Ostao tek gorak ukus

Malo se ko u Crnoj Gori želi danas podsjećati na ovaj tragičan jubilej. Predstojeći prijevremeni parlamentarni izbori i ekonomska kriza koja trese Crnu Goru su teme koje su sasvim ispunile politički i društveni život ove najmlađe članice UN.

U vladajućoj koaliciji premijera Mila Đukanovića tvrde da je tada sačuvan mir u Crnoj Gori i biološka i privredna supstanca zemlje, a šef crnogorske diplomatije Milan Roćen kaže da za žrtve nije kriv NATO pakt.

Istovremeno prosrpske partije u Crnoj Gori smatraju da u Podgorici treba da postoji spomenik koji bi podsjećao na žrtve bombardovanja. "Za to je kriv režim koji sve čini kako bi izbrisao sjećanje i kako bi nas ubjedio da su nas bombardovali za naše dobro", tvrde u „Novoj srpskoj demokratiji" Andrije Mandića.

Zarobljena svojim mitovima i legendama iza kojih se skrila istina, bez demokratskih tradicija i institucija, u zemlji je krajem devedesetih godina prošloga vijeka vođen „tihi građanski rat". Mnogi su strahovali da on može prerasti u pravi sukob, jer su, bar u tome, Crnogorci imali veoma bolna iskustva iz Drugog svjetskog rata.

Dobro naoružano stanovništvo duboko i otprilike ravnomjerno podijeljeno oko pitanja političkog i kulturnog identiteta svrstalo se oko harizmatičnog predsjednika Mila Đukanovića, kojeg je podržavao Zapad, i ranijeg predsjednika Crne Gore i lidera najjače opozicione Socijalističke narodne partije (SNP) Momira Bulatovića, koju je uživao podršku Miloševićeve Srbije.

Na terenu, u Crnoj Gori, je takođe bio balans: Đukanović je imao dobro obučenu policiju, a Bulatović saveznu vojsku. Desetine hiljada ljudi u zemlji od 630 hiljada stanovnika gledali su se preko nišana. Mnogi su mislili da je došao trenutak obračuna. Ali, ravnoteža straha je bila odlučujući faktor koja je spriječila bratsko krvoproliće.

Tome je značajno doprinjela i „Deklaracija o očuvanju građanskog mira" koja je samo nekoliko dana nakon početka intervencije jednoglasno usvojena u crnogorskom Parlamentu.

Obje strane su retorikom konfliktnosti i nestabilnosti maksimalno homogenizovali svoje pristalice. A Kosovo je uvijek bila zahvalna tema kada je trebalo Crnogorce zagrijati za neki oružani pohod. Stara, „herojska" Crna Gora počivala je upravo na „kosovskom mitu", koji je u Crnoj Gori razvio do neslućenih razmjera najveći crnogorski pjesnik i njen suveren Petar Petrović Njegoš (1813-1851.)

Intervencija NATO-a dovela je zato Đukanovića u veoma tešku poziciju. On se prećutno stavio na stranu svojih zapadnih saveznika, ali je u zemlji bio optužen da je izdajnik.
Bliske veze crnogorskog premijera sa Vašingtonom počinju krajem 1995. godine kada su on i moćni potpredsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista Svetozar Marović (posljednji predsjednik nekadašnje srpsko-crnogorske Državne zajednice) posjetili Stejt dipartment i Pentagon, upravo u trenutku kada su se privodili kraju pregovori u Dejtonu o uspostavljanju mira u Bosni i Hercegovini. Znajući da će crnogorski zvaničnici u Vašingtonu "promijeniti dres", i da je Crnoj Gori namijenjena uloga „američkog nosača aviona za destabilizaciju Srbije", srpski predsjednik Slobodan Milošević je želio da napusti pregovore, ali je u bazi "Rajt Paterson" ostao tek na pritisak tadašnjeg specijalnog američkog izaslanika za Balkan Ričarda Holbruka.

Zato je razumljiva svaka vrste podrške koju je Vašington u kriznim i izazovnim godinama krajem devedesetih pružao Crnoj Gori. Mjereno finansijski, pomoć je premašivala vrijednost od 300 miliona dolara, što znači da je Crna Gora dobijala najveću američku podršku po glavi stanovnika u svijetu, poslije Izraela!

Đukanović je i tokom napada priman u centrima zapadnih prijestonica, pa je Crna Gora bila malo izložena bombardovanju. Avioni Alijanse iz baze „Avijano" su, uglavnom, preletali preko teritorije Crne Gore na putu prema Srbiji i Kosovu, a njihova meta su tek sporadično bili vojni ciljevi jugoslevenske armije u Crnoj Gori.

Iako su često bili provocirani iz akvatorijuma Luke Bar, taj objekat nije granatiran. Mediji su pisali da se to nije desilo jer je Đukanović bio na stalnoj vezi sa tadašnjim francuskim predsjednikom Žakom Širakom.

Najveća tragedija dogodila se 30. aprila u mjestu Murino, na sjeveroistoku Crne Gore, kada je poginulo šest civila, od kojih troje djece. U vrijeme bombardovanja u Murinu se nije nalazila ni jedna jedinica vojske niti vojni objekti koji bi mogli predstavljati NATO cilj. Kasnije je na mostu gdje su stradali nevini ljudi podignut spomenik.

Desetine hiljada kosovskih Albanaca su 1999. godine spas od ratnog vihora pronašle u Crnoj Gori. Desetak dana prije tragedije u Murini, vojnici jugoslovenske armije su na sjeveru Crne Gore, u Rožajama, ubili šest albanskih izbjeglica sa Kosova. Ovog mjeseca u Beranama je počelo suđenje za taj ratni zločin.

Nakon deset godina intervenciju Alijanse pamte, čini se, još samo porodice stradalih. Ali, gorak ukus je ostao kod mnogih. Zato je tek 40 odsto građana Crne Gore za priključenje ove zemlje NATO paktu.