Vijest o odlasku profesora Edwarda Dennisa ‘Neda’ Goya, 13. marta 2000. godine,  te duže članke o njegovom djelu i liku prenijeli su vodeći engleski listovi The Independent, The Daily Telegraph, The Guardian i The Times. Takođe neki hrvatski i srpski dnevnici, svaki naravno u duhu tvrdih poslijeratnih podjela. Dakle, ne spominjući Nedove naučne radove i prevode iz književnosti “suprotnog” tabora. 

“Prvo ime engleske jugoslavistike”, “istinski literat, istinski kritičar”, naglasio je onomad u svom članku o Nedu profesor Dušan Puvačić , njegov londonski prijatelj. Puvačić nas je podsjetio da je Goy s radošću primio vijest da su ga 1999. i Srpska akademija nauka i umetnosti i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti skoro istovremeno predložile za "inostranog" člana, ali smrt je bila brža od zvanične potvrde tih priznanja. “Teško da bi se mogao naći bolji dokaz za moralni integritet i intelektualno poštenje od čoveka koji je sebe uvek skromno smatrao ‘samo za jednog običnog stranog jugoslavistu’”, smatra Puvačić. 

Ned Goy je u svojoj “običnosti” teško podnio raspad Jugoslavije, imao je hrabrosti da iskaže svoj stav prema NATO bombradovanju Srbije 1999. i dovoljno ironije da novinarima koji su od njega tražili mišljenje o “Saradževu” kaže da će s njima razgovarati kad budu pravilno izgovorili ime tog grada. Lako je pretpostaviti da su se novinari od njega udaljavali s pomišlju: “Ekcentrik!”. Takođe s nevjericom: “Imao je priliku da se pojavi u medijima, a njemu nije do toga?”.

Uistinu, samo je neko takve prirode mogao da u srednjoj školi, za vrijeme Drugog svjetskog rata, počne da uči ruski. 

Ali, saznajmo ponešto o životu i nastavničkoj karijeri Neda Goya, slaviste i prevodioca koji je decenijama predano radio u dva jezička rudnika (istinski prevodioci zaista jesu rudari vlastitog i onog drugog, samo uslovno tuđeg jezika). Ne zamjerite ako dodam: vrlo rijetko ili nikako su prisutni na javnim predstavljanjima prevedenih djela, i ne samo u Italiji. Nerijetko se u recenzijama ni ne navodi njihovo ime. 

 

Rođen je 22. septembra 1926, u Enfieldu, Middlesex. Njegov otac, Edward Smith Goy, bio je trgovac svilom u Londonu, majka Elizabeth Maud Dennis – krojačica, inventivna i odlučna žena, porijeklom iz rudarske porodice. (Prezime Goy potiče od starofrancuske reči za vrstu kuke koju su koristili vinogradari ili bačvari, što ukazuje na hugenotsko porijeklo.) Odrastao je u Petersfieldu u Hampshireu. Govorio je da je imao srećno djetinjstvo, obilježeno ljubavlju prema prirodi i strašću ribolovca. Oca je izgubio u osamnaestoj godini. Pohađao je Churcher’s College u Petersfieldu. Njegova porodica nije bila bogata, pa je radio kao nastavnik u privatnim školama kako bi završio školovanje. Prije polaganja završnog ispita, počeo je da uči ruski. Kada je 1945. pozvan u vojnu službu, upućen je u Cambridge na vojni kurs ruskog jezika. Potom je bio tumač u britanskoj misiji u Poljskoj i Njemačkoj. Kažu da je volio vojni život, prije svega zbog discipiline. 

Po demobilizaciji 1948. upisao je Queens’ College u Cambridgeu, gde mu je slavistkinja Elisabeth Hill predložila da, pored ruskog, studira i srpskohrvatski. Njegov prvi profesor srpskohrvatskog bio je Miodrag Stajić. Sljedeće godine zamijenio ga je bivši dalmatinski vladika Irinej Đorđević. Ovaj susret sa pravoslavnim sveštenikom bio je za mladog engleskog ateistu od izuzetnog intelektualnog značaja. Đorđević mu je, kako je Goy kasnije povjerio i Puvačiću, "oživeo" srpski jezik i književnost i otvorio put u "balkanski kazan" za koji će ostati vezan cijelog života. 

