Sefard koji nije povjerovao zločincima

Kad je u aprilu 1941. u Sarajevu i Bosni i Hercegovini uspostavljena ustaška vlast, Oskar Danon nije na rukav prišio Davidovu zvijezdu i tako se, u rodnom gradu, kretao ilegalno. U to vrijeme ne samo Oskarovoj rodbini, već i većini Jevreja u Bosni i Jugoslaviji jednostavno nije bilo jasno u čemu je njihova krivica i zašto im oduzimaju imovinu. Sve sarajevske trgovačke radnje u vlasništvu Jevreja i Srba date su na upravu povjerenicima, koje je imenovala nova vlast. Tako je jedna od većih radnji Oskarovog oca dodijeljena porodici Mešinović. Jedna muslimanska porodica ih je primila kao podstanare i vrlo lijepo se odnosila prema njima. Ti dobri ljudi su im omogućili da, u muslimanskoj nošnji, izbjegnu u Split, potom u Mostar, a otud u Italiju. Tako su se Oskarovi roditelji spasili od ustaškog pogroma, koji je bio najintenzivniji tokom 1942, kada je stradalo oko 7500 Jevreja, dakle tri četvrtine sefardske i aškenaske populacije koja je u to vrijeme činila više od 20% stanovništva Sarajeva. I mnogo sarajevskih Danona je stradalo u logorima. Oskarov brat je preživio pogrom i vratio se u Sarajevo. Poslije rata njegovi roditelji su emigrirali u SAD, u Detroit. Nekad vlasnici manufaktura i trgovina (imovinu im je nacionalizovala komunistička vlast), radili su skromne poslove. Po smrti svog muža, majka se vratila u Sarajevo, gdje je i umrla 1972.

Oskar Danon je već imao priliku da shvati ko su aktuelni antisemiti. Nakon završetka gimnazijskog školovanja u Sarajevu, već prožet idejama komunizma, u Prag stiže 1933. Na Karlovom univerzitetu studira filozofiju, a na Državnom konzervatoriju kompoziciju i dirigovanje. Te iste godine, sa drugim kolegama, posjećuje Berlin. Dočekao ih jugoslovenski ambasador, Živojin Balugdžić. „Vidite, deco”, pokušao je da im objasni tadašnju situaciju, „dolazite iz demokratske zemlje, a ovo ovdje je opereta”. Kasnije, kada je Hitler počeo da osvaja Evropu, Danon se sjetio tih riječi. Posebno 1938, kao svjedok ulaska njemačkih trupa u Beč. Na putu za Sarajevo, 12. marta 1938, u namjeri da pogleda neku pozorišnu predstavu, zadržao se u Beču. Vidio je grad u euforiji: svi prozori na zgradama osvijetljeni, oduševljenje na ulicama… Dva policajca su ozarenih lica objašnjavali prisutnim građanima kako je težnja naroda Austrije konačno ostvarena: “Ein Volk, ein Staat – Anschluss! (Jedan narod, jedna država – prisajedinjenje!)”. Čuo je i svečani ton njihovih riječi, da će sutra njemačka vojska ući u Beč.

Taksijem u partizane

Rat je izbio u periodu koji istorija sarajevske kulture pamti i po dinamici djelovanja generacije umjetnika kojoj je pripadao i Oskar Danon. Po povratku iz Praga, 1938, Danon, dirigent i doktor muzičkih nauka aktivirao se kao dirigent

Filharmonije i pjevačkih društava, a s grupom mladih intelektualaca, takođe povratnika sa studija iz inostranstva, osniva umjetničku grupu Collegium Artisticum. Pomenimo samo neke od njih koji su učestvovali u preobražaju tada kulturno dremljivog grada: pijanistkinju Matusju Blum, balerine Anu Rajs i Ubavku Milanković, slikare Voju Dimitrijevića, Ismeta Mujezinovića, Danijela Ozmu i Romana Petrovića, inženjere Jahiela Fincija i Emerika Bluma, pisce Jovana Kršića i Boru Draškovića… Na planinu Romaniju Danon je iz Sarajevo stigao ilegalno, taksijem, u julu 1941, desetak dana prije izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini. Partizani još nisu postojali kao organizovana formacija, ali Oskar i drugovi (Grujo Novaković, Pero Kosorić i Pavle Goranin) su djelovali – prvo kao diverzanti, potom kao osnivači partizanskih jedinica. Danon je bio zamjenik komandanta Romanijskog bataljona, potom komandant odreda Zvijezda. “Ratovali smo i sanjali o slobodi. Sećam se da smo moj najbolji drug iz gimazije, Pavle Goranin i ja, te 1941, u podnožju Romanije, na Radio-Berlinu jednom slučajno uhvatili Karajanovo izvođenje Eroice. Kada je završeno, Pavle je rekao kako je siguran da ću jednoga dana na beogradskom Kolarcu dirigovati Eroicu, a da će on sedeti u publici i uživati. Nažalost, nije dočekao. Poginuo je na romanijskim Bijelim Vodama, u januaru 1944…”, sjećao se tako svog ratnog druga i narodnog heroja, čije pravo ime je Elijah Steiner.

