U svakoj normalnoj državi ovih dana mjerili bi se rezultati prvih sto dana nove vlade koja je izabrana nakon redovnih parlamentarnih izbora u oktobru mjesecu. Bosna i Hercegovina po mnogo čemu nije normalna država i 110 dana poslije izbora nema ni vladu pa tako ne može biti ni mjerenja njenog stodnevnog učinka. Kako stvari stoje, te vlade neće biti u punoj funkciji na državnom nivou ni narednih tridesetak dana. Optimisti, doduše, kažu da "možda i hoće" ali u BiH se na prste jedne ruke mogu nabrojati slučajevi kada su optimisti bili u pravu.

Dva su suštinska razloga što je situacija u BiH ovakva. Prvi je, naravno, u beskrajnim politikantskim kombinacijama aktuelnih političara. Oni su podjelu ministarskih i zamjeničkih pozicija u raznim vladama (državnim, entitetskim, kantonalnim itd.) shvatili isključivo kao nadmudrivanje u kojem svako pokušava da dobije što je moguće više za sebe a potom, ako je moguće, i za svoju stranku. Budući projekti, planovi, strategija razvoja, organizacija posla, ekonomija, socijalna politika i sve ono što je obećano biračima prije glasanja – nikoga se više ne tiče. Pri tome, stranke koje su se navodno dogovorile o formiranju vlasti na državnom nivou taj su sporazum postigle u okviru nekakvog "partnerstva" a ne uobičajene koalicije, što znači da niko nikoga ni na šta u toj igri ne obavezuje. Znajući da u prošlosti ni mnogo čvršće koalicije nisu uspijevale da se održe, nije tteško zamisliti koliko će opstati ovako labava i bezmalo neformalna grupacija zvana "partnerstvo".

Drugi razlog za potpunu blokadu i izgovor političarima za njihovo ponašanje, stari je i dobro poznat: Ustavna organizacija države je naprosto frankeštajnska. Zdravoj pameti i evropskoj ustavnoj praksi i iskustvu nemoguće je približiti logiku državne organizacije u BiH. Takvo nešto u evropskoj praksi ne postoji.

Kada se ovim razlozima pridoda jasna politika osporavanja koncepta jedinstvene i efikasne države od strane političara iz Republike srpske, na čelu sa vladarom tog entiteta Miloradom Dodikom i njegovim sponzorima iz Beograda, priča o stanju u BiH postaje depresivna. Takozvana međunarodna zajednica od ove priče kao da je potpuno digla ruke. Opsjednutost situacijom u Srbiji, tamošnjim izborima idućeg vikenda a potom i skorim saopštavanjem solucije za Kosovo tolika je da svako očekivanje bilo kakve konzistentnije akcije u BiH predstavlja iluziju.

Strah od radikala u Beogradu potpuno je paralisao centre političkog odlučivanja u regionu. Krajnja popustljivost prema njima u ime dobrog izbornog rezultata u Srbiji Dodik, Koštunica i ostali kapitaliziraju svakodnevno. Dodikova retorika, za koju je ogromna većina stranaca prije tri mjeseca tvrdila da je samo "predizborni trik", poslije izbora samo je eskalirala do rijetko viđenih razmjera. Prvo brutalni napad na Doris Pak a preko nje na evropske institucije, pa izjava da je "projekat reforme policije propao" uz ciničnu tvrdnju kako je "on doveo Bosnu pred vrata Evrope", ali i Koštunicinu izjavu kako je "RS samostalni dio BiH", obilježavaju na dominantan način političku atmosferu u BiH. Do nivoa vrhunskog cinizma cijela priča o poimanju države onako kako se to vidi iz banjalučkog ugla dovedena je čak i u fudbalskom savezu BiH. Prema njima, selektori nacionalnih selekcija moraju da se biraju po nacionalnom ključu, šematski unaprijed određenom, što sa profesijom i fudbalskim umijećem, naravno, nema veze. Da ironija bude još veća, Milan Jelić, član Dodikove stranke, predsjednik je fudbalskog saveza BiH i ujedno predsjednik Republike srpske?!

U pozadini ove agresivnosti postoje za Dodika dvije bitne olakšavajuće okolnosti. Prva je u objektivnoj situaciji koja vlada u drugom entitetu, u Federaciji BiH. Tamo se političari i stranke ponašaju kao pas i mačka. Problemi su, prvo, unutar Stranke demokratske akcije gdje sudar između radikalno desne i tzv. umjerene linije još nije definitivno okončan.

Ozbiljne nesuglasice, posebno u kantonima, postoje i između stranaka koje su u koaliciji, SDA(Tihić) i Stranke za BiH (Silajdžić). Lideri ove dvije stranke stalno su na terenu sa zadatkom da prisile njihova lokalna rukovodstva na koaliciju koja je potpisana u Sarajevu. Mnogo je mjesta gdje lokalna rukovodstva SDA i SBiH neće ni da čuju za koaliciju i zajedničko učešće u vlasti.

Još je gora situacija sa partijama koje imaju hrvatski nacionalni predznak. Njihovo biračko tijelo je i inače rascjepkano i podijeljeno na desetak stranaka, a dvije najveće, "stari" HDZBiH i "novi" HDZ1990, skoro pa neće ni da čuju jedni za druge. Čak i podrška sa strane, iz Hrvatske i iz sjedišta Katoličke Crkve, nije ravnomjerno "raspoređena" u ovom slučaju.

Sve su ovo razlozi koji političarima u Republici srpskoj formalno daju za pravo da "nesređeno stanje u Federaciji BiH" potenciraju kao osnovni razlog što "Bosna i Hercegovina ne može da funkcioniše kao država…"

Pored već dobro poznatog straha stranaca u BiH da bi destabiliziranjem Dodika i RS mogli ugroziti "demokratske šanse" u Srbiji, očigledno je da još jedan razlog strance u regionu ne stimuliše na energičniju kritiku lidera RS-a u slučajevima njegove brutalne retorike. Pregled najnovijih investicija izvana u RS i to pod izuzetno povoljnim uslovima, otkriva interes međunarodne zajednice za stabilnu poziciju Milorada Dodika. U posljednja tri mjeseca u Republiku srpsku na velika vrata ulaze Austrijanci sa planovima za izgradnju cesta, Rusi kroz kupovinu rafinerije nafte u Bosanskom Brodu i mnogih drugih pripadajućih naftnih preduzeća i objekata, Česi kroz ogromne poslove na polju elektroenergije, Nijemci u farmaceutskoj industriji, Slovenci u turizmu, Srbija sa kupovinom telekoma RS-a (mada poznavaoci tvrde da je i ovdje novac iz Rusije) itd. Prosta logika kaže da partnera sa kojim se uspješno trguje ne treba ni na kakav način uzdrmavati. Naprotiv, treba ga čuvati.

Prostora za cjelovitu analizu aktuelne situacije u BiH je malo ali, ono što je bitno sasvim je očigledno: Na posljednjim izborima na vlast u BiH nisu došle ni nove političke snage niti je otvorena nova perspektiva. Naprotiv, čini se da su neke stare, "klasične" nacionalne partije zamijenjene politikama i političarima još tvrđim i rigidnijim nego što je bilo prije. Obećanja su daleko od ispunjavanja i uvijek ih zamjenjuju nova koja se podjednako ne ispunjavaju. Čini se da je neizvjesnot u pogledu budućnosti BiH danas veća nego što je bila ikada poslije Daytona. Uz stanje u komšiluku, razloga za spokojstvo uopšte nema. Naprotiv.