Nevjerovatan, neodoljiv Galeb iz Srbije

Tomi Janeลพiฤ, u svojoj beskonaฤnoj, predivnoj postavci Galeba, sa Srpskim narodnim pozoriลกtem iz Novog Sada, pravi prve korake govoreฤ‡i o sjeฤ‡anju, odnosno  potrebi da se o njemu razmiลกlja, unutar ฤŒehovljevog teksta. Predstava, koja traje sedam sati, viฤ‘ena je i doลพivljena u Stacione Leopolda na prestiลพnom festivalu Fabrika Europa

30/05/2014, Andrea Porcheddu -

(originalni tekst objavljen je na web portalu Linkiesta .it, 13. maja 2014, prevod sa italijanskom: Jelena ล kuletiฤ‡)

U situaciji nezaposlenosti, bijede, nemara, rivalstva, ljubomore, nadri umjetnika,  odupiremo se  samo iz strasti i s ljubavlju. Postoje trenutci, rijetki u ลพivotu jednog gledaoca, u kojima ta ljubav neoฤekivano procvjeta i osvaja, odnosi, omamljuje, raznjeลพava, oฤarava โ€“ kao svaka ljubavna priฤa.

Meni se, na svu sreฤ‡u desilo: i to ฤesto zahvaljujuฤ‡i ฤŒehovu. Galeb je apsolutni ljubavni ฤin.

Jedan od onih momenata u kojem – kako kaลพe Flajano โ€“ pozoriลกte โ€œosvjetljava naลกu biografijuโ€ kaลพe nam ko smo, ลกta smo, ลกta osjeฤ‡amo u odreฤ‘enom periodu naลกeg ลพivota. Pokazuje nam naลกe niskosti, probleme, ลพelje, ambicije i snove. Priฤa nam ko smo bili i ono ลกto ฤ‡emo postati. Kaลพe nam kako i koga volimo.
 I dalje smo zabluฤ‘eni Ninom, zaljubljeni u Maลกu, smatramo naivnim Kostju i nepodnoลกljivim Trigorina, na koga pomalo sliฤimo. Ali, prije svega, ne prestajemo da zaฤuฤ‘eni posmatramo nju, Arkadinu, veliku glumicu sa ฤitavim njenim svijetom i njenim slabaลกnim naฤinom da se suoฤi sa sopstvenim ลพivotom.

Sve je u Galebu. Ljubav, naravno, neuzvraฤ‡ena, rasprodata, sanjana, uvijek gonjena ili neizbjeลพno odloลพena za ko zna kad. Posao: tjeskobe, novฤani problemi, pohlepa i potreba, meฤ‘uklasni sukob. Pozoriลกte, sa stalnim, neprekidnim, meta-teatralnim razmatranjima: o jednom pozoriลกtu koje igra na sceni sebe samoga, u dijalektici izmeฤ‘u takozvanih โ€œnovih oblikaโ€ zagovaranih od strane โ€œmladihโ€ i โ€œtradicijeโ€ koju zastupa Arkadina.

Ali ima joลก puno toga, ima svega, u tom tekstu koji je kompendijum, priruฤnik savrลกene dramaturgije. Uprkos svom obilju, ฤetrdesetogodiลกnji reลพiser Tomi Janeลพiฤ poฤinje od praznine, one koja se vidi na  jednoj poznatoj fotografiji. Moลพe li se primijetiti jedno odsustvo? Da, pogotovo ako je odsustvo svjesno izazvano, provocirano istorijom. Postoji jedna lijepa grupna slika trupe s proba prvog izdanja Galeba, u reลพiji Konsantina Stanislavkog. Meฤ‘u kolegama bio je tu glumac i reลพiser Mejerholjd. Igrao je Trepljeva u tom prvom izdanju Galeba. Tu ฤ‡e figuru obrisati Centralni komitet. Strijeljan je 1939. i izbrisan iz sjeฤ‡anja.

Tomi Janeลพiฤ, u svojoj beskonaฤnoj, predivnoj postavci Galeba, sa Srpskim narodnim pozoriลกtem iz Novog Sada pravi prve korake govoreฤ‡i o sjeฤ‡anju, odnosno o potrebi da se o njemu razmiลกlja, unutar ฤŒehovljevog teksta. Predstava koja traje sedam sati, viฤ‘ena je i doลพivljena u Stacione Leopolda na prestiลพnom festivalu Fabrika Europa, zahvaljujuฤ‡i umjetniฤkom direktoru Robertu Baฤ‡iju i konsulenciji, eksperta balkanskog pozoriลกta, ฤiorฤ‘a Ursinia Urลกiฤ‡a.

Reziser doฤekuje gledaoce u prostoru  koji je od scene podijeljen stolicama, na kojoj je jedan sto i nekoliko stvari na sredini. Svuda okolo, sa ฤetiri strane gledaoci, pozvani da uฤestvuju u igri, da uฤ‘u u ovaj veliฤanstveni pozoriลกni tok. Predstava je podijeljena na ฤetiri duga poglavlja. Mi koji smo uลกli u 19.00, izaลกli smo u 2.30 noฤ‡u: uzbuฤ‘eni, sreฤ‡ni, ganuti, zabavljeni, oลกamuฤ‡eni i blagosloveni.

