U regionalnalnom kontekstu (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija), Hrvatska je zemlja koja je ostvarila najveći napredak na putu ka evropskim integracijama i koja ima najmoderniji poljoprivredni sektor, te koja poklanja pažnju i dijelu poljoprivredne politike koji se odnosi na kontrolu kvalitete organske proizvodnje.

Dio ovog procesa olakšava usmjerenost zemlje ka turizmu. Oko 1800 kilometara obale i više od 1000 ostrva predstavljaju važan resurs za podsticanje razvoja i pristup Evropskoj Uniji. U tom kontekstu organski sektor može postati instrument podrške onim alternativnim oblicima turizma (seoski, eko, zeleni, odgovorni, spori) koji polako počinju da se promovišu u unutrašnjosti zemlje i to često u zaostatku tj. sporije u odnosu na vrtoglavi tempo turizma na obali mora. Nakon studije o Srbiji i Albaniji, nastavljajući istraživanje o organskom sektoru na Zapadnom Balkanu, Osservatorio objavljuje studiju o Hrvatskoj kao i intervju sa Irenom Lučić, proizvođačem, ekspertom iz područja organske poljoprivrede i rukovodiocem Jedinice za implementaciju pretpristupnih projekata EU unutar Odjela za EU programe u hrvatskom Ministarstvu poljoprivrede.

Kada je počelo da se priča o organskom sektoru u Hrvatskoj?

Zakon o ekološkoj (organskoj) poljoprivredi je usvojen 2001. u skladu sa uredbom CEE 2092/91 i naknadnim izmjenama i dopunama. Posljednje izmjene su potom uvedene početkom 2008. da bi se uskladilo nacionalno zakonodavstvo sa novom EU regulativom (CE 834/2007). Generalno, interes prema organskom sektoru je porastao tokom godina, npr. od dva registrovana organska proizvođača u 2003. prešli smo na više od 650 u 2009. No, vezano uz površine pod organskom poljoprivredom, još smo daleko od punog razvoja sektora i brojevi su još uvijek niski: u 2009. broj hektara za organski uzgoj iznosio je nešto više od 8.000 ili oko 1% poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.

Krajem 2010. godine, broj registrovanih organskih proizvođača dosegao je broj od 1.125, dok se poljoprivredna površina pod organskom proizvodnjom, uključujući i sakupljanje samoniklog bilja, povećala na 23.000 hektara.

Kakva je pozicija organskih u odnosu na konvencionalne proizvode na lokalnom tržištu?

Definitivno je potrebno praviti veću razliku između organskih i konvencionalnih proizvođača, ali sve u svemu organski sektor je u porastu i, mada još uvijek zauzima mali tržišni udio, to je vrlo dinamičan sektor što potvrđuju brojne prodajne inicijative.

U kojim vrstama trgovinskih lanaca se mogu naći organski proizvodi?

Lanac prodavnica „Bio&Bio“ je prvi otvorio specijalizovane dućane i supermarkete s organskim proizvodima. Lanac prodavnica “Bio&Bio“ prisutan je u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Dubrovniku. „Zrno“ i „Garden“ specijalizovane prodavnice su prisutne u Zagrebu, dok su male nezavisne prodavnice otvorene u Čakovcu, Splitu, Varaždinu, Rijeci, Puli i drugim gradovima. Osim specijalizovanih prodajnih tačaka, organski proizvodi su prisutni i u velikim organizovanim distribucionim lancima: organski proizvodi se mogu pronaći na policama Konzuma te Drogerije Markt (DM), njemačkog lanca sa više od 135 prodavnica u 57 hrvatskih gradova. Sve veći interes za organskim proizvodima potvrđuju i lokalna tržišta, kao što je Dolac u Zagrebu, gdje svoj štand imaju neki sertifikovani proizvođači. Na promotivnom nivou treba pomenuti sajam “Eko-Etno“ koji se od 2003. održavao svake godine u Zagrebu te je od 2010. premješten u druge hrvatske gradove i posvećen je lokalnim poljoprivredno-prehrambenim i organskim proizvodima. 

Kakvu ulogu ima organska poljoprivreda u okviru nacionalne poljoprivredne politike?