Diplomirao je 1951. s odličnim uspjehom iz oba jezika. Potom odlazi u Beograd, gdje prikuplja građu za svoju doktorsku tezu "Srpsko rusofilstvo i prodor ruske književnosti i misli u Srbiju".  Doktorirao je 1954. godine. Od tada pa do penzionisanja 1990. bio je univerzitetski predavač uglavnom srpske i hrvatske slavistike u Cambridgeu. Objavio je niz odličnih eseja o ruskoj književnosti, ali se sve više fokusirao na srpskohrvatski jezik. Postao je jedan od vodećih zapadnih stručnjaka za srpskohrvatski. Objavio je veliki broj članaka i knjiga, koje su ostavile trajan trag na studente srpskog i hrvatskog jezika. Bio je posvećen i prevođenju, nastojeći da približi srpsku i hrvatsku književnost široj publici. Jedno od njegovih najlepših dostignuća jeste prevod “Ribanja i ribarskog prigovaranja“ Petra Hektorovića, narativne pjesme hrvatske književnosti iz XVI vijeka. Sa posebnim zadovoljstvom je identifikovao nazive svih riba.

U Jugoslaviji, najviše u Beogradu i Zagrebu, stekao je među piscima veliki broj prijatelja. O tome svjedoči i djelimično objavljena prepiska koju je s njima vodio. Intenzivno se dopisivao sa piscima koje je prevodio: Miodragom Bulatovićem, Vladanom Desnicom, Radomirom Konstantinovićem, Dragutinom Tadijanovićem… 

“Iako je među kolegama delovao kao pomalo usamljena figura (njegov pristup tekstualnoj analizi, delimično inspirisan F. R. Leavisom, bio je netipičan i često nepoželjan među slavistima), bio je nadahnut predavač, poznat po originalnim i živopisnim predavanjima zasnovanim na širokom znanju. U društvenim kontaktima često je zauzimao provokativne stavove kako bi izazvao raspravu – što je ponekad zbunjivalo studente, ali oni nikada nisu sumnjali u njegovu dobronamernost….”, tako Puvačić portretira profesora Goya. 

Goyov prijatelj dodaje i da je bio je topao, odan i strastveno vjeran muž dvjema suprugama koje nisu imale naklonost sudbine, ali tek kada je upoznao Jasnu Levinger, lingvistkinju iz Sarajeva, dvadeset godina mlađu od sebe (kćerku ekonomiste Mirka Levingera), našao je svoju pravu srodnu dušu. “Venčali su se 7. februara 1997. i zajedno ušli u jedan od najsrećnijih i najproduktivnijih perioda njegovog života, prevodeći dela srpske i hrvatske književnosti. Zajedno su završili prevođenje romana Tvrđava Meše Selimovića (1999) i Banketa u Blitvi Miroslava Krleže (objavljen 2001), a upravo su započeli rad na Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog kada je Goy iznenada kolabirao. Umro je četiri sata kasnije, 13. marta 2000. u bolnici Addenbrooke’s u Kembridžu (…) Izuzetan naučnik, briljantan i inovativan profesor i nezavisan mislilac, Goy je, pre svega, ostao upamćen među studentima i prijateljima kao skroman, duhovit i dobronameran čovek”.

Prvo saznanje o Nedu Goyu sam imao početkom osamdesetih, kad sam u jednom beogradskom antikvarijatu kupio knjižicu jednostavne, danas bi se reklo neatraktivne opreme. E. D. Goj: O dva lirska ciklusa Momčila Nastasijevića, esej od pedesetak stranica objavljen u izdanju kruševačke Bagdale (1969, preveo sa engleskog Miroslav Nastasijević), jednog od onomad najrafiniranijih jugoslavenskih i srpskih izdavača. Zanimljivo, esej je prvo izdanje imao 1966, u napuljskom časopisu “Annali dell’instituto universitario orientale”, ali pod drugim naslovom. 