Janeลพiฤ je na sceni: objaลกnjava, predstavlja, pokazuje. Pomalo kao operater psihodrame, a pomalo kao dirigent ala Kantor: stoji po strani savrลกeno udubljen u svoj posao. Koristi retro muziku kao poฤetak sentimentanih situacija, uzima za ruku glumce, daje ili mijenja intonaciju nekih reฤenica,  prati svaku sugestiju, pita se ลกta znaฤi biti glumac. A oni, glumci i glumice, sjajna su grupa: u prvim scenama, neformalno, ulaze i izlaze iz svojih uloga. Sa tekstom ฤesto u rukama, kao da su scene koje ponovo probaju. Dvije โ€œglumice-suflerkeโ€, koje interveniลกu, popravljaju, nadjaฤavaju, podvlaฤe. Svi su odjeveni svakodnevno: trenerke, farmerice, lagane haljine. Ali ฤŒehov ne opraลกta, njegove rijeฤi eksplodiraju u svoj svojoj krhkosti i snaลพnoj buci. Za trenutak i svi smo veฤ‡ dubiko unutar  priฤe. Napetost i lakoฤ‡a, nasilje i simpatija, polet i uzdrลพanost. Niลกta nije usiljeno i vjeลกtaฤko, niลกta predvidivo, bez obzira na โ€œnerecitovano recitovanjeโ€, koje je postalo ustaljena praksa. Razmiลกljanje o statusu pozoriลกta je ekplicitno, ฤuju se snimljeni glasovi s proba glumaca. Idemo naprijed.

Iza kulise, koju drลพi sluga Jakob, jezero. Njegovo tiho i neupadljivo prisustvo podsjeฤ‡a na jaz izmeฤ‘u kapitala i proletarijata. U suลกtini u pitanju je rat ฤula i emocija, koji prijeti: dijalektika meฤ‘ulikova, ljubavni krik i pohlepa.
 
 U drugom ฤinu, poslije duge pauze, situacija se u potpunosti mijenja.Vraฤ‡aju se kostimi, ali na nov i originalan naฤin. Sukob na sceni je izmeฤ‘u vlasnice terena Arkadine i radnika, scena se suลพava i postaje neka vrsta kaveza od pleksiglasa, spustena odozgo, koji preoptereฤ‡en eksplodira  u vrzino kolo u kome se svi likovi pretvaraju u ลพivotinje primorani da trฤe do iznemoglosti. Gledajuฤ‡i ove moฤ‡ne glumce sjetio sam se filma I konje ubijaju, zar ne,  ukleti da trฤe besomuฤno u krug. Velikoduลกnost glumaca โ€“ ovih kao i svih drugih – svake noฤ‡i nam poklanjaju sopstvenu energiju da bi nastavili vjeฤnu igru pozoriลกta. U meฤ‘uvremenu, vrzino kolo ne jenjava: Nina luda od ljubavi za Trigorinom ne oklijeva da se skine gola, da se proda za bagatelu tom piscu, trฤeฤi kao mahnita svuda oko scene. ล ta je talenat? ล ta je uspjeh? Koliko su vaลพne one pare, oni dolari ลกto su prosuti po sceni? ล ta je ambicija? ล ta smo u stanju da uradimo da bismo โ€žstigliโ€œ do cilja?

Joลก jedna pauza, i poฤinje treฤ‡i akt: moลพda najviลกa taฤka u predstavi. Gledaoci su sada preko puta scene, koja je horizontalno podijeljena zidom. S ove strane zida, svi glumci sjede, dok Trigorin proba svoja odijela kao ekscentriฤna zvijezda, razvoj priฤe povjeren je snimljenim glasovima koji odlijeลพu i preplavljuju scenu. Kao da je reลพiser odluฤio da postavi u prvi plan kontrofigure, da prouzrokuje neprekidne detonacije u ovoj โ€œ izvitoperenojโ€, โ€œrasutojโ€, โ€œizmuฤenojโ€ priฤi kao ลกto su i duลกe likova; ostavljajuฤ‡i dogaฤ‘aje iza sebe, u mraku, u bestiฤ‘u. Samo ลกapati ili vriska glasova koji odjekuju: dok su na sceni tiลกina i izgubljena lica koja govore mnogo viลกe od rijeฤi. Drama se okonฤava, veze su sve pukle, zlo je isplivalo na povrลกinu. Smrt je pred vratima, rezignacija takoฤ‘e. Maลกa se odrekla  svoje ljubavi i polako se gasi u svom ลพalosnom braku, Kostja je pokuลกao svoje groteskno i infantilno ubistvo. ลฝuฤna i senzualna rasprava s majkom kulminira pokuลกajem silovanja. Ali vrhunac ovog akta, koji je veoma teลกko prepriฤati, zbog komleksnosti i bogatstva, treba joลก da se desi. Dogaฤ‘a se dirljiva scena: dok Arkadina zavija glavu svom ranjenom sinu, sve ลพene na sceni zavijaju glave svojih muลกkaraca. Dirljiv trenutak koji evocira โ€“ naravno โ€“ zadnji rat na Balkanu, koji je posijao svuda udovice i siroฤad. ลฝene brinu o ovim ludim i glupim muลกkarcima. Ali ovaj bolni gest ne zaustavlja neiscrpnu nesreฤ‡u. Joลก trebamo ฤuti brutalni rastanak Trigorina i Nine. Poslije ceremonijalne grupne fotografije on napuลกta druลกtvo i odlazi da je pozdravi. ฤŒuju se  samo glasovi, uzdasi i buka. Umjesto strasnog, konzumira se brzi i brutalan seks. I eto, sva Ninina strast, svo samopouzdanje โ€žuspjeลกnogโ€œ pisca Trigorina sa svojim โ€žargumentom za kratku priฤuโ€œ: sve se zavrลกava besramnim i bijednim premetanjem mesa, uguลกenim uzdasima, praznim orgazmima. Niลกta viลกe.

