Od grada Senja na hrvatskoj obali, nakon oštrih zavoja koji se uspinju ka prijevoju Vratnik, otvara se bukolički krajolik: guste šume, polja pšenice, pašnjaci s ovacama i kravama, konji na slobodnoj ispaši. Među kućama za turiste i malim seoskim kamenim kolibama, u selima Melnice, Žuta Lokva, Brlog i Kompolje, tu i tamo se pojavljuju ruševine progutane vegetacijom i zidovi nagrizeni vremenom, bez prozora i vrata. Za razliku od turista koji, ništa ne sluteći, prolaze ovuda na svom putovanju prema Plitvičkim jezerima , oni koji dobro poznaju ove krajeve od 1990-ih prepoznaju još uvijek vidljive znakove napuštenosti izazvane ratom.

Za nešto manje od sat vremena stižemo do Otočca u Ličko-senjskoj županiji, nedaleko od šume gdje se provodi razminiranje u sklopu projekta "Croatian safe steps CROSS II ", u vrijednosti preko 77 milijuna eura, koji je sufinanciran sredstvima EU u okviru Programa konkurentnost i kohezija 2021-2027. Projekt je pokrenut u siječnju prošle godine kao nastavak prethodne inicijative "CROSS 2022-2024 ".

Prvo sivo jesensko nebo, vlažan zrak koji nagovještava kišu, ovog rujanskog dana u Otočcu, općini koja je prema popisu stanovništva iz 1991. godine – posljednjem provedenom prije rata – imala šesnaest tisuća stanovnika, a 2021. svega nešto više od polovice tog broja, ne samo zbog neuspjelog povratka raseljenih lica već i zbog novog talasa emigracije posljednjih godina. “Dakako, kada nemamo mnogo mogućnosti vratiti se i raditi posao za koji smo studirali u Zagrebu ili inozemstvu“, kaže mi djevojka crne kose koja radi u kafiću u glavnoj Ulici kralja Zvonimira. “Uz to, za vrijeme rata, linija bojišnice nalazila se ovdje u blizini, i već tada mnogi su bili otišli, pričali su mi roditelji…”, te dodaje sa slatko-gorkim prizvukom u glasu: “Sva sreća da je gotovo i da su se moji vratili, ali mi mladi prisiljeni smo tražiti budućnost negdje drugdje”.

Nedaleko od Spomenika palim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu, postavljenog u središnjem gradskom parku, čeka me plavi Jeep Civilne zaštite u kojem se nalaze Tajana Čičak, voditeljica projekta CROSS II, i Tomislav Roviščanec.

Prvu liniju fronta pokazuje mi upravo Tomislav, koordinator nadzora poslova razminiranja pri Hrvatskom centru za razminiranje (HCR-CTRO ) u sklopu Ravnateljstva civilne zaštite Ministarstva unutarnjih poslova , dok vozi cestom ka sjeveroistoku prema mjestu Glavace. “Tijekom rata Otočac je stalno bio pod kontrolom naše vojske”, objašnjava Tomislav, “međutim, prva linija bojišnice počinje ovdje, na području koje je bilo pod kontrolom srpskih snaga”.

Nalazimo se u dijelu Hrvatske gdje je 1991. godine bila osnovana samoproglašena Republika Srpska Krajina, na čelu s Milanom Babićem [koji je 2003. godine osuđen pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu za zločine nad hrvatskim i nesrpskim stanovništvom]. Upravo je ovaj dio zemlje, nad kojim je Hrvatska ponovno preuzela kontrolu tijekom operacije “Oluja” u kolovozu 1995., ostao najgušće prekriven minama.

Trideset godina razminiranja

Službeni podaci Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a, koje iznose Roviščanec i Čičak, pokazuju da je od 13.000 četvornih kilometara, koliko je 1996. godine misija UN-a procijenila kao minske sumnjive, zahvaljujući mapiranju provedenom 2005. godine broj smanjen na 1.174 četvorna kilometra.

Tomislav Roviščanec objašnjava mi kako je to postignuto. “Na temelju informacija, prije svega minskih registara, koje su vodili Ujedinjeni narodi, zajedno s informacijama prikupljenim tijekom općeg izvida, mapirali smo sumnjiva područja”. Informacije su prikupljene iz raznih izvora. “Od vojske, policije i svih dionika Domovinskog rata koji su bili na tom području tijekom sukoba. Također, svjedočanstva pojedinaca, poput lovaca i lokalnog stanovništva. Na primjer, pitali smo ih jesu li znali gdje su mine postavljene, je li netko poginuo ili bio ozlijeđen, je li životinja uočena kako gazi na minu i tako dalje”.

Pitam Roviščanca je li bilo razmjene informacija i sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. “Naravno, sa svim dionicima ratnog sukoba. Kroz bilateralne odnose i međunarodnu suradnju, uz razmjenu informacija o nekadašnjim vojnim položajima, linijama razgraničenja itd”.