Ne bih sada ni riječ o knjigama koje sam držao u svom školskom kabinetu, tamo, ni kako su završile. Samo ovo: Među tim knjigama je bio i Goyov esej o dva poetska ciklusa najtajanstvenijeg srpskog pjesnika. Tridesetak godina kasnije isti primjerak sam primio iz Londona, kao poklon njegove supruge Jasne Levinger Goy, sa kojom sam sarađivao dok sam radio na tekstu njene zanimljive knjige Iz opsednutog Sarajeva: memoari bivše Jugoslavenke. 

U eseju kojim tumači Nastasijevićevu poeziju, Goy iznosi i svoje vrlo originalne poglede na poeziju, a implicitno i na umjetnost uopšte. “Poezija je živo iskustvo”,  smatra Goy, “iznošenje istine, lepote iza stvarnosti. Stil kao izdvojena kategorija može postojati samo veštački. On više teži da prethodi delu nego da bude delo. Jer svaki pravi stil je delo, nedeljiv je, i zbog toga govoriti o umetnosti kao moralu znači iznositi samo mali deo istine”.

Vjerujem da treba imati na umu ovaj esej i kad se prilazi drugim Goyovim esejima i člancima. Tvrdeći  da Nastasijevićev “stil poseduje kompaktnost telegrama”,  nudi nam ključ i za shvatanje stila svih svojih eseja. Takođe svojih poezija, koje je, istina u rijetkim prilikama, pisao tokom cijelog života. Te pjesme je posthumno sakupila i u privatnom izdanju objavila njegova supruga. (Jednu je prevela na srpskohravatski jedna moja prijateljica koja ne želi publicitet). Rado je i crtao, toliko dobro da se čini da to nije činio samo za svoju dušu.

U predvečerju svog života uputio je apel kolegama slavistima u bivšoj Jugoslaviji. Apel je prvi put objavljen u zborniku priloga za međunarodni skup “Interkulturalnost i tolerancija”, održan u Beogradu 1998. godine. Dovoljan je ovaj fragment da nam otkrije plemenitost jednog duha koji je u kulturnim i književnim ogradama i granicama vidio jedno evidentno zlo: “Apel nadamo se suvišan, upućen kolegama slavistima, izazvan zabrinutošću zbog podjela koje se suviše čvrsto vezuju za današnje događaje. To je poziv na okupljanje i očuvanje onoga što je naša dužnost da sačuvamo – tijelo ljudske kulture u svom njenom bogatstvu. Naš zadatak obuhvata čitav književni dijapazon. Poput umjetnika, mi smo izvan hronološkog vremena. Naš zadatak je da mirno i sa osjećajnošću sačuvamo ono što je vredno. Ako to ne učinimo, bićemo tek dio ‘struje vremena’ – a ako to dozvolimo, ko će onda sačuvati ono što može biti izgubljeno, istinsku ljudsku egzistenciju, izraženu tako tragično u jednom malom, ali vitalnom i raznovrsnom jeziku, tako složenom i protivrečnom ljudskom iskustvu? Ako mi to ne učinimo, ko će?”.

Ako je četvrt stoljeća od Nedovog odlaska obilježena tišinom, sljedeća godina bi mogla biti prilika da se u Hrvatskoj i Srbiji obilježi stogodišnjica rođenje slaviste koji je u anglosaksonskom svijetu najznačajnije ime u kontekstu studija i prevoda djela srpske i hrvatske književnosti.  Nekim kongresom? I nekim dokumentarnim filmom, srpsko-hrvatskim? Ali to je problem koji nije rješiv sa mojeg beznačajnog friulskog balkona s pogledom prema tamo.