Otišao je, zauvijek. Naš Praja. Sve nas koji još uvijek pamtimo Jugoslaviju i jedno od njenih čuda – košarku pogodila je vijest iz Beograda.

Dok pišem ove retke, danas, 28. januara, upravo je završena komemoracija u Skupštini grada Beograda. Uz članove Prajine porodice, bili su prisutni i njegovi saigrači iz već legendarnog vremena jugoslavenske košarke: Slavnić, Kićanović, Radovanović, Jerkov, Todorić… i brojni drugi sportisti.

Prisutnima se obratio i Andrea Fadini, Prajin menadžer i prijatelj: “Italija je zemlja u kojoj je Dalipagić ostavio dubok trag. Vijest o njegovoj smrti duboko je potresla sve ljubitelje košarke…”. Trener Duško Vujošević je rekao i da je “bio veliki Jugosloven, nikada to nije krio, teško je podneo sve što se desilo u zemlji, a koliko ju je voleo govori i to da nije ostao u Bostonu jer bi izgubio pravo da igra za reprezentaciju…”.

Vjerujem da uskoro mora biti napisana i objavljena monografija o sportskoj karijeri i životu Dražena Dalipagića (Mostar, 1951 – Beograd, 2025). U njoj će mladi košarkaši i svi ljubitelji košarke zasigurno naći sve bitno o Praji kao košarkašu, njegovoj relativno kasnoj odluci da se definitivno posveti košarci (sanjao je da zaigra za prvu ekipu FK Velež, zavolio je i rukomet) i zvjezdanom usponu između dva koša – od početaka u mostarskoj Lokomotivi krajem šezdesetih godina, dugogodišnje karijere u beogradskom Partizanu i reprezentaciji Jugoslavije do karijere u italijanskim klubovima (Venecija, Udine, Verona) i madridskom Realu osamdesetih godina, sve do kraja svog igračkog puta u Crvenoj Zvezdi.

Biće u toj kniizi i pedantno navedenih podataka o svim njegovim neosporivim uspjesima – titulama osvojenim sa Partizanom, ali posebno o onim koje je osvojio igrajući za Jugoslaviju: na 12 velikih takmičenja (1973-1984) osvojio je sa svojim saigračima isto toliko medalja, od kojih 5 zlatnih. Naravno, biće tu i opisa, detaljnih. Onih o najvećim i najuzbudljivijim utakmicama, od olimpijskog finala u Montrealu 1976, kada je Jugoslavija osvojila srebro u duelu sa američkim vanzemaljcima, preko zlata na svjetskom prvenstvu u Manili 1978, kada je veliki Gomeljski, selektor tada ubjedljivo savladane “zbornaje komande” izjavio da je “taj Dalipagić najbolji igrač na svijetu, i ne samo među amaterima”, do zlata u olimpijskoj Moskvi 1980. i bronze, četiri godine kasnije, u Los Anđelesu. I kad je Jugoslavija u Evropi bila neprikosnoveni košarkaški broj jedan. Službeno je Praja bio potvrđen kao broj 1 u Evropi 1977, 1978, 1980. Bio je najbolji sportista Jugoslavije 1978 (prije njega samo Radivoje Korać – 1960. i Ivo Daneu – 1967).

Naravno, svoje mjesto će naći i neumoljivi govor koš-statistike iz perioda kad nije bilo trojki: Praja je u svim takmičenjima odigrao je 844 utakmice i postigao 21.110 poena (25 po utakmici); za Partizan – 8.278 na 305 utakmica (u prosjeku 27); u Kupu šampiona 1982, na utakmici sa Kantuom (te godine prvak Evrope) – 55 poena; 50 sarajevskoj Bosni u finalu Kupa Radivoja Koraća 1978; postigao je najviši prosjek u istoriji italijanske lige (33 poena), ukupno – 7.993 koša na 241 utakmici; bio je triput prvi strijelac prve lige (ispred Oskara Šmita), dvaput najbolji u A2; drži rekord: 1.417 poena u jednoj italijanskoj sezoni (1987-88); u Italiji, gdje 15 puta postigao više od 50 poena, dobro je zapamćena utakmica u kojoj je u koš bolonjskog Dietora natrpao okruglih 70 poena.

Ući će u tu knjigu i činjenice koje govore da je Praja u Italiji nezaboravan: prelistajte najtiražnije dnevnike, ne samo sportske. Mnogo se glasova ovih dana javilo povodom vijesti iz Beograda. Nije propušteno ni podsjećanje da je Dražen Dalipagić Praja član oba Hall of Famea (u Springfildu je primljen 2005, u Fibin 2007).

To, naravno, neće biti sve. O njemu će govoriti brojni saigrači, treneri i ostali košarkaški stručnjaci. Ne vjerujem da će propustiti da podcrtaju kako je u jugokošarku unio kvalitete američkih igrača: snagu koncentracije, skok u dobrani i napadu, fizičku stabilnost i čvrstinu. Tome se mora dodati imaginacija, element bez kojeg Praja ne bi bio ono što jeste. Takođe uz pomoć ostalih drugova, sve redom fantasta.

Šta mogu reći, dodati na sve to kao nestručnjak, običan ljubitelj košarke?

Da su ulice naših gradova, dakle širom Jugoslavije, bivale skoro puste kad su igrane velike klupske i međunarodne utakmice? Da u sarajevskoj Skenderiji, kad bi igrali Bosna i Partizan, u publici nije bilo mjesta ni za jedno jaje? Da nije bilo dvorišta, parka, garaže bez koša i djece koja su sebi davala nadimke: Praja, Kićo (Kićanović), Kindže (Delibašić), Krešo (Ćosić), Moka (Slavnić), Varaja (Varajić)…? Da su se u sportu uopšte više “okretali” entuzijazam, kreativnost i fantazija nego novac i prestiž? Da nakon postignutog poena nije bilo onih stresnih grimasa na licima igrača već se vidio običan, prirodan osmijeh? (Još nešto da dodam, kao nestručnjak: sjećam se da se Praja odmah po šutu prema košu, siguran u pogodak, često već vraćao u odbranu).

I da smo navijali za Jugoslaviju, reprezentaciju košarkaških fantasta? Zbog nje i zato jer je bila naša zemlja.

I Praja je bio naš. Mnogo naš. I mnogo kome od nas ostao – naš. Legenda jednog sporta, ličnost koja nas podsjeća da u svemu, pa tako i u košarci, treba prvo biti čovjek i drug i prijatelj. I zauvijek živ podsjetnik: sport, kao i društvo, mora imati svoje vrijednosne parametre.

Za kraj – riječ jednog poštovaoca Dražena Dalipagića Praje: “Pozdrav nebeskom letaču…”.