“Što je danas luksuz? Pokloniti si pametan sat ili vrijeme za sebe? Bukirati prvi red do mora ili mira?”. Reklamni panoi s ovim sloganima osvanuli su ljetos na zagrebačkim ulicama, privlačeći pažnju vozača u kolonama na aveniji koja vodi ka autocesti. Komunikacijsku kampanju, koja je još uvijek u tijeku, potpisuje Turistička zajednica Gorskog kotara, brdovite regije na pola puta između glavnog grada Hrvatske i Rijeke. Kampanja sugerira drugačiji pristup ne samo ljetnom odmoru nego i odnosu prema poslu i gradskom životu u postpandemijskom vremenu kada mnogi ponovo otkrivaju potrebu za bližim kontaktom s prirodom.

Rijetko naseljen i pokriven šumama i pašnjacima, Gorski kotar područje je u kojem izvire Kupa, gotovo 300 kilometara dugačka rijeka koja označava granicu između Hrvatske i Slovenije, prolazi kroz gradove Karlovac i Sisak te se ulijeva u Savu. Kupi (slovenski Kolpa) posvećujemo drugi dio reportaže o rijekama Balkana (prvi dio bio je posvećen Neretvi). Tijekom ovog putovanja govorit ćemo o parkovima prirode i migracijama, granicama i industriji koja propada, bodljikavoj žici i održivom turizmu. Pred nama je bogato iznijansirana priča, puna ljepote. Započinjemo je na mjestu gdje izvire rijeka, u Nacionalnom parku Risnjak, u Hrvatskoj, u blizini grada Delnice.

Šesnaest nijansi šume

Glavni kompleks, koji označava ulaz u park Risnjak, sačinjen je od nekoliko zgrada s kosim krovom smještenih na jednom brežuljku. Pored administracije i uredâ, u ovom zdanju nalazi se i mali pansion s kafe restoranom. Tu susrećemo Tanju Ranković, glavnu čuvaricu koja predvodi grupu od šest randžera zaduženih za patroliranje parkom.

“Park je osnovan 1953. i treći je najstariji u Hrvatskoj. Prostire se na površini od 6.350 hektara, a glavna namjena mu je zaštita šuma – objašnjava Tanja Ranković – ovdje postoji najmanje šesnaest različitih šumskih zajednica i vrlo visok stupanj bioraznolikosti na relativno malom prostoru, između kontinentalne i jadranske klime”.

Risnjački masiv doseže nadmorsku visinu od 1.538 metara i dom je vuku, risu i smeđem medvjedu. Ova tri predatora moguće je promatrati već iz predvorja glavne zgrade, na ekranima koji prenose prizore snimljene termalnim kamerama skrivenim u šumama. Park je dobio ime po risu i predstavlja jedno od posljednjih područja Hrvatske gdje ovaj sisavac – iznimno rijedak i u ostatku Europe – još uvijek opstaje. Od ulaza u park granaju se razni edukativni itinerari, koji vode u otkrivanje staništa medvjeda, do promatračnica divokoza i ostalih odredišta. No mi se vraćamo u auto i krećemo ka izvoru rijeke Kupe, koji se nalazi na pola sata vožnje prema sjeveru.

Zaštićen zakonom kao spomenik prirode od 1963., izvor Kupe službeno je postao dijelom parka 1997. Da bi se stiglo do izvora, treba se spuštati strmom stazom oko pola sata (povratak, uzbrdo, prava je vježba!) dok se ne dođe do mirne vodene površine tirkizne boje, skrivene među ogoljelim drvećem. Nalazimo se na nadmorskoj visini od 321 metra – što ukazuje na veliku raznolikost parka, kojeg karakteriziraju znatne razlike u nadmorskoj visini – i temperatura vode u krškoj rijeci koja izvire pred našim očima iznosi 7 stupnjeva Celzijusa. Dubina izvora je pak nepoznata. “Ekspedicija koju je 2008. vodio talijanski speleolog Luigi Casini spustila se na 154 metra ispod vanjske razine vode, no utvrđeno je da se može sići još dublje”, objašnjava Tanja Ranković.

