Aktualni hrvatski premijer Ivo Sanader, čija je stranka, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), relativni pobjednik parlamentarnih izbora održanih 25. studenoga, po svemu sudeći uspjet će sastaviti Vladu i zadržati premijersku poziciju. On je 15. prosinca službeno dobio mandat predsjednika Stjepana Mesića za sastav nove Vlade, mada je Mesić s tim oklijevao gotovo tri tjedna, strogo se držeći odredbe hrvatskog Ustava po kojem mandat dobiva onaj tko može osigurati potporu većine zastupnika u parlamentu. Kako je ishod izbora bio prilično tijesan i kako je HDZ dobio 66 a SDP 56 zastupničkih mjesta, te kako su čelnici obaju stranaka – i Ivo Sanader i Zoran Milanović – tvrdili da će biti u stanju osigurati potrebnu većinu od 77 zastupnika, Mesić je čekao rezultate njihovih preliminarnih razgovora s potencijalnim koalicijskim partnerima, kako bi vidio tko je bliži sastavljanu većine.

Kad su dvojica zastupnika – jedan koji u parlamentu predstavlja romsku nacionalnu manjinu i jedan zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) potpisali izjavu kojom su svoju podršku obećali aktualnom premijeru i predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu, te kad se zeleno-žuta koalicija seljaka (Hrvatska seljačka stranka – HSS) i liberala (Hrvatska socijalno liberalna stranka – HSLS), koji zajedno u parlamentu imaju osam zastupnika također priklonila Sanaderu, Mesić je ocijenio da je sa 76 sigurnih zastupnika Sanader bliži osiguranju većine.

No, Zoran Milanović, predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) i nakon toga je nastavio s izjavama kako ne odustaje od formiranja Vlade lijevog centra i kako će u tome i uspjeti. Milanović, koji je na čelu stranke ove godine zamijenio preminulog Ivicu Račana (bio je premijer koalicijske Vlade u mandatu 2000. – 2003.) osvojio je najviše mandata u povijesti te stranke. No, ipak 10 manje od HDZ-a.

Milanovićeva računica zasniva se na tome da je HDZ u Hrvatskoj dobio 61 mandat, te pet u dijaspori, dakle ukupno 66 mjesta u parlamentu, a stranke lijevog centra (SDP, HNS i IDS) zajedno također 66 glasova. No, Milanović se u izbornoj kampanji oštro protivio pravu dijaspore da glasa na izborima u Hrvatskoj, jer dijasporu gotovo potpuno čine Hrvati u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kako su oni konstitutivni narod u toj državi, ne bi, smatra Milanović, trebali imati pravo glasa i u Hrvatskoj. No, po hrvatskom Ustavu to je tako, a dijaspora u BiH uvijek je bila rezervoar glasova za HDZ. Tako se dogodilo i ovaj put. Bez tih pet mandata Sanader vjerojatno ne bi bio u situaciji sastaviti Vladu.

Upornost Milanovića da i dalje inzistira na tome kako će sastaviti Vladu, kad je sada već posve sigurno da će to za rukom poći Sanaderu, koji je za to dobio i blagoslov predsjednika republike Mesića, može se, smatraju politički analitičari, objasniti na dva načina. Prvi je što unatoč činjenici da se koalicija seljaka i liberala priklonila Sanaderu, svi zastupnici te dvije stranke nisu skloni savezu s HDZ-om. Moglo bi se dogoditi da najmanje dvoje njih u Saboru, kad se o tome bude glasalo, ne dignu ruku. Slično bi moglo biti i sa zastupnicima nacionalnih manjina, pa bi ako se to dogodio, tada Milanović bio u prednosti.

Drugi je razlog Milanovićevog neodustajanja, drže analitičari, taj što tako čini pritisak na Sanadera da ovaj mora davati što veće ustupke svojim koalicijskim partnerima. Milanović, naime zna, tvrde oni, da mu neće poći za rukom sastaviti Vladu, ali želi što više oslabiti Sanadera kako bi ga iz oporbe mogao što više ugrožavati. Sanader doista čini ustupke svojim koalicijskim partnerima, koji ga gotovo ucjenjuju, tražeći brojčano veću vladu, s više ministarstava, dvostruko pravo glasa za manjine, zabranu rada trgovina nedjeljom, referendum prilikom odlučivanja o pristupu zemlje NATO savezu ili proglašenje ribolovno-ekološke zone na Jadranu, čemu se, pod pritiskom Italije i Slovenije, protivi Europska Unija.

Sa 56 vlastitih zastupnika u Saboru i potporom HNS i IDS-a (ukupno 10 zastupnika) Milanović može biti vrlo neugodna opozicija, spreman da u svakom kriznom trenutku ne samo uzdrma, već možda i sruši Vladu. Zato je što slabiji Sanader, sa što više ustupaka koje neće moći ispuniti, ono što Milanović svojim taktiziranjem želi postići.

Milanovićevi protivnici, međutim, tvrde kako on po svaku cijenu želi formirati vlast, svjestan da će Sanader, uspije li ponovno postati premijer, biti taj koji će zemlju uvesti u Europsku Uniju, što bi, na sljedećim parlamentarnim izborima 2011. davalo gotovo nikakve izglede SDP-u da preuzme vlast. Milanovićevi protivnici kao najbolji dokaz te teze ističu njegovu spremnost da potporu traži i od trojice zastupnika regionalne stranke HDSSB-a, stranke koju je nakon razlaza s HDZ-om osnovao Branimir Glavaš. Njemu, Glavašu, upravo se sudi u Zagrebu zbog ratnog zločina i sumnje da je odgovoran za smrt najmanje 12 srpskih civila u Osijeku 1991.

Iako je i Glavaš jedan od te trojice zastupnika (izabran je i u novi saziv parlamenta, mada se nalazi u pritvoru) Milanoviću to nije smetalo da i s njima razgovara o mogućoj potpori. I ne samo to – Milanovićeva je stranka, na lokalnoj razini, u gradu Osijeku, četvrtom po veličini u Hrvatskoj, pri kraju dogovora o koaliciji kojom bi te dvije stranke ondje preuzele vlast. U tom su gradu naime održani izvanredni lokalni izbori istodobno kad i parlamentarni, a ta krajnje neobična koalicija bila bi ustupak Glavaševoj stranci za potporu u parlamentu.