Srpski književni kritičar Jovan Skerlić (1877-1914) je svojevremeno napisao da bi Matavuljeva Povareta, priča iz dalmatinskog ruralnog života, sama za sebe bila dovoljna da stvori ime jednom piscu. (Njegovo mišljenje pisci su onomad iščekivali s mješavinom straha i radoznalosti). Dok je čitao Matavuljevu pripovijetku Oškopac i Bila, Lazi Kostiću, svojevrsnom esteti i rijetkom eruditi među pjesnicima, se činilo da posmatra Rembrantovu sliku Božić. Dakle, onu koja isijava misterij Vjere i Dobra. O njemu je, u svom lakonskom stilu, pohvalno govorio i Andrić, kao o “majstoru pripovedanja”.

Ni Arturu Kroniji (1896-1967), jednom od pionira italijanske slavistike (ne zaboravimo Ɖovanija Mavera e Etora Lo Gata), sjajnom poznavaocu korijena i razvoja srpske i hrvatske književnosti, nisu promakle posebnosti Mavuljeve proze. Neumorni profesor je autor natuknice (1934) o Matavulju u Italijanskoj encikopediji (vidi u mreži: Treccani: Matavulj, Simo), u kojoj nalazim zanimljivo, takođe provokativno zapažanje o stilu srpskog prozaika: maschio e incisivo.

Simo Matavulj je rođen 1852, u Šibeniku (gradu o kojem je govorio da je imao “mnogo čega suvišnog, nesuvremenog, što godi pjesničkoj ćudi”), u uglednoj i dobrostojećoj srpskoj porodici. U Bilješkama jednog pisca, nedovršenoj knjizi svojih sjećanja, nalazeći da je potrebno da se vidi “iz kakva sam zemljišta nikao, u kakvoj sam okolini odrastao”, ističe pripovjedački dar svoje majke: “Zbog nesrećnijeh domaćih prilika, mati je imala golemijeh briga, koje su zahtijevale hladno razmišljanje. Imala je ogromnog posla, koji je vršila muškom odlučnošću i neumornim radom, pa, pored svega toga, ona se odlikovala šibeničkom maštom najbolje vrste, bila je vesela žena i omiljena pripovjedačica. Njene priče, zimi kraj ognjišta, ljetnih noći na kolima, kad s njom putovah na sajmove u gornju Dalmaciju, ne samo što mi bjehu prvi ugledi, nego su se njeke od njih kristalisale u duši mojoj i, poslije dugog niza godina, izišle na vidjelo, samo u književnijem obliku nego što sam ih od nje čuo….”

Nakon očeve smrti Simo, učenik nižih razreda gimnazije, proveo je četiri godine u manastiru Krupa, kod svog strica, igumana. (To iskustvo je presudno za nastanak njegovog najpoznatijeg, i danas čitanog romana Bakonja fra Brne, u kojem je sebi poznatiji ambijent pravoslavnog manastira izmjestio u katolički).

Ipak se nije zaredio, već je završio učiteljsku školu u Zadru 1871, potom je učiteljevao u seoskim školama u primorskom zaleđu. Njegov nemirni duh ga 1875. vodi u Herceg Novi, gdje predaje italijanski pitomcima tamošnje pomorske škole. Mada sumnjiv austrijskim vlastima zbog simpatija prema bokeljskim ustanicima, kao nastavnik bio je na dobrom glasu pa je pozvan na Cetinje, 1881. Predavao je francuski jezik, potom je dobio službu na Dvoru kneza Nikole, kao lični učitelj i vaspitač prestolonasljednika Danila.

I taj period je detaljno opisan u njegovim Bilješkama koje osim literanog imaju i kvalitet svojevrsnpg dokumentarnog materijala. U Srbiji je prvi put boravio 1887, ali se ubrzo vratio jer nije bio simpatičan kralju Milanu Obrenoviću. Po kraljevoj abdikaciji vratio se u Srbiju i ostao u Beogradu do smrti, 1908. Cijenjen i ugledan, postao je član Srpske kraljevske akademije.

Oženio se, za to vrijeme, kasno, u četrdesetoj godini, mladom djevojkom Milicom Stefanović, koju u pismimima bratu naziva srećom. Samo godinu potom, 1893, njegova supruga je završila tragično. Kasnije, oženio se imućnom Ljubicom Nikolajević, pa je mogao da se slobodno posveti samo pozivu književnika i putovanjima.

Umro je iznenadno, na ulici. Ostala je priča da se u posljednjem času požalio jednom prolazniku što je posljednji čas doživio tako, “na skokaku”.

U opusu Sime Matavulja, u kojem nalazimo tridesetak naslova, i danas dominira roman Bakonja fra Brne (1892, potom dva popravljena izdanja – nikad nije bio zadovoljan napisanim). U tom djelu su se sretno spojili autentičan govor (nikad banalan) likova, folklor (bez ikakve patetike) i autorov osjećaj za prepoznavanje vitalizma ljudi svog kraja. Mislim da je Matavulj bio jedno osjetljivo uho i jedan par prodornih očiju kad je riječ o Dalmaciji i njenom zaleđu. Kad se odmicao od tog miljea o kojem je, čini se, znao sve i duboko ga proživljavao, kao da je gubio pripovjedački zamah. Dakle, ono što je Kronia nazvao muškim i prodornim.

