(Pročitajte prvi i drugi dio reportaže posvećene rijeci Kupi)

 

Malo je gradova koji se kao Karlovac mogu pohvaliti da ih presijecaju četiri rijeke. Grad-tvrđava koji su 1579. podigli Habsburgovci krije u sebi klupko plavih niti. Kupa se spušta sa sjevera, od granice sa Slovenijom, te nedaleko od gradske jezgre sustiže Dobru, pritoku koja izvire stotinjak kilometara zapadno, u Gorskom kotaru. S juga pak dolazi Mrežnica, koja teče paralelno s Dobrom prije ulijevanja u Koranu, upravo u Karlovcu. Korana se potom spaja s Kupom istočno od gradske jezgre.

Dakle, na površini od svega nekoliko kilometara, korito rijeke, koju pratimo od izvora u nacionalnom parku Risnjak, u sebe prima tri vodena toka: Dobru, Mrežnicu i Koranu. Postoji pjesma koja pomaže onima koji nisu iz Karlovca da zapamte njihova imena: “Na Mrežnici se Kupa, Korana Dobra bila si tad”. Pjesma je indikativna: od svog osnivanja prije nešto više od četiri stoljeća, Karlovac je gradio svoj identitet oko rijeka koje ga presijecaju, od kojih je posebno Kupa doprinijela zlatnom dobu grada.

Vojnici, trgovci i industrijalci

U ovom riječnom spletu, na pola puta između Zagreba i Rijeke, Karlovac niče kao vojno uporište, utvrda u obliku šestokrake zvijezde. U 16. stoljeću Vojna krajina brzo je postala značajno područje unutar Habsburške Monarhije. Od Senja na Jadranu od Zemuna u Srbiji te dalje kroz današnju Rumunjsku i Mađarsku, Militärgrenze odvajao je habsburški teritorij od osmanlijskog. Sve do 1881., kad biva službeno napuštena, ova administracija upravljala je velikim dijelom hrvatskog teritorija, uključujući Karlovac, odnosno Carlstadt, kako su ga onomad zvali u čast austrijskog nadvojvode Karla II koji ga je dao izgraditi.

Zlatno doba grada počinje međutim dvjesto godina kasnije, krajem 18. stoljeća, kada su vojnike koji su se borili protiv Osmanlija zamijenili trgovci koji su svoju robu prevozili Kupom. Upravo u ovom razdoblju naša rijeka učinila je Karlovac ključnim trgovačkim čvorištem. Žitna lađa saobraćala je između habsburške utvrde i lukâ duž Dunava i Save na istoku.

“Karlovac je tada bio najzapadnija točka do koje je lađa mogla stići, potom se pšenica tovarila na kočije”, objašnjava Marina Burić, direktorica gradske turističke zajednice. Žito je potom nastavljalo putovati cestama izgrađenim u doba Monarhije – čuvenom Karolinom, Jozefinom i Lujzijanom – prema Rijeci i moru. Ova priča postala je sastavni dio identiteta grada, pa time i naracije koju grad nudi posjetiteljima.

“Najstarija gradska manifestacija odvija se upravo uz Kupu”, ističe Marina Burić. “U pitanju je Ivanjski krijes , nadmetanje Gaze i Banije tko će zapaliti najveći krijes”. Ova tradicija seže u daleku 1779., u razdoblje kada je grad bio na vrhuncu svog razvoja. "U ovom razdoblju, zahvaljujući trgovini žitaricama, niknuli su brojni lokali i restorani, a priča se da je bogatstvo bilo toliko veliko da trgovci koji su kartali nisu ni pokušavali skupiti novčiće koji su im padali na zemlju”, dodaje Burić. Cijelo 19. stoljeće bilo je zlatno doba, a 1871. stigla je i službena potvrda: Karlovac je proglašen “slobodnim kraljevskim gradom” u sklopu Monarhije.

