno mnogo ljudi. Rankovića je naljutilo to što su odjednom tražili da plaća porez, a režim je naljutilo to što su se na Hepiju drznuli da budu malčice objektivni.

Željko Mitrović, vlasnik Pink televizije sa nacionalnom frekvencijom, koji godinama ne plaća porez, inače Vučićev bliski saradnik, takođe je kritikovan zbog nedovoljnog angažmana u odbrani lika i dela predsednika.

U 21. veku u Srbiji, usred Evrope, postoje politički zatvorenici u nezakonito dugom pritvoru.

Ovo je slika današnje Srbije.

 

Commenta e condividi

OBCT's Newsletter

To your inbox every two weeks