Tekst je dostupan i na makedonskom in na albanskom.

2003. godine, Hrvatski mediji dočepali su se vruće teme. Francuska državljanka Magali Boers optužila je svog supruga, bivšeg veleposlanika Hrvatske u Belgiji i bivšeg tajnika Europskog pokreta u Hrvatskoj, Ljubomira Čučića, za dugotrajno fizičko i psihološko nasilje i maltretiranje.

Taj je slučaj predstavljao prekretnicu u tretmanu i pristupu pitanju obiteljskog nasilja u hrvatskim medijima i javnom diskursu. U konzervativnoj zemlji, ponosnoj na svoje katoličanstvo i pridržavanje tradicionalnim kršćanskim vrijednostima, obiteljsko nasilje smatralo se (a i dalje se smatra) "taboo-om" o kojem se ne govori u javnosti.

Slučaj Boers-Čučić pomogao je, u određenoj mjeri, prevazilaženju miskoncepcije da je obiteljsko nasilje uglavnom posljedica velikih društvenih potresa i pomeranja u zadnjih 20 godina, pogoršanog društvenog stanja i rastućeg siromaštva, itd.

 Patrijarhalni odnosi

Neva Tolle iz udruge Autonomna ženska kuća Zagreb i Maja Vukmanić iz Ženske Sobe vjeruju da u korijenu problema stoje tradicionalni patrijarhalni odnosi u društvu.

“Razlozi zbog kojih se obiteljsko nasilje događa svakako su patrijarhalni odnos u društvu kao i odnos moći među spolovima. Stoga nasilje protiv žena predstavlja ne samo društveni već i vrlo veliki politički problem. Teška socio-ekonomska situacija, alkohol, droge… mogu biti samo trigeri koji izazivaju novi val nasilja protiv žena, no nikako ne i razlog”, kaže Neva Tolle.

Maja Vukmanić kaže da su djeca u Hrvatskoj od malih nogu indoktrinirana stereotipima o rodnim ulogama i vrijednostima koje su dodatno pojačane velikim utjecajem koji na društvo ima Katolička crkva.

“Iako bilježimo brojne pozitivne promjene u društvu po pitanju nasilja u obitelji, još uvijek su evidentni stavovi da se radi o privatnoj stvari na koje građani i građanke mogu zatvoriti oči i smatrati ga problemom onih koje nasilje pogađa”, kaže Vukmanićeva.

Tolle kaže da žene koje traže zaštitu u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb (udruga vodi svoje sklonište za žrtve nasilja) dolaze is svih društvenih slojeva, neovisno o obrazovnoj strukturi, uzrastu, društvenom i ekonomskom podrijetlu. "Žene koje koriste usluge skloništa dolaze iz svih društvenih slojeva, jer svaka žena već po osnovu spola može postati žrtva svog nasilnog partnera”, kaže Tolle.

"Najzastupljenija je SSS, nakon toga VSS i VŠS, pa potom slijedi NKV, a što jasno potvrđuje predrasudu u našem društvu da samo neobrazovene žene koje žive u teškim socijalnim i stambenim uvjetima mogu biti žtrve nasilja”, dodaje ona.

Studija koju je Autonomna ženska kuća sprovela 2003. godine pokazala je da je 41% žena u Hrvatskoj iskusilo neku formu fizičkog zlostavljanja od svojih bračnih ili vanbračnih partnera. Podaci hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova ukazuju na porast prijavljenih slučajeva zlostavljanja sa 7.200 u 2002. godini na preko 19.000 u 2007. godini, nakon čega je zabilježen blagi pad na oko 17.800 slučajeva u 2008. godini.

 Suvremeno zakonodavstvo nije dovoljno samo po sebi

Država je reagovala serijom zakonodavnih inicijativa. Osim što je nasilje u obitelji zabranjeno odredbama članka 23. Ustava RH, Kazneni zakonik iz decembra/prosinca 2000. godine proglašava nasilno ponašanje u obitelji kaznenim djelom. Amandmani na Zakon od kaznenom postupku, usvojeni u maju/svibnju 2002. godine, pojačali su zaštitne mjere za žrtve nasilja u obitelji, uključujući i komplet mjera za ograničavanje pristupa osumnjičenima i počiniteljima obiteljskog nasilja, kao i strožije mjere pritvora.

U 2003. godini, Hrvatski Sabor usvojio je Zakon za zaštitu od nasilja u obitelji koji u definiciju obiteljskog nasilja uključuje fizičko i psihološko zlostavljanje, zastrašivanje, seksualno uznemiravanje i ograničavanje slobode kretanja i komunikacije.

„Uprkos solidnom zakonskom okviru, implementacija tih zakona i dokumenata u svakondenevnom životu unutar sustava prečesto ide na štetu žena i djece koje su preživjeli nasilje, a na korist počiniteljima nasilja. Još uvijek se vrlo često događa da kad žena odluči prijaviti nasilje da ju se prilikom prijavljivanja nasilja ne uzima za ozbiljno, njenom se iskustvu i strahu ne vjeruje, te unutar sustava koji je dužan hitno pružiti pomoć i zaštitu žena doživaljava dodatnu strukturalnu viktimizaciju“, kaže Neva Tolle.

