(Ovaj tekst je prvobitno napisan za slovenski dnevni list Dnevnik )

Kasno je, deset do jedan poslije ponoći, ali u takvim trenucima san neće na oči. Otišao je Marko Sosič (1958.), a između vijesti da je teško bolestan i one da ga više nema među nama prošlo je svega nekoliko dana: kroz glavu su promicale slike, gdje smo se prvi put sreli, u Kopru, valjda, na Tomizzi, slovenski su prijatelji namigivali da se u tamošnjoj prozi pojavio konačno netko. Neko ko razumije da dosad poznat, konvencionalni jezik literature, u ovom slučaju proze, jednostavno nije dovoljan da se ispriča priča današnjeg vremena.

“Ki od daleč prihajaš v mojo bližino“ bio je preseg, ne samo za slovensku literaturu, jer se bavio dvjema vjerovatno najbitnijim stvarima kad su te stvari u pitanju: a to su neizrecivo o čemu svi znaju ali šute, i nevidljivo, ali u društvu apsolutno prisutno. Davno zaboravljena pjesma s rijeke u imaginariju uređenog građanina, profesora Ivana Slokara, dobila je i novo značenje i označila novi prostor. Malo je pisaca, čak i među onim najboljima, koji znaju da se kod pitanja Drugog, tekst otvara onoliko ga živim drži – poezija. Marko Sosič je to znao.

Možda i stoga što je bio kazališni čovjek. S velikom strašću je prolazio kroz hodnike i garderobe Slovenskog stalnog gledališča u Trstu, i pokazivao kutke i tajne. Taj zavodljivi duh fantoma u teatru ga je zaokupljivao, govorio je, ne predugo, o zagrebačkoj akademiji na kojoj je studirao i govorio hrvatski bez akcenta, kao maternji. Kao i mi stranci koji govorimo slovenski z naglasom, tako i većina Slovenaca govori naš jezik, iako je to često materni njihovih roditelja. To je ta trasgresija koja širi jezike i kulture preko državnih granica, i činjenica koju je ispripovijedao jedan pjesnik među košarkaškim trenerima, još jedan naš čovjek, koji je poput Marka, izabrao Trst kao glavno mjesto svojega postojanja. Bogdan Tanjević, koji svojom energijom plijeni i sa sedamdeset i pet godina, živo je objašnjavao za stolom jednog tršćanskog kafića: “ Shvatio sam ja to još krajem sedamdesetih da su, pored nas iz Sarajeva, najbolji Jugosloveni bili ovi – zamejski Slovenci. Kad sam vodio reprezentaciju Jugoslavije sve smo mogli izbjeći, ali prijateljsku utakmicu s Jadranom, njihovim klubom, nismo ni smjeli, ni mogli odbiti“. Jasno, jer taj susret je tim ljudima značio vezu sa zemljom koja i jeste i nije bila njihova domovina. Čovjek bez domovine može biti slobodan, ali skoro ništa ga ne možete osloboditi sjećanja. Ispada da je pamćenje put u slobodu. Tako zamejskim Slovencima i nije ostao veliki izbor: bivajući “dobrim“ Jugoslavenima, ostali su i “dobri“ Slovenci.

Jer, svi smo mi, praktično, preko noći prihvatili nacionalni kapitalizam. Postavši pripadnici svojih nacija, praktično smo bez borbe prepustili identitetu da obavi poslove uvođenja i provođenja kapitalizma. Kakva majstorska, milionski vrijedna prevara: u prelasku iz nečega u ništa, što jeste definicija tranzicije, glavni simbol ničega je – identitet. Koji vlada bez konkurencije. U svijetu koji se zaklinje u konkurenciju. Stvarno, zar nije vrhunska prevara?

U Trstu, u novembru 2018. godine (to vrijeme sada izgleda kao daleka prošlost, kao da se uopće nije ni dogodilo) Marko je, praktično, bio moj domaćin: za stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata desio se najbliži susret “lijevih“ i “desnih“, za koji smo mislili da može eskalirati i u nešto dublje, i ozbiljnije. Korporacija profašističkih snaga Casapound svoje proteste obukla u crne zastave i uniforme, i održala ga tokom dana. Ljevica, s manifestacijom „Oslobodimo se fašizama“, je svoju manifestaciju, pametnije, zakazala, skoro predveče i završila pjevanjem partizanskih pjesama. Sve je završilo preletom aviona što su za sobom ostavljali tri boje italijanske zastave, i praznim ulicama koje su nekada bile kulise preds†ave o platežnoj moći radno sposobnih stanovnika socijalističke Jugoslavije. Marko, znalac grada, vodio me je kraticama preko trgova i kroz pasaže.

Rekao je:

– Znaš, kad vidim ove fašiste “malo mi se smilijo“. To su deprivilegirani ljudi kojima život nije pružio šansu. Dosta njih je dobilo po 20 eura da bude ovdje.

Vidio je blagu začuđenost na mom licu i namignuo:

– Kako se na našem kaže „smilijo mi se?“

– Žalim ih.

E, da. Vrag je u tim bliskim jezicima. Žaliti nekoga, nije isto kao žaliti za nekim. A te i takve detalje je rijetko ko znao kao Marko Sosič. Ali, bez obzira na to koliko znamo neku materiju, čini se da nikada ne možemo promijeniti tok povijesti. Kao što je činjenica da je Marko otišao neumoljiva: sada preostaju samo knjige i komadići sjećanja o zajedničkim doživljajima. Kruh, prah knjiga koju smo zajedno promovirali u Vodnikovoj domačiji i u Slovenskom klubu u Trstu, definitivno je potvrdila Marka Sosiča kao klasika, ali literatura je u tom smislu nepravedna: prođe previše vremena dok se uvaže i kanoniziraju neke ideje koje je pisac imao kad je počeo objavljivati, ali svijet, jednostavno, nije bio spreman da ih prihvati i uvaži.

I zato mi je teško. Bilo je još stvari za uraditi, za reći, za napisati. Slušam stihove svoje pjesme Mozart, nocturno koja je završila u Markovom filmu:

Spremi se za počinak.

Još mirišu masline s juga i još osjetiš naninu ruku koja

te miluje po glavi. Ovo ne može biti kraj, jer trebalo bi se

početi pripremati za smrt.

Ali, za ovo se nikada ne možeš pripremiti. Treba sačekati noć. I u kutu kad niko ne vidi i ne čuje, još jednom se oprostiti. S njim.