Malo je mjesta na svijetu gdje kamenolomi toliko prijete bezbjednosti stanovništva i imovine kao u Bosni i Hercegovini. O ovome svjedoči procjena da čak jedna trećina kamenoloma u BiH radi bez važećih dozvola ili sa djelimično obezbijeđenom dokumentacijom.

U razdoblju od svega nekoliko mjeseci, desili su se incident sa nepropisnim miniranjem u kamenolomu u kanjonu Mostarska Bijela, kada se cijelo brdo obrušilo u rijeku Neretvu, i nezapamćena tragedija u Donjoj Jablanici, gdje je masivno kamenje sa obližnjeg kamenoloma zatrpalo i potpuno uništilo selo u podnožju.

“Na svaki kamenolom koji legalno posluje u BiH postoje još dva divlja”, izjavio je još 2012. godine glavni tehnički inspektor Federacije BiH Miro Mehmedbašić. Da je situacija i dalje ista, ako ne i gora, može posvjedočiti svaki putnik kroz Bosnu i Hercegovinu pogledom na brda oderana iskopima vrijednog građevinskog kamena.

Neuređenost sistema dodjele koncesija i praćenja rada kamenoloma, nepropisno upravljanje kamenolomima i gluhoća na upozorenja građana potencijalno ugroženih područja, samo su neki od razloga za zabrinutost stanovništva zbog stalnog širenja površina sa kojih se za potrebe građevinarstva u BiH obezbjeđuju pijesak i kamen.

Kamenolomi niču nekontrolisano, neposredno uz naseljena mjesta i saobraćajnice, u blizini iskrčenih šuma i klizišta. Veliki broj “privremenih” kamenoloma, koji rade onoliko koliko traje pojedini građevinski projekat, ne posluje legalno, ostavljajući za sobom trajno devastirane terene.

Doda li se tome izostanak principa nadoknade ekološke štete, nastale zbog nepropisnog rada ovih pogona ili bilo kojeg drugog zahvata u prirodnoj sredini, čija visina bi trebalo da bude srazmjerna ekonomskoj i ekološkoj vrijednosti uništenog dobra, onda se s pravom može reći da su priroda i građani Bosne i Hercegovine nezaštićeni, dok se krivci za štetu vješto skrivaju.

Kako je došlo do tragedije u Donjoj Jablanici

Tragedija u Donjoj Jablanici, koja je stanovništvo ovog gradića u Hercegovini zadesila 4. oktobra prošle godine, odnijela je devetnaest ljudskih života. Prema navodima Evropskog programa za promatranje zemlje Copernicus, oko 700 objekata, više od 18 kilomatara puta, kao i dobar dio željezničke pruge koja prolazi kroz Jablanicu, uništeni su u bujičnoj poplavi i odronu tona kamenja sa kamenoloma pozicioniranog svega oko pet stotina metara od naseljenog mjesta.

Iako aktuelni zakoni o rudarstvu i geološkim istraživanjima ne propisuju preciznu udaljenost od naselja, vlasnik koncesije nije mogao pribaviti ni okolinsku ni urbanističku dozvolu za otvaranje takvog pogona na udaljenosti od svega nekoliko stotina metara od sela. Međutim, ovaj kamenolom, vidljiv golim okom sa Magistralnog puta M17, bez sumnje bio je godinama aktivan. Neposredno prije tragedije, mještani su još uvijek mogli vidjeti aktivne radne mašine na površini kamenoloma.

Vlast očito nije izvukla pouke iz katastrofalnih poplava, koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu deset godina ranije. Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić izjavio je da sistem u slučaju Jablanice nije zakazao, iako niko nije reagovao na blagovremeno upozorenje Agencije za vodno područje Jadranskog mora povodom mogućih poplava i odrona na ovom području.

Mještani Donje Jablanice su više puta tokom dvadeset godina, koliko se zna za ovaj kamenolom, nadležnima ukazivali na problematičnu poziciju na strmom krševitom brijegu, svega nekoliko stotina metara udaljenom od naselja i magistralnog puta.