Objašnjava da, u slučaju nedostatka informacija, HCR provodi tehnički izvid. “Ulazi se u područje, sa pirotehničarima koji traže tragove miniranja, neeksplodiranih ubojnih sredstava ili eksplozivnih ostataka rata. Ako pronađu mine, pomjeraju se i ograničavaju prostor, koji se tada proglašava ‘minski sumnjivim’. Zatim se izrađuje preliminarni plan, na osnovu kojeg se pristupa razminiranju dotičnog područja”. Nakon prikupljanja, informacije se obrađuju, evidentiraju i bilježe na MIS portalu Hrvatskog centra za razminiranje, gdje se podaci kontinuirano ažuriraju.

Ovaj proces, koji traje već tri desetljeća, prošao je kroz razne faze, precizira Tomislav Roviščanec. “Prve akcije civilne zaštite i vojske provedene su 1996. godine, zatim je 1998. osnovan HCR, koji je krenuo u plansku akciju razminiranja: prvo su razminirane infrastrukture i obiteljske kuće i okućnice kako bi se osiguralo stanovništvo, potom se pristupilo razminiranju poljoprivrednih zemljišta – također iz EU fondova – i na kraju planinsko-brdskih područja, koja su nepristupačna i stoga ostavljena za kraj”.

Zahvaljujući brojnim projektima provedenim između 2005. i 2025. godine, preostalo je očistiti 17 četvornih kilometara šumskih površina. “Stoga ćemo, uz tekuće aktivnosti, moći osloboditi Hrvatsku od mina do kraja ove godine”, naglašava voditeljica projekta Tajana Čičak, “dok će CROSS II 2026. godine dovršiti sve finalne tehničke preglede, certifikacije i ostalu dokumentaciju. Time će se osigurati usklađenost s Nacionalnim programom protuminskog djelovanja do 2026. i s Ottawskom konvencijom [koju je Hrvatska potpisala 1997. op. ur.]”.

Od 1998. godine, ove operacije koštale su 1,107 milijardi eura, od čega je otprilike 60% pokriveno državnim sredstvima, a – uz kredite Svjetske banke i drugih stranih i domaćih donatora – oko 26% (286.686.344 eura) europskim sredstvima.

“Europsko financiranje posebno je poraslo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju”, naglašava Tajana, pokazujući mi službene brojke. Konkretno, u kontekstu posljednja dva projekta, CROSS i CROSS II, radi se o 101,95 milijuna eura od ukupno 129,12 milijuna eura (dakle, nepovratni europski doprinos dostigao je 32,12% za prvi i 69,83% za drugi projekt) za čišćenje ukupno 82,32 četvorna kilometra.

U pitanju je složen pothvat, pri čemu su samo u sklopu projekta CROSS II do sada deaktivirane i uništene 1922 protupješačke mine, uz 208 protutenkovskih mina i 230 drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava, uključujući rasprskavajuće mine, koje su – kako mi objašnjava Tomislav Roviščanec – najopasnije. Ove mine s vremenom postaju sve nestabilnije, posebno u šumovitim područjima: djelomično se aktiviraju prolaskom malih životinja, ili propadaju zbog erozije tla, pa je i najmanji krivi potez dovoljan da eksplodiraju.

Ove eksplozivne naprave uzrokovale su desetke žrtava čak i nakon rata, kako pokazuju službeni podaci koje nam je dostavilo Ravnateljstvo civilne zaštite MUP-a: od 1996. godine, a posebno do 2005., zabilježeni su 207 smrtnih slučajeva i 403 ozljede među civilima, 41 smrtni slučaj i 95 ozljeda među pirotehničarima.

Visokorizično područje

Nakon što smo sreli prvu ekipu s vozilom hitne pomoći parkiranim uz cestu, na petnaestak kilometara od Otočca, stižemo do drugog vozila hitne pomoći na kontrolnoj točki koja zabranjuje prolaz svima koji nisu uključeni u akcije razminiranja koje se provode ovdje u Smolčić uvali. Uz zemljani put koji se gubi u gustoj šumi, crveni znakovi i trake oivičuju cijelu stazu koja vodi u “rizično područje”.

Zbog ograničenja u pristupu mjesto gdje se provode akcije, nekoliko pirotehničara iz tvrtki “DOK-ING razminiranje” i “MINA PLUS” pridružilo nam se u sigurnom dijelu šume, gdje su proveli simulaciju kako bi demonstrirali proces. Radovi se planiraju tjedno, paralelno u raznim područjima Hrvatske, uz sudjelovanje lokalnih tvrtki za razminiranje, kojih trenutno ima 39. Koriste se mali, srednji i veliki alati. Potonji, tj. strojevi i gusjenična vozila, ne mogu se koristiti na strmom terenu usred šume kao ovdje.

“Obično se koriste manji alati, poput metalnih detektora i kompleta za izvlačenje, uz svu potrebnu osobnu zaštitnu opremu, dakle pancirke, kacige i ojačana odijela”, objašnjava Roviščanec. Dodaje da svu opremu certificira HCR, koji trenutno ima 651 detektor metala, 31 srednji i veliki stroj te 1153 komada osobne zaštitne opreme. Pored toga, imaju 70 posebno obučenih pasa, povjerenih vodičima u skladu s propisima utvrđenim zakonom iz 2007. godine.