Ovaj Galeb je veฤ‡ obavio potreลกenu publiku: duboka je noฤ‡ kada poฤinje ฤetvrti akt, koji je tuลพno dvorenje, osvijetljeno morem svijeฤ‡a, lagano postavljenih na scenu. Proลกlo je dosta vremena: svi su  splasnuli, inertni, ogorฤeni, kruti. Prvo jedna tombola, tokom koje bez iluzija i s gorฤinom razgovaraju o sudbini Nine dok izvlaฤe brojeve. Onda neka vrsta zadimljenog kabarea, u kojem boลพanstvena Arkadina pjeva, i na kraju, samoubistvo Kostje u gluvoj tiลกini.

Za kraj ove epske priฤe, Srpsko narodno pozoriลกte nam prikazuje film, koji se savrลกeno uklapa u predstavu: snimci proba, gola scena, reลพiser s glumicom i glumcem. Probaju scenu u kojoj se srijeฤ‡u Nina i Konsantin. Ove dvije liฤnosti se otkrivaju kao dva gubitnika. Pate od ljubavi: za ono prolazno, kratkotrajno niลกta, koje razdire naลกe ลพivote. Pate bez razloga. Ona je joลก zaljubljena u Trigorina, on joลก  zaljubljen u nju. Nijesu niลกta loลกe uradili, nijesu loลกi ljudi, htjeli su bez daljnjega drugaฤiji ishod svojih ลพivota. Oni su tu, i pate kao ลพivotinje.
 
 Film se fokusira na sekvence u prvom planu, otkriva naฤin rada reลพisera โ€“ โ€œanalitiฤan i egzistencijalanโ€ โ€“ prelazi s pozornice, na pravi set na kome glumci konaฤno recituju liฤnosti.

U meฤ‘uvremenu svi glumci su na sceni: gledaju sami sebe na filmu. Tako se poฤetna meta-teatralnost – ona igra glumca sa svojom ulogom โ€“ otkriva mudar i dug put, duboko kopanje ne samo u โ€œosjeฤ‡anjimaโ€, ne samo u oลพivljavanju po Stanislavskom, nego i u tome kako bitiลกemo na svijetu, kako ลพivimo ovaj zemaljski ลพivot. Jurimo za ljubavlju, gubimo, opet otpoฤinjemo i moลพda โ€“ kako pisac kaลพe โ€“ โ€œbolje gubimoโ€, na sceni i izvan nje.

Trebalo bi pomenuti sve glumce, po entuzijazmu i strasti, sjajni glumci svojih uloga, i prije svega prisutni sebi samima. ลฝelim makar pomenuti izvanrednu Arkadinu (Jasna ฤuriฤiฤ‡), Kostju (Filip ฤuriฤ‡), Ninu divna u svojoj jednostavnosti (Milica Janevski).

Bilo bi poลพeljno vidjeti opet, kod nas Tomija Janeลพiฤa: koliko autoritativnog i sveprisutnog na sceni, toliko po stani i srameลพljivog van nje. Koliko god sam imao moguฤnosti da upoznam i studiram pozoriลกte iz bivลกe Jugoslavije, ovo je privi put da se srijeฤ‡em s njegovom predstavom. Nadam se da ฤ‡e, s onim njegovi lijepim italijanskim, Janeลพiฤ moฤ‡i da doฤ‘e da radi kod nas. Ima puno toga da se nauฤi.
 
 U dva i po noฤ‡u, publika i glumci ฤvrsto se grle meฤ‘usobnim aplauzom: ko je uspio, ko je ostao do kraja, a bilo nas je priliฤno, moลพda je neลกto viลกe razumio o sebi, o svijetu, o pozoriลกtu. Danas, kao i 1895, kada je iลกao na sceni Galeb, i kada je, oko jednog stola, zajedno s glumcima i reลพiserom, bio onaj gospodin, onaj Mejerholjd koji je prerano otiลกao.

Tag:

Commenta e condividi

La newsletter di OBCT

Ogni venerdรฌ nella tua casella di posta