Obdukcija žrtava poplave i odrona u Jablanici pokazala je da je većina stradala od gušenja pod zemljanim nanosima, a ne u vodenoj bujici. Dakle, nema nikakve sumnje da je odron kamenja sa obližnjeg kamenoloma prvenstveni uzrok tragedije u Donjoj Jablanici. Na dostupnim fotografijama tačno se vidi putanja kojom je prošla kamena lavina nošena vodenom bujicom prema naselju. Međutim, sedam mjeseci kasnije, zvanična istraga još nije ni počela.

Šutnja i zataškavanje

Hanadi Maslo je tada izgubila nerođenu bebu. U noći 4. oktobra, nevrijeme s jakom kišom probudilo je Hanadi u kući roditelja svog muža u Donjoj Jablanici. Kiša je pokrenula bujičnu poplavu i Hanadi je jedva izvukla živu glavu.

Zidovi kuće srušili su se u naletu vode, mulja i kamenja. Žena se prepustila bujici i završila u ruševinama, nekoliko stotina metara dalje. Borba sa krhotinama kuća i kamenjem trajala je satima dok Hanadi nije pronašla sklonište. U divljoj bujici i odronu kamenja, žena, tada u osmom mjesecu trudnoće, izgubila je bebu. Tri rebra su joj bila slomljena i pluća probijena, no tješila ju je činjenica da su joj muž i porodica bili na sigurnom.

Sedam mjeseci kasnije, Hanadi se bori za stanovnike Donje Jablanice, koji su i dalje raseljeni, bez valjanih informacija o bezbjednosti lokacije na kojoj su nekada živjeli, bez odštete i krivca.

“Idemo, protestujemo, tražimo odgovore. Ova vlast se mnogo nauzimala i sada hoće sve da zataška”, priča Hanadi, koja s mužem danas živi u Mostaru. Kaže da se nikada neće vratiti u Donju Jablanicu. Većina preživjelih do kraja života nosiće se sa posljedicama traume, samo nekolicina planira povratak, ako i kada bude moguće. Neki su u poplavama izgubili čak devet članova porodice. Sve preostale kuće trenutno su neuslovne za život, pa se ljudi snalaze kako znaju i umiju.

Nadležni na svim nivoima vlasti već mjesecima se ograđuju od odgovornosti za rad kamenoloma, koji navodno nije imao važeće dozvole, iako je bio aktivan još od početka dvijehiljaditih, i to na parceli u većinskom vlasništvu kantonalne vlade. Firma vlasnik kamenoloma nekoliko navrata dobila je poticaje koje kanton izdvaja za razvoj lokalne privrede.

Istraga o tragediji koju vodi Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona još je u fazi prikupljanja dokaza o eventualnoj krivici za pogibiju devetnaest osoba i razaranje naselja.

Državni fondovi namijenjeni sanaciji štete od oktobarskih poplava, koja je za Jablanicu procijenjena na 26 miliona eura, kao i brojne donacije dijaspore i međunarodne zajednice, još su blokirani u trezorima državnih institucija. Pomoć stanovništvu došla je od bosanskohercegovačkog udruženja Pomozi.ba i pojedinačnih donatora, altruista i rodbine nastradalih.

U potrazi za odgovorima, nakon protesta održanih u aprilu u Sarajevu, delegacija studenata i porodica nastradalih prihvatila je da se sastane s premijerom Federacije BiH Nerminom Nikšićem, pozivajući ga da se susretne sa lokalnim stanovništvom i predlažući termine za sastanak u Donjoj Jablanici.

“Nikada se nisu pojavili. Dolazili su [predstavnici vlasti] da se slikaju kada su svečano otvarali sanirani magistralni put. I to je to!“, objašnjava razočarana Hanadi i poručuje: “Mi smo čist primjer nesposobnosti ove države. Poručujem pijunima u foteljama: ako već ne znaju da rade, neka idu! Ima onih koji su sposobni i koji zaslužuju te fotelje i njihove paprene plate. Idite, dovoljno ste nas zavadili i rastjerali!”

Kamenolome otvaraju ljudi bliski vlastima

Pet mjeseci prije tragedije u Donjoj Jablanici, u rijeku Neretvu obrušilo se cijelo brdo u hercegovačkom selu Bijela. Razlog – nepropisno miniranje u lokalnom kamenolomu.

