Sve je počelo gotovo benigno. Školski odbor najstarije škole u Crnoj Gori odlučio je u junu da direktor te institucije i dalje bude Miomir Đurišić. Govorilo je da je on omiljen i kod profesora i učenika, pravi pedagog i profesionalac.

Ali, Đurišić nije miljenik vlasti. Zato su u crnogorskom Ministarstvu prosvjete i nauke odlučili da mu uskrate podršku tako što će promijeniti članove školskog odbora koje imenuje Vlada. Imenovano je četvoro novih, svi iz Podgorice, od ukupno sedam, što znači da Ministarstvo i Vlada uvijek mogu da proguraju svog kandidata.

To već godinama rade u svim školama u Crnoj Gori. Postavljajući partijski podobne direktore u svim školskim ustanovama, vladajuća koalicija ima punu kontrolu nad sistemom obrazovanja, a istovremeno i odličnu logistiku za sve izbore.

No, Cetinje je, ipak, nešto drugo. To je crnogorska prijestonica, leglo nacionalnog i građanskog otpora protiv vlasti, grad u kojem se 1991. godine na mitingu tražio oprost od Dubrovnika dok su ga desetine hiljada rezervista i dobrovoljaca bivše Jugoslovenske narodne armije iz Crne Gore surovo uništavali taj grad svjetske kulturne baštine i njegovu okolinu. Na Cetinju je rođena i ideja o nezavisnoj Crnoj Gori.

Zato je svih ovih godina taj grad planski i sistematski razaran i pustošen, sve velike firme su otjerane u stečaj, siromaštvo se može opipati, a najbolje se vidi po ruiniranim gradskim fasadama. Broj stanovnika je u stalnom padu. Svako ko može seli se u Podgoricu ili na Primorje. Duhoviti Cetinjani često svoj grad upoređuju sa glavnim gradom Čečenije, Groznim.

Ali, uprkos svemu, duh ponosnog i dostojanstvenog grada još živi, tradicija opstaje i narasta nezadovoljstvo politikom podgoričkog režima.

U svojoj kratkovidosti i bahatosti Vlada premijera Đukanovića je sve to previdjela. Računala je da će njene odluke i u ovom slučaju, ipak, proći, da će se srednjoškolci brzo umoriti, da će, kao i uvijek, sve efikasno biti odrađeno glasinama, medijskim presingom i „snagom države".

Nisu očekivali da će učenici i njihovi roditelji, uz podršku nastavnika škole, jedinstveno stati u odbranu poštovanja zakona i svog prava da sami biraju direktora te ustanove. I da su za to spremni da podnesu sve konsekvence. A Ministarstvo je prijetilo zatvaranjem škole, prestankom statusa učenika „zbog velikog broja neopravdanih časova", slalo inspektore u školu koji su pokušavali da pronađu nepravilnosti u radu kako bi kompromitovali direktora Đurišića.

Na to se učenici i njihovi roditelji nisu puno obazirali. Od početka školske godine, 1. septembra, oni su odbijali da se vrate u školske klupe i svakodnevno pred školom održavali javne časove. Suštinski, bili su to javni časovi čitavoj Crnoj Gori. Svojom odlučnošću ti mladi ljudi su starijima pokazali kako se treba boriti za svoja prava, slobodu i demokratiju.

Vlast je na sve načine pokušala da protest uguši, razvodni i obesmisli, što je još više pojačavalo odlučnost Cetinjana. Kada su se nakon 35 dana protesti prelili u Podgoricu, jer su cetinjske srednjoškolce podržali njihovi vršnjaci iz Podgorice i Danilovgrada i studenti, a najavljeno je da bi se oni mogli proširiti po čitavoj Crnoj Gori, vlast je uvidjela da je vrag odnio šalu.

U rješavanje problema morao je da se umiješa lično premijer Milo Đukanović. On je na sastanku u zgradi Vlade, zatvorenom za javnost, praktično prihvatio sve zahjeve Cetinjana, što je otvorilo put da se, nakon 42 dana pobune, učenici vrate u klupe.

Analitičari i nezavisni intelektualci u Crnoj Gori smatraju da je Vlada i njena politika stvaranja partijske države ovim protestom doživjela težak udarac i da je ogolila sistem vladavine, što bi moglo da ima dugoročne posljedice po tu državu.

„Ovo što ste postigli je najbolja stvar koja se Crnoj Gori dogodila u posljednjih 20 godina", rekao je, obraćajući se gimnazijalcima sa Cetinja, univerzitetski profesor Milan Popović.

Njegov kolega Filip Kovačević je uvjeren da će pobune dovesti do mijenjanja režima. „Postoje ljudi u Crnoj Gori koji shvataju suštinu vladajuće strukture koja je istrošena, monopolistička i koja sve manje i manje haje za demokratske norme i principe ponašanja", dodao je on.

„Cetinjski slučaj" jasno je pokazao i da su institucije sistema farsa, odnosno da crnogorsko društvo počiva na kultu ličnosti šestostrukog premijera.

Književnik Dragan Radulović je rekao da „institucije sistema u Crnoj Gori nisu napravljene da bi radile svoj posao, pa je sasvim prirodno da se čovjek kod koga je sva moć za sve i pita".

U svakom slučaju, težak je ovo poraz za crnogorsku vlast, koji još više boli jer dolazi sa Cetinja koje, u istorijskoj ravni, predstavlja slobodnu Crnu Goru. Taj duh slobode mogao bi se imati domino-efekat na čitavu Crnu Goru i vlast od toga najviše strahuje. A sličnih primjera ima na desetine u Crnoj Gori.

„Školska godina je za nas počela 13. oktobra. Postigli smo sve što smo tražili. Sada je vrijeme da zagrijemo stolice. Hvala našim roditeljima i svima koji su nas podržavali", kazao je učenik Cetinjske gimnazije Vuko Đaletić. Njegova drugarica Marija Martinović rekla je da je divan osjećaj ponovo biti u školi. Ona je sigurna da će Miomir Đurišić uskoro biti ponovo izabran za direktora njene škole.