Kao rezultat takvoga stanja, kaže Tolle, u Hrvatskoj postoji veoma visoka stopa ubojstva žena koje su odlučile napustiti nasilne partnere.

U zadnjih nekoliko godina, organizacije civilnog društva bile su veoma uključene i dale su ogroman doprinos borbi protiv obiteljskog nasilja. Istraživanje koje je 2010. godine sprovela nevladina udruga Ženska soba pokazuje da u zemlji rade 32 udruge koje pružaju aktivnu podršku i pomoć žrtvama nasilja. Od tog broja, 12 pruža usluge skloništa, 18 daje savjetodavne usluge, jedna radi kao centar za žrtve seksualnog nasilja, a jedna pruža usluge konsultacija i savjetovanja telefonom.

"Uz 11 skloništa koja održavaju organizacije civilnog društva, djeluje još njih sedam osnovanih od strane gradova ili županija. Unatoč navedenome, broj mjesta u skloništima i dalje ne zadovoljava Preporuke Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o zaštiti žena od nasilja. Također, u Hrvatskoj ne postoji niti jedna nacionalna linija koja bi djelovala od 0 do 24h, te djeluje samo jedan Centar za žrtve seksualnog nasilja umjesto potrebnih 11", kaže Maja Vukmanić iz Ženske sobe.

Sklonište koje vodi Autonomna ženska kuća pruža široki dijapazon usluga, od sigurnog smještaja, posredovanja između žena, njihove djece i nadležnih institucija, do besplatnog psihološkog savjetovanja i terapije, pravnih savjeta i pisanja stručnih podnesaka (tužbe, ovrhe, brakorazvodi, alimentacije, skrbništvo…) kao i besplatno zastupanje pred sudom žena iz skloništa.

 Financije

U travnju/aprilu ove godine, šest sigurnih kuća za žene žrtve nasilja našle su se u velikom problemu, nakon što financijeri nisu uplatili potrebna sredstva podrške.

Neva Tolle kaže da problem – slična je situacija bila i 2010. godine – leži u činjenici da su financije za mjesec sječanj/januar uplaćene tek prošlog lipnja/juna, dodajući da su financije bile dalje ograničene. Dodaje da je Autonomna ženska kuća Zagreb uspjela preživjeti zahvaljujući nagradi Zaklade ERSTE od 40.000 Eura.

"Kako će izgledati 2012. godina za Autonomnu žensku kuću Zagreb, ali i za drugih šest skloništa u RH zaista ne znam, postoji objektivno vrlo velika mogućnost zatvaranja svih skloništa jer se bez minimalnih financijskih sredstava ovako ozbiljan posao ne može raditi, a kad kažem minimalnih sredstava, doista tako i mislim”, kaže Tolle.

Vukmanić dodaje da su sedam autonomnih skloništa (Autonomna ženska kuća Zagreb; Udruga Brod – Grupa za ženska ljudska prava, Slavonski Brod; Korak Karlovac; Ženska pomoć sada Zagreb; Sigurna kuća Istra, Pula; Centar za žene Adela, Sisak; Udruga za zaštitu obitelji U.Z.O.R. Rijeka) pripremili nacrt Zakona o financiranju autonomnih ženskih skloništa i savjetovališta koje vode udruge i organizacije civilnog društva.

„Prijedlogom Zakona traži se redovno i kontinuirano financiranje… kako bi se osigurala kvaliteta samog rada skloništa. Nadamo se kako će njihova akcija uroditi plodom i rezultirati usvajanjem Zakona, iako Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi odbija takvu ideju“, kaže Vukmanićeva.

Unatoč činjenici da država ne čini dovoljno u borbi protiv nasilja nad ženama, Tolle potvrđuje da su se neke inicijative koje dolaze od države, a koje su pokrenute još 1998. godine, kao što su trening programi za pripadnike policijskih snaga po pitanju nasilja nad ženama, pokazale uspješnima. Tu je također i program koji se fokusira na ulogu OCD-a u neformalnoj mreži za suradnju vladinih institucija i nevladinih udruga u borbi protiv seksualnog nasilja.

Ona je ubjeđena da bi takav pristup trebalo proširiti na centre za socijalni rad kojima nedostaju kapaciteti za dugoročnu podršku žrtvama obiteljskog nasilja. Po njenom mišljenju, centri za socijalni rad morali bi uspostaviti bolju suradnju sa udrugama koje posjeduju potrebne vještine i kapacitete.

"Situacija u Hrvatskoj i dalje zahtijeva punu pozornost organizacija civilnog društva i šire javnosti. Iako su uvedenе određene pozitivne promjene, i dalje smo daleko od stvarne zaštite prava žena žrtava nasilja i postizanja stvarne rodne ravnopravnosti", kaže Maja Vukmanić.

Za manje od dvije godine, 1 srpnja/jula 2013. godine, Hrvatska će se pridružiti Europskoj Uniji kao punopravna članica. Država je ispunila sve kriterije, završila je pregovore i dobila željenu nagradu. Opet, da su prevencija i borba protiv obiteljskog nasilja bili postavljeni kao kriteriji za članstvo, pitanje je da li bi Hrvatska uznapredovala tako daleko na putu integracije u EU.

Članak je pripremila grupa autora, u saradnji sa OneWorld SEE