“Znakovito je da se oba ova slučaja dešavaju u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Prvi se desio u dolini Mostarske Bijele, gdje je na kamenolomu, koji čak ima nekakve dozvole, miniranje obavljeno na takav način da se cijelo brdo obrušilo u jedan rukavac jezera Salakovac i tek je puka sreća da niko od ribara ili prolaznika nije poginuo. Ni ovdje od institucija nije bilo nikakvih reakcija“, ukazuje Anes Podić iz Udruženja Eko akcija.

Podić dodaje da je Hercegovačko-neretvanski kanton jedini koji nema zakon o šumama, koji bi omogućio zaštitu šumskog fonda, s obzirom da donošenje krovnog zakona o šumama političari blokiraju već decenijama.

“Ilegalna sječa šuma i šumski požari, kojih je puno više jer o šumi niko ne brine, doveli su do toga da se intenzitet poplava poveća, kao i efekti velikih kiša, što je za posljedicu imalo strašne ljudske žrtve”, objašnjava aktivista.

Nedostatni zakoni, nefunkcionalne institucije i, posljedično, korupcija u oblasti dodjele koncesija, sve to razlikuje prakse u Bosni i Hercegovini u odnosu na zemlje zapadne Evrope.

“Kamenolome u BiH ne otvara bilo ko. Otvaraju ih ljudi koji su itekako dobro povezani sa vlastima, na brojne načine, i njima su inspekcije očito najmanji problem. Broj žrtava u Jablanici bi bio znatno manji da nije bilo tog kamenoloma. A Tužilaštvo se još zabavlja predistražnim radnjama, iako je topografija tog terena savršeno jasna. Nikakvi snimci Lidara u 3D projekciji, koje nalaže Tužilaštvo, nisu potrebni, jasno nam je šta se tu desilo“, ističe Podić.

Šta će biti kada ne bude više imao ko da se buni?

U Bosni i Hercegovini ne postoji centralizovana evidencija o kamenolomima. Nadležnost nad rudarskim sektorom, uključujući vođenje registara legalno izdatih dozvola, podijeljena je između entitetâ, kantonâ i opština.

U istraživanju sprovedenom u pet država Balkana, Radio Slobodna Evropa došao je do podataka po kojima od oko 1.350 kamenoloma, koliko ih je registrovano pomoću satelitskih snimaka, gotovo polovina nema dozvolu za rad. Istraživanjem je utvrđeno da na teritoriji Bosne i Hercegovine ima više od 440 lokacija na kojima se nalaze različiti kamenolomi, legalni i ilegalni, manji ili veći, davno napušteni i oni koji se brzo šire.

BiH nema ni jedinstveni registar koncesionara, dok koncesiona politika, sudeći po svemu do sada viđenom, ide na ruku investitorima i šteti prirodi i stanovništvu.

“Naša društvena i prirodna dobra su sve vrijeme tokom zadnjih trideset godina predmet pljačke. Prvo su nam opljačkali preduzeća, a sad dolazi na red sve ostalo. Zakoni o koncesijama tu igraju vrlo važnu ulogu. Oni su napravljeni tako da se odluke o koncesijama izdaju bez uvida i učešća javnosti, a uz mizerne koncesione naknade mi naše resurse bagatelno rasprodajemo i ne dobijamo ništa zauzvrat”, kaže Anes Podić.

Nevladin sektor, iako aktivan i posvećen brizi za okoliš, jednostavno ne stiže pratiti sve štetne ugovore kojima vlast bagatelno isporučuje bh. resurse, upozorava naš sagovornik.

Ovoj politici na ruku idu i kadrovski i materijalno oslabljene inspekcije, kao i korumpiran pravosudni sistem. Nevladin sektor suočava se sa još jednom poražavajućom činjenicom: pojedine teritorije BiH sa izuzetnim prirodnim bogatstvima sve su manje naseljene, a upravo takva mjesta atraktivna su za eksploataciju resursa.

“Šta će biti kada ne bude više imao ko da se buni?“, zabrinut je Anes Podić.