Hrvatski ministar financija Ivan Šuker, čiji javni nastupi odaju dojam smirena i uvijek optimistično raspoložena čovjeka, mora da se ozbiljno zamislio nad podacima koje su mu nedavno prezentirali njegovi suradnici. U prva dva ovogodišnja tjedna prikupljeno je samo 37 posto poreza u odnosu na isto razdoblje prošle godine, što znači da je državna blagajna potpuno prazna. Jer, u ta dva tjedna država je potrošila 5,8 milijardi kuna, ili gotovo dvostruko više nego što je uspjela prikupiti. Najviše je zakazao prihod od PDV-a (poreza na dodanu vrijednost), koji se u Hrvatskoj obračunava po jedinstvenoj stopi od visokih 22 posto.

Tome je sigurno pridonijela i činjenica da je od 1. siječnja na snagu stupio zakon o zabrani rada nedjeljom u trgovini, danu kada su tradicionalno u velikim robnim centrima Hrvati ostavljali najviše novca. Zbog toga se, samo dva tjedna nakon što je zakon uveden, počelo ozbiljno razmišljati da se rad trgovina nedjeljom ponovno dopusti. No, stvarni uzrok tako drastično smanjenog ubranog poreza svakako je u činjenici da se globalna ekonomska kriza snažno prelila i preko hrvatskih granica. Drastičnije i brže nego što se očekivalo.

Nekako istodobno s tim podatkom stigle su i crne vijesti iz Državnog zavoda za statistiku: objavljeno je kako je stopa rasta industrijske proizvodnje u prošloj godini iznosila tek 1,6 posto te da je najniža unazad osam godina. Za usporedbu, u 2007. rast industrijske proizvodnje iznosio je 5.6 posto. Kako je proizvodnja startala u siječnju nitko se ne usudi ni prognozirati, jer je redukcija plina za industriju – uvedena početkom 2009. zbog ukrajinsko-ruskog spora – ukinuta tek 20. siječnja. Govori se da su štete ogromne, no nitko ih još nije brojčano izrazio.

Krajem prošle godine, prije nego što se usvajao državni proračun za 2009., premijer Ivo Sanader pokušao je uvjeriti sindikate kako je nužno ići na zamrzavanje plaća zaposlenih u državnim službama jer bi ta mjera mogla ublažiti posljedice krize. No, sindikati na to nisu pristali, pa je Vlada popustila, a doneseni proračun prekrojen je u odnosu na onaj baziran na zamrznutim plaćama. Kako će to proračun izdržani nejasno je jer država se više ne može zaduživati – vanjski je dug prešao zastrašujućih 36 milijardi eura, a podizati nove kredite, da bi se vraćali stari, sve je teže i skuplje.

Mediji su puni informacija o otpuštanjima radnika u tvrtkama koje se suočavaju sa smanjenim narudžbama. Banke su najavile, pa privremeno povukle, odluku o povišenju kamatnih stopa, no svi znaju da je samo pitanje dana kada će kamate ipak biti povećane. Od toga strahuju stotine tisuća ljudi, posebno onih koji su i sada jedva vraćali kredite, ili koji strepe da će ostati bez posla. Građevinska industrija, koja je bila u zamahu proteklih godina, suočava se s padom potražnje. Građani sve teže mogu kupiti stanove: banke su opreznije u davanju kredita, a strah od povećanja kamatnih stopa odagnao je mnoge od avanture koje se zove kupnja stana.

Iako se kriza sve više osjeća, politička je situacija još stabilna. U prošlogodišnjem prosincu, mjesecu kada se tradicionalno najviše troši, kupovalo se doduše manje nego godinu dana ranije, no ne u mjeri koja bi bila zabrinjavajuća. Zatim je 250.000 Hrvata otišlo na skijanje, značajni više nego ranijih godina, a mediji su izračunali da će u inozemstvu ostaviti između 50 i 100 milijuna eura. Danima se stvarao privid kako je kriza zapravo tigar od papira kojega se ne treba bojati. Sve dok nisu počeli stizati zabrinjavajući podaci o dramatičnom padu prometa i državnih prihoda.

Analitičari gospodarskih kretanja nisu nimalo optimistični i upozoravaju kako je ovo tek početak, te da se s pravim razmjerima krize još nismo ni suočili. Ona će se pogoršavati iz mjeseca u mjesec, a s njom rast će i nezadovoljstvo građana. Trenutačno, cijele ja Hrvatska zabavljena najvećom sportskom manifestacijom koja je ikad priređena na njenom tlu – Svjetskim prvenstvom u rukometu. Ljudi su u euforičnom transu, nadajući se da će se hrvatska reprezentacija uspeti na pobjednički tron, pa se o krizi trenutno ne razmišlja. Sedam novoizgrađenih sportskih dvorana, što je koštalo oko pola milijarde eura (koje također treba vratiti) prepuno je rukometnih fanova, što samo govori da stara latinska uzrečica panem et circenses i dalje funkcionira.

Premijer Sanader i njegovi ministri znaju da se utakmice Svjetskog rukometnog prvenstva ne mogu igrati unedogled i da će otrežnjene doći vrlo brzo. Zato su već počeli najavljivati smanjenje ministarskih plaća i primanja zastupnika u parlamentu, kako bi pokazali narodu da se i oni ponašaju u skladu s kriznim vremenom. Koliko će to, međutim, zadovoljiti one koji uskoro ostanu bez posla ili koji više neće biti u stanju pokriti svoje mjesečne životne troškove, vidjet će se ubrzo, čim bude odsviran kraj posljednje utakmice Svjetskog rukometnog prvenstva.