U prvom dijelu svog toka Kupa je uska planinska rijeka, koja umije iznenada nabujati. Čak i u blizini izvora, gdje se u Kupu ulijevaju prve dve pritoke (Sušica i Krašićevica), rijeka povremeno nabuja (u rujnu je nadošla Kupa odnijela jedan drveni pješački most, nedavno izgrađen). Dakle, ovo je najdivlji dio riječnog toka, te duž obala nema kampova niti većih naseljenih mjesta. Prvo mjesto na rijeci je Brod na Kupi, 26 kilometara nizvodno, s manje od 200 stanovnika. U ostatku svog izvorišnog područja Kupa zapljuskuje samo skupine osamljenih kuća te prerasta u granicu između Hrvatske i Slovenije, granicu koja, kao što ćemo vidjeti, postoji tek od 1991.

Turizam koji tek treba izmisliti

Jesenje je jutro i grad Delnice djeluje sanjivo. Administrativno središte Gorskog kotara, u kojem danas živi nešto više od 5000 stanovnika (gotovo 1000 manje nego 2011.), više nema nekadašnju ulogu tranzitnog centra duž puta koji od Zagreba vodi ka Rijeci, s obzirom ga je zaobišla autocesta koja prolazi u neposrednoj blizini. Gotovo dva stoljeća prije otvaranja autoceste 2008., u Delnicama se gradila Lujzijana, dugo vremena jedna od najznačajnijih prometnica u habsburškoj Hrvatskoj. Od ove ceste, kao i od druge dvije građene na prijelazu između 18. i 19. stoljeća (Jozefina i Karolina), ostalo je mnoštvo miljokaza i jedna fascinantna priča. Međutim, njezina uloga danas je više turistička nego strateška.

Naime, pored drvne industrije, stočarstva i poljoprivrede, gospodarstvo Delnica pokušava privući jedan dio velikih turističkih tokova koji svake godine prolaze kroz Hrvatsku te na taj način prekinuti iseljavanje iz ovog područja, koje djeluje nezaustavljivo. U ovom preobražaju, mnogo toga (ako ne i sve) vezano je uz prirodu, pravi veliki potencijal Gorskog kotara. Šume, rijeke, jezera, skijaške staze, uz poneku ponudu za rafting na Kupi, to je ono što ovo područje ima ponuditi putnicima koji si žele priuštiti drugačiju vrstu luksuza. Za manje aktivne, tu je štrudla sa šumskim voćem i šlagom, koja sama čini ovo mjesto vrijednim posjeta.

Nacionalni park Risnjak također sudjeluje u transformaciji Gorskog kotara. Na primjer, u sklopu programa suradnje Interreg između Hrvatske i Slovenije, financiran je jedan projekt usmjeren na promociju različitih vrsta jabuka karakterističnih za ovo područje (uzgaja se najmanje deset različitih sorti) te na zaštitu lokalnih ptica koje posjećuju voćnjake. Još jedna inicijativa u čijoj su provedbi surađivali Hrvati i Slovenci jeste projekt “Veze prirode”, koji je dobio 2,5 milijuna eura iz programa Interreg radi zaštite i obnove bioraznolikosti prekograničnog područja, polazeći od konstatacije da “vrste i staništa ne poznaju granice”.

Projekt je omogućio promatranje različitih ciljnih vrsta, poput vidre, kornjaša, vodozemaca i tridesetak vrsta leptira. Staništa ovih životinja poboljšana su raznim zahvatima duž Kupe i ostalih rijeka, gdje su posađena nova stabla, potom košenjem i malčiranjem određenih terena, postavljanjem debala drveća (za kornjaše) te stvaranjem prolaza za vodozemce uz rijeku Sutlu (još jedna pritoka Save koja označava granicu između dviju država u blizini Zagreba). Među ostalim aktivnostima, radilo se na mapiranju i stvaranju baze podaka koja bi u budućnosti trebala omogućiti bolje proučavanje staništâ ovog područja.

Nastavljajući putovanje duž rijeke Kupe vidjećemo, međutim, da dok za spomenute vrsta granica odista ne postoji, za neke druge veće životinje granica je postala vrlo konkretna tijekom posljednjih godina. Izlazeći iz svog najbrdovitijeg i prevashodno bujičnog područja, Kupa usporava i širi se, postajući rijeka koju je moguće preći čamcem ili preplivati, uz oprez zbog jake struje. Posljednjih godina preko Kupe su prešle i brojne izbjeglice s Bliskog istoka i iz Afrike. U pokušaju da ih zaustavi, krajem 2015. slovenska vlada podigla je bodljikavu žicu dugačku 50 kilometara. Za sisavce iz parka, koji su ranije slobodno prelazili Kupu i na njoj utaživali žeđ, nova barijera predstavlja nepremostivu prepreku. A za izbjeglice, nažalost, rijeka često postaje sinonim za smrt.