Ako se zadesite u ovom gradu, koji broji oko pedeset tisuća stanovnika, u noći sv. Ivana Krstitelja (između 23. i 24. lipnja) imat ćete priliku prisustvovati bogatom programu, uključujući potezanje konopa i vatromet, te uživati u spektaklu iz kajaka na Kupi. Međutim, grad oko vas više nema onu stratešku ulogu koju je imao više od jednog stoljeća. Tijekom 20. stoljeća Karlovac je postao važno industrijsko središte, s raznim pogonima (od kemijske do obućarske industrije, od proizvodnje oružja do mehanike), no raspad Jugoslavije i ratovi 1990-ih doveli su do zatvaranja većine tvornica, (među onima koji još rade je i Karlovačka pivovara, pivo je – kako se priča u gradu – bilo peta gradska rijeka). Grad je prilično stradao, ali Kupa je postala čišća.

Kupa nekada i sada

Zvonimir Pogačić rođen je 1951. u naselju Drežnik, sjeverozapadno od gradskog jezgra. Odrastao je na obali Kupe. “ Oduvijek sam imao čamac”, kaže osmijehujući se. “Ovo mi je peti ili šesti”, dodaje ovaj umirovljeni inženjer kojem Kupa “puno” znači. Njegov mali zeleni čamac vezan je za drvo i blago se njiše na vodi. Ovaj riječni potez uvijek je bio najčišći jer se nalazi prije ulaska u grad, dakle niže od pogona koji su do 1980-ih konstantno zagađivali rijeku.

“Tijekom 50-ih, 60-ih i 70-ih radnici u tvornicama počinjali su vrlo rano, oko 6-7 ujutro, a završavali oko 14-15, tako da su se ljeti mnogi kupali na Kupi”, objašnjava Pogačić te dodaje: “na svakih 100, 150 metara postojala je drvena platforma ili uređen pristup rijeci. Zatvaranje mnogih fabrika, zagađenje (u dijelu rijeke nizvodno od gradske jezgre) i najzad novi trend ljetovanja u Dalmaciji promijenili su navike Karlovčana a djelomice i njihovu vezanost za Kupu.

Pogačić i njegova supruga uz rijeku su zasadili kukuruz, lješnjake, borovnice i maline, a uzgajaju i kopune i fazane. Iza njihovog imanja, ka sjeveru, prolazi uzvišena autocesta koja Zagreb povezuje s obalom. Upravo ova cesta, izgrađena krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, dovela je do nestanka kupača s Kupe, iako se danas Zagrepčani vraćaju rijekama karlovačkog kraja, čemu je doprinijela i pandemija navodeći stanovnike glavnog grada da otkriju nova lijepa mjesta za vikend.

“Od 1980-ih naovamo aktivnosti duž Kupe značajno su se smanjile. Ostali su samo ribolov i veslanje”, objašnjava Pogačić. Veslački klub, smješten nekoliko stotina metara nizvodno, osnovan je 1935. i jedan je od najstarijih u zemlji. “Kad sam bio mali, na Kupi, koja se zimi ledila, igrao se i hokej. Jedne godine, mora da je bilo 1965. ili 1966., vidio sam kako kočija s konjima prelazi rijeku. U pitanju je bila svadba. Onomad je to bilo normalno”, prisjeća se inženjer. Danas se rijeka više ne ledi kao nekada niti bi nekome palo na pamet da je prijeđe na konju. Međutim, opasnost od poplava još uvijek postoji.

Tijekom 20. stoljeća Karlovac je doživio dvije velike poplave, 1939. i 1966. (ali i brojne manje, čak i posljednjih godina). U oba slučaja izlila se Kupa i to na onim mjestima koja su oduvijek bila najosjetljivija, dakle na mjestima spajanja gradskih rijeka. Najemblematičniji primjer je mjesto Vodostaj gdje se Korana ulijeva u Kupu. Tijekom obiju poplava razina rijeke porasla je više od 8 metara. Stoga je narednih godina napravljen sustav nasipa i kanala.