Cigo (ratno ime Oskara Danona, dobio ga je zbog svoje tamne puti) u ratu je djelovao i kao kulturni radnik, ali i kompozitor. Komponovao je, između ostalih, pjesme koje su borci i simpatizeri partizanskog pokreta brzo prihvatali kao narodne. I danas mnogi (koji nisu promijenili mišljenje o značaju otpora nacistima i njihovim kolaboracionistima) misle da su pjesme Romanijo visokoga visa, Ide Tito preko Romanije, Pesma bosanskih proletera. Nikle u narodu, spontano. Po tekstu pjesnika Vladimira Nazora komponovao je pjesme Drug Tito, Sve što j’ bilo pod pepelom, Pjesma o pesti… Originalna verziju ove poslednje narod je u Jajcu 1943. izmijenio, pa je postala Uz maršala Tita, junačkoga sina… Danon je s oduševljenjem prisustvovao rađanju Jugoslavije u tom bosanskom gradu: “Shvatili smo da se iz naše teške višegodišnje borbe, stradanja i žrtve rađa nova država…”

Sarajevo, proljeće 1945

“Vratio sam se u ulicu svog detinjstva, ali ovoga puta u uniformi pobednika. Jedva sam čekao da vidim Vjeru Bonačić, devojku u koju sam bio zaljubljen od pre rata. Međutim, morao sam da sačekam izveštaj Gradskog komiteta o tome kako se Vjerina porodica držala za vreme NDH… Vjera je poticala iz građanske porodice. Otac, dr. Mato Bonačić, bio je direktor Finansijske uprave, inače građanski i demokratski orijentisan HSS-ovac. Majka, Anka Obuljen, bila je iz gosparske dubrovačke porodice, naglašenih hrišćanskih, tj. katoličkih shvatanja. Vjerina majka nije bila oduševljena idejom da joj se ćerka uda za „tambur-majora”, ateistu, levičara, još i Jevrejina (…)”, tako se Danon sjećao tog perioda i odlaska sa Vjerom u Beograd, gdje su se vjenčali.

Beograd- Baška – Beograd

Ovaj skromni hommage dirigentu, kompozitoru, profesoru, kulturnom radniku i komunisti ljudskog lica, poslijeratnom osnivaču Beogradske filharmonije, opere i baleta u Beogradu, na ovom mjestu lako bi se pretvorio u citat enciklopedijskih odrednica. Ipak, podsjetiću čitaoce da je Danon bio i glavni dirigent Ljubljanske filharmonije i Simfonijskog orkestra Radio-Zagreba, te da je sa ansamblom Beogradske opere ostvario odlične nastupe u Parizu, Beču, Firenci, Visbadenu, Rimu, Berlinu, Veneciji…. Kao gost dirigent nastupao je u više navrata u svjetski znanim operskim i koncertnim dvoranama u Evropi, Americi, Sovjetskom Savezu i Japanu.Riječ je o impresivnom broju nastupa – preko 2000, a snimci djela velikih autora koje je izvodio u Londonu i Pragu i danas su prisutni u produkciji velikih diskografskih kuća. Ostaje zabilježeno i da je u poslijetarnom periodu ideologizacije umjetnosti bio na strani onih koji su se zalagali za slobodan iskaz, dakle bio je protivnik Đilasov i Zogovićev.

U Sarajevu se zatekao početkom aprila 1992; bio je pozvan na promociju monografije o Collegiumu aristicumu… Učestvovao je i na mitingu građana Sarajeva u znak podrške jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, kada su na masu zapucali snajperi srpskih ekstremista. U gradu koji je već bio pod opsadom zadržaose nekoliko dana. Vidio je smrt jedne žene, to ga je užasnulo. Morao se vratiti u Beograd, Vjera je bila teško bolesna. Umrla je, teško pogođena zbivanjima u zemlji u koju su oboje vjerovali. Nakon njene smrti napustio je Beograd, u koji, iz novog obitavališta, u Baškoj na Krku, gdje je nekad sa Vjerom rado provodio ljeta, vraćao se samo zimi. Teško je podnio takozvane “promjene”. Ipak, i sa ironijom je pripovijedao kako je početkom devedesetih, u šetnji Knez-Mihajlovom, kojom su prolazili i novokomponovani četnici, kada bi ga neko upitao šta je radio od 1941. do 1945, odgovarao: “Ja sam, da ‘prostite, bio partizan…”

Umro je u Beogradu, u decembru 2009, u gradu kojeg se sjećao radije po dobru i toleranciji. “Bio je tolerantan čovjek. Valjda nisam tolerantnijega sreo. Imao je razumijevanja za sve, a kada bi pripovijedao o zlu, činio je to nastojeći da mu ne pridodaje nikakva i ničija nacionalna ili vjerska obilježja,” zapisao je o njemu Miljenko Jergović. U jednom od posljednjih intervjua Danon je izjavio: “Više ne znam ni ko sam, ni šta sam. Verovatno i ja patim od takozvane jugonostalgije. Svuda sam živeo, radio po celoj Jugoslaviji. To je bila moja domovina. Nje danas više nema!” U drugoj prilici, pred sam odlazak, dodao je da su društva nastala na pepelu jugoslovenskog društva bez ikakve vizije.

Zaustavimo se ovdje, uz napomenu da je iza sebe ostavio i knjigu sjećanja Ritmovi nemira(2005),koje je zabilježila Svjetlana Hribar, 2005. U našem danas, kad riječ kreativnih, pametnih i humanih ljudi (i ne samo na takozvanom Balkanu), potisnuta dominacijom subkulture do nas dopire uglavnom sa margine, čini se da sa 600 stranica ispovijesti ovog umjetnika ipak stiže i jedna, po svemu nesvakidašnja svjetlost.