Hrvatska je jedan od kandidata za pristup Evropskoj Uniji, tako da je zakonodavni okvir pod jakim uticajem procesa usklađivanja hrvatskih zakona sa zakonodavstvom EU. Naravno da nije samo organski sektor jedini koji treba da se prilagodi, već bi cijeli primarni sektor trebalo da se prilagodi modelu koji propisuje zajednička poljoprivredna politika. Na organizacionom nivou, unutar Ministarstva poljoprivrede stvoren je odjel posvećen organskoj i integrisanoj poljoprivredi, odgovoran za uvođenje zakona, propisa i pravilnika, dok je u Sektoru inspekcije u poljoprivredi osnovan specijalizovan odjel za kontrolu sertifikovanih bio proizvođača (inspekcija za organske proizvođače). Postoji i sedam sertifikacijskih tijela koja izdaju sertifikaciju i koja su akreditovana od strane Ministarstva poljoprivrede. Čak i u okviru poljoprivredne savjetodavne službe je osnovan odjel posvećen organskoj proizvodnji koji danas ima 14 stručnjaka spremnih da ponude savjete i uputstva kako sertifikovanim proizvođačima, tako i onima koje interesuje ovaj sektor.

Kada je u pitanju imidž i vidljivost proizvoda, kako prepoznati organske proizvode?

Važan iskorak u vidu vidljivosti i komunikacije je bilo stvaranje logotipa za hrvatske organske proizvode (Hrvatski EKO proizvod) koji je bio redizajniran, te je od januara 2007. u upotrebi novi logotip.

Koje mjere poljoprivredne politike su bile korišćene?

Od 2002. godine vlada je usvojila niz mjera za podršku organskog sektora u okviru direktne pomoći organskoj proizvodnji. Kao i kod drugih sektora, pomoć je odlikovala jaka fragmentacija i nedostatak transparentnosti u pogledu informacija. Pored javne državne pomoći, dodatnu mogućnost za razvoj organskog sektora predstavlja mogućnost pristupanja programu za podršku poljoprivredi i ruralnom razvoju (IPARD) kojemu Hrvatska ima puni pristup.  

Da li organska poljoprivreda predstavlja šansu za poljoprivrednike ili je još rano za tako nešto?

U Hrvatskoj je organski sektor još uvek slabije razvijen nego u nekim drugim mediteranskim zemljama, ali klimatski i geografski uslovi ga čine perspektivnim sektorom, što potvrđuje sve veći broj sertifikovanih proizvođača i broj promotivnih inicijativa na nacionalnom i regionalnom nivou. S obzirom na okrenutost Hrvatske ka turizmu, organski sektor se može smatrati strateškim sektorom, kako zbog potražnje za organskim proizvodima od strane stranih turista, tako i zbog toga što se promocija organskih proizvoda može integrisati sa inicijativama turističke industrije povezanima sa zahtjevima zaštite okoliša. U sveukupnom pozitivnom kontekstu ostaje, međutim, konkurencija u vidu uvoznih organskih proizvoda koji često imaju niže cijene od lokalnih i domaćih proizvoda.

Dakle s obzirom da je lokalna proizvodnja još uvijek slaba, teško je govoriti o izvozu?

Problem je što u Hrvatskoj većina distributera mora da se oslanja na uvoz da bi se zadovoljila potražnja kupaca. Organska proizvodnja u Hrvatskoj je još uvijek ograničena u pogledu kvantiteta kao i u pogledu ponude proizvoda (voće i povrće, sokovi, džemovi, brašno, med, vino, žitarice i ljekovito bilje su glavni proizvodi). Stoga su prilike za izvoz i dalje ograničene. Ipak, sve veći broj proizvođača gleda sa interesom na mogućnost izvoza, kao što pokazuje i učešće Hrvatske na “BioFach-u” vodećem svjetskom i evropskom sajmu posvećenom organskim proizvodima.

Od proizvođača do potrošača: da li raste domaća potražnja za organskim proizvodima?

Potražnja je u porastu, ali su cijene organskih proizvoda i dalje visoke. Ekonomska kriza koja je dovela do značajnog smanjenja mogućnosti zapošljavanja kao i do smanjenja plata je sigurno usporila razvoj organskog sektora.

Konačno, koje su glavne prepreke za puni razvoj ovog sektora? I kakva je budućnost organskog sektora?

Povezanost proizvodnje, distribucije i maloprodaje nije efikasna, između ostalog i zbog nedostatka zadruga i udruženja proizvođača. Zbog ovog i drugih razloga, cijene imaju sklonost da rastu i da budu pod kontrolom nekolicine posrednika koji su u mogućnosti da ostvare značajnu dobit. Da bi stvar bila komplikovanija, uprkos naporima javnog sektora, postoji nedostatak informacija: proizvođači koji su nedovoljno informisani, nedovoljno stručnjaka na terenu kao i u akademskim krugovima. Iako sporo, organski sektor u Hrvatskoj čini važne korake, zahvaljujući interesu vlade kao i geo-klimatskim uslovima, koji bi u budućnosti mogli da približe ovaj sektor nivou glavnih evropskih i mediteranskih proizvođača.