Krajem 1970-ih izgrađen je kanal Kupa-Kupa, koji pravi neku vrstu zaobilaznice oko rijeke, ispuštajući dio vode kod Mahićna (malo uzvodno od Karlovca) da bi je ponovo vratio u rijeku kod Novog Sela Lasinjskog (dosta nizvodno). “Problem s kanalom je to što je malog kapaciteta. Kad bi bio veći, sigurno bi zaštitio Karlovac, ali onda bi Sisak bio u opasnosti od poplava”, komentira Pogačić. Sisak je sljedeći veći grad na Kupi, s nešto manje od pedeset tisuća stanovnika.

Nova veza s rijekom?

“Bilo bi lijepo kada bi priobalje bilo sređeno, kao što je slučaj na slovenskoj strani Kupe”, kaže Pogačić i dodaje: “Danas više nema industrijskog zagađenja, a imamo europske fondove. Dakle, moglo bi se više ulagati u ove teritorije”. Ponovno otkrivanje rijeka karlovačkog kraja, i njihovog turističkog potencijala, trenutno je prevashodno fokusirano na obale Mrežnice, gdje brojni Zagrepčani imaju vikendice. Kupa za sada malo zaostaje, iako su pokrenuti neki projekti izgradnje biciklističkih staza i šetnica uz rijeku.

Vraćamo se u gradski turistički ured gdje nam Marina Burić objašnjava da su “priroda i rijeke glavni razlog zbog kojeg bi posjetitelji trebali doći u Karlovac”. Općina – koja se postire na 402 četvorna kilometra – “ima 32 m² njegovanih zelenih površina po stanovniku i 2,5 km dugu šetnicu oko Zvijezde, tj. stare utvrde. Izazov za budućnost – nastavlja Burić – jeste pronaći ravnotežu između nužnosti zaštite gradskog naselja od poplava i želje da se živi u većoj simbiozi s rijekama, pretvarajući industrijski grad u krizi u turističku i naturalističku destinaciju.

Mnogo će ovisiti o realizaciji projekta “Sustav zaštite od poplava u Karlovačkoj i Sisačkoj županiji” za koji je Hrvatska u travnju 2022. dobila 60 milijardi eura iz europskih fondova. Predviđena je izgradnja, odnosno obnova 140 kilometara nasipa i barijera protiv poplava te poplavno područje sjeverno od gradskog jezgra, gdje će se preusmjeravati voda iz nabujale Kupe kroz kanal Kupa-Kupa.

Marina Burić smatra da će ovaj veliki projekt uređenja nasipa i veze između grada i rijeka biti prilika da se ponovno promisli turistička uloga Karlovca, imajući u vidu i činjenicu da će sljedećih godina biti obnovljeni bedemi starog grada , kao i šetnica (u ovom slučaju zahvajuljući sredstvima iz Europskog fonda za solidarnost, s obzirom da se radi o intervencijama vezanim uz potres). “Postoji i projekt modernizacije priobalja kod Mažuranićeve obale, ali naravno prioritet je sustav zaštite od poplava”, ističe Burić te dodaje: “u Karlovcu nemamo dugu tradiciju turizma, te je u izvjesnom smislu moramo graditi od nule, vodeći računa da bude održiva kako za građane tako i za okoliš”.

Netko već ima sjajnu ideju kako bi se to moglo uraditi duž obala Kupe. Nije riječ o slovenskoj Kolpi i brojnim kampovima i iznajmljivačima kajaka već o jednoj zanimljivoj inicijativi koju su pokrenule tri prijateljice. Njihova priča formalno počinje na području grada Karlovca no dalje se razvija prema istoku, stoga ćemo je ispričati u sljedećem (i posljednjem) poglavlju reportaže o Kupi. Zasad je dovoljno reći da su tri protagonistkinje obnovile Žitnu lađu koja je prije 150 godina plovila Kupom i donijela Karlovcu slavu i bogatstvo.