Bio je stari Skerlić u pravu govoreći onako o Povareti. Svaki damar u biću svojih likova, svaka njihova štedljivo izgovorena riječ i svaki djelić škrte otočke zemlje u toj Matavuljevoj priči žive u jedinstvu sudbinskog i narativnog. Majka, na kraju, priča svoj san sinu koji se vratio sa služenje u austrijskoj vojsci na otok bogat suncem a ubog plodovima zemlje, a nije zatekao obećanu dragu. Majka mu veli da je sanjala nju, mrtvu dragu, povaretu (italijanizam) koja poručuje nesuđenom mužu da uzme njenu sestru. Priča je dostojna (ne samo) Mopasana, kojeg je Matavulj, kao i druge francuske i italijanske realiste čitao u originalu, a neke i preveo. Volio je i ruske pisce, od kojih je takođe mnogo naučio.

Ipak, romantičarenje u Uskoku (1892), romanu iz crnogorskog života, u kojem je pisac nastojao da bude socijalno i politički angažovan, uzrok razlici sa mediteranskim Matavuljem, pažljivim posmatračem života i ambijenta sa kojim je bio srastao. U ciklusu beogradskih priča nalazimo i one koje odišu Matavuljevim iskustvom (tada je mnogo autentičniji), ali i one druge, u kojim pisac plaća porez nastojanju da se “iskupi” fikcijom.

Ako razmatramo problem hijatusa u prevođenju na italijanski aktuelne književne produkcije u Regionu i djela pisaca koji pripadaju literarnoj dijahroniji, Matavulj je samo jedan od autora koji nedostaju jednom potpunijem spektru saznanja italijanskih čitalaca o značajnim autorima sa te evropske periferije. Dakle, problem kontinuiteta aktuelno je više nego evidentan, ali to nije specifično italijanski slučaj.

Evo, iznova ću, naravno mjesečarski, govoriti i o jednoj imaginarnoj antologiji evropske pripovijetke, od Bokača i Čosera naovamo, u kojoj ne bi postojali centri i periferije, već isključivo bogatstvo priče – od Atlantika do Urala.

U toj antologiji bi svakako bilo mjesta za pisce kao što je Matavulj.

Njega, barem kao autora Povarete (naravno i Bakonje), najljepše priče o dalmatinskom životu iz nekad, kad je bilo tako malo za jelo, obuću i odjeću a više “hrane” u duši, nema u programima književnosti u Hrvatskoj. (Ali, to je odavno recipročno u dugoročnom programu kratkovidnih političkih kreiranja distance među susjedima u Regionu). Specifično je, ipak, što je Matavulj samo jedno ime u u dugom nizu autora koji su u demokratskoj Hrvatskoj nestali u knjigocidu 90-ih godina, kad je uništen i spaljen višemilionski bibliotečki fond na ćirilici i ekavici.

Ali, da sve ovo ne bi bila zadžaba pisanija, evo prevoda njegove priče Pilipenda. Iz ruralnog ambijenta prve polovine 19. vijeka izbija problem prisilnog pokatoličenja pravoslavnog stanovništva, koje je onomad, kao prethodno Serenisima, podržavala austrijska uprava. Matavulj o tom argumentu, odavno reintrepretiranom u hrvatskoj istoriji a instrumentalizovanom u beskrajnim “kulturnim” srpsko-hrvatskim polemikama, pripovijeda bez ikakve instrumentalizacije. On je isključivo rasni narator koji nastoji da predstavi dramu čovjeka na kompleksnom raskršću koje je, obično hladno, označeno kao istorija.

……………………………………

 

PILIPENDA

(Iz gornje Dalmacija)

 

Pilip Baklina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati: u jednom uglu krevet, ispunjen slamom, ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo!

U dvorištu domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.

U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov jutrenji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijelu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.

Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.

Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen bukvu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac.

Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna, nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju.

Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvatati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će:

– Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače?

Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim. te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe;

– Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!

Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:

– A hoćeš li da se upišemo u tu… tu… vjeru?

– Sačuvaj Gospode! – reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.

Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš.

Jela, užasnuta, viknu:

– Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirtu?

Pilipenda samo reče: "E, ja!" pa dohvata dugački štap i pođe za magarcem.

Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva.

Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega: tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo Polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara, koja već. od četiri mjeseca davi narod.

To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćala u ono vrijeme, žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo Polje, niti ima šuma, ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo Polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: "upisati se u carsku vjeru!" Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu…

Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče: "Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje!"

Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu, koji snađe njega i ostale i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda boga:

– Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!…

U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva boga Pilipendi i dodade:

– A, jadan Pilipenda, smrznu li se?

– Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!

– A jadan, a što ti… a što se ti ne bi upisao?

Pilipenda odvrati:

– Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!

Kljaku i drutovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:

– Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego… znaš… dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!

Pilipenda pljunu.

– Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!

Kljako se namršti, te će oporo:

– Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!

Pilipenda stade i viknu:

– Ja se uzdam u mora srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti…

Kljako ga prekide.

– Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!

– A, pasji sine, – viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom… – čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!

Ali Kljako pobježe.

Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, ovom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!