U sektoru razminiranja trenutno su zaposlena 464 radnika, koje takođe certificira HCR-CTRO: 47 tehničkih asistenata, 84 voditelja gradilišta i koordinatora te 333 pirotehničara. Zakonom je propisano da pirotehničar može raditi najviše pet sati dnevno. Osim očitog rizika koji svaka mina koju otkrije metalni detektor nosi sama po sebi, postoje i drugi čimbenici koji otežavaju uvjete rada: visoke ljetne temperature uz nošenje vrlo teške zaštitne opreme, umor od višesatnog hodanja po strmom terenu ili području obraslom trnovitim biljkama te ubodi insekata. A ne treba zaboraviti ni dugotrajnu odvojenost od članova obitelji.

Na parceli gdje su crvenom trakom označeni perimetri od 10×10 metara, Dalibor Barić i Ivica Kolić pokazuju mi postupak u kojem sudjeluju i dva psa: Nela – ženka njemačkog ovčara, koja ima pet i pol godina, i Triksi – mužjak nizozemskog ovčara, pet godina.

Dalibor Barić mi kaže da svaki vodič ima dva psa, čija obuka traje od šest do osam mjeseci, a vodič se o njima brine svaki dan. Međutim, primarna metoda nisu psi, već ručno otkrivanje mina metalnim detektorima, sondama i opremom za uklanjanje vegetacije. Zatim se uvijek ponovo vraća pirotehničar sa detektorom mina ili psima.

“Nakon što pas pregleda boks 10×10 metara, ide da se odmori, a nastavlja drugi pas, slijedeći istu rutu i pregledavajući isti teren kako bismo e uvjerili da prvi pas nije ništa propustio. Nakon drugog pregledanja, boks se smatra provjerenim”, objašnjava Dalibor te dodaje: “Ako pas nešto nanjuši i otkrije eksploziv, vodič obilježava mjesto, potom dolazi pirotehničar i provjerava područje kako bi utvrdio o kojoj se vrsti eksploziva radi”. A koliko dugo može raditi pas za detekciju? Ovisi o terenu, odgovara Dalibor. “Obično jedan pas pregleda 5-6 polja, ode se odmoriti, a drugi pas nastavlja. U prosjeku pregledaju desetak polja dnevno”.

Nela ga promatra s obožavanjem dok je vraćaju u kavez u kombiju. Vrlo bliska veza sa “vodičem”, kako mi objašnjava Dalibor, traje tijekom cijelog radnog vijeka psa za detekciju: oko 9-10 godina, a ponekad i kraće, u slučaju da pas počne raditi slabijim intenzitetom ili ako se primijeti da ima neke zdravstvene probleme.

Ivica Kolić mi pokazuje rad s metalnim detektorima i malim alatima za ekstrakciju, koji zahtijeva maksimalnu koncentraciju, mirnu ruku i smirenost, unatoč visokoj razini psihičkog pritiska. Polako hoda s detektorom metala, a kad počne pištati, prelazi na sljedeću fazu. Saginje se kako bi sondom pod kutom od 45 stupnjeva testirao površinu radi utvrđivanja vrste mine. Zatim se razmatra način deaktiviranja i uništavanja. U vezi s tim, Tomislav Roviščanec objašnjava: “Tvrtke koje provode razminiranje po zakonu su dužne uništiti pronađena minska sredstva tijekom radova. Dakle, pronađene mine nigdje se ne odvoze: ako su već oštećene, uništavaju se na licu mjesta kontroliranom detonacijom, uz okruživanje vrećama s pijeskom; ako su pak neoštećene, uništavaju se na posebno određenom mjestu”.

Prisutni pirotehničari kažu mi da ovaj posao rade već dugi niz godina. Ali barem je olakšavajuća činjenica – na koju mi skreće pažnju Tatjana Čičak – to što se dvanaest mjeseci rada računa kao osamnaest, budući da je riječ o vrlo naporanom poslu. To znači da će većina hrvatskih pirotehničara otići u mirovinu 2026. godine.

Dok se opraštamo, pitam ih kako su uspjeli izdržati takav psihološki pritisak toliko dugo. “Pa, teško je”, odgovara Ivica uzdišući, “pogotovo kad pogine neko od kolega”. Iako se broj poginulih i ozlijeđenih pirotehničara drastično smanjio od 2005., nažalost posljednji incident dogodio se krajem srpnja. Matej Robić izgubio je život u Oštarijama, tijekom čišćenja područja koje nije uključeno u projekt CROSS II, točnije bivše vojarne Jugoslavenske narodne armije (JNA) koju su 1991. minirali “jugoslavenski“ vojnici, prije nego što su je napustili.

Krećemo natrag prema Otočcu, lokalnom cestom uronjenom u prirodu. S obje strane samo guste šume, sačinjene od drveća visokog više desetina metara, i gusto rastinje u koje ljudska noga nije kročila trideset godina, a koje će od 2026. konačno ponovno postati područje bez ubojnih mina.

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta "Cohesion4Climate", koji je sufinanciran sredstvima Europske unije. EU ni na koji način nije odgovorna za informacije i stavove izražene u okviru projekta. Sadržaji su isključiva odgovornost OBCT.