“Ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi“. Tako je glasila jedna od mantri epohe kasnog socijalizma kojom su oni koji su “shvatili“ prije svega ekonomsku neodrživost jugoslovenskog socijalizma odlučili “kažnjavati“ svoje poslodavce. Trideset godina kasnije, “duh“ te maksime je zadržan, u nešto izmijenjenom obliku.

Nijedno rješenje za Mostar ne može biti toliko pametno i operativno, u odnosu na to koliko akteri taj isti kontekst mogu opteretiti nerješivim problemima. Praksa nas uči da se u takvim situacijama, u kojima “svi sve znaju“, treba držati činjenica. A rezultat pak poučava da što je više (takve) prakse – to gore po činjenice. Ali, hajdemo redom.

Dakle, izbore je u Mostar donijela, odnosno, nakon dvanaest godina omogućila njihovo održavanje, članica Naše stranke Irma Baralija koja je podnijela tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Presuda da se izbori moraju održati donijeta je 29. oktobra 2019. i otada su trajale “pripreme“ i odugovlačenja. Izbori su konačno održani 22. decembra prošle godine.

Prema starim biračkim spiskovima, pravo na glasanje je imalo 100.864 ljudi, a rezultati su sljedeći. Uvjerljivi pobjednik je HDZ BiH sa 6.310 glasova, nakon njih slijede Koalicija za Mostar (SDA, SBB, DF, SBIH i BPS Sefera Halilovića) sa 3.820 glasova, Hrvatska republikanska stranka (HRS) sa 1.056 glasova, potom BH Blok (SDP i Naša stranka) sa 902 glasa, potom Jedinstvena srpska lista “Ostajte ovdje – zajedno za naš Mostar” s 522 glasa. HDZ 1990 osvojio je 350 glasova, “Platforma za progres” 305 glasova, neovisna lista “Pravo na grad” 226 glasa, a koalicija “Mostar moj dom” (HSP, HSP BiH, HKDU Hrast) 166 glasa te “Lijevo krilo” 150 glasova. Dakle, oko 14.000 glasova.

To je, dakle, “fizički“ legitimitet ove i svake druge vlasti koja se bira u Mostaru. Prema popisu iz 2013. u Mostaru ukupno živi 105.797 ljudi, što pred nas donosi računicu da, prema evropski ovjerenim brojkama, praktično svaki građanin ima pravo glasa. Što je, naravno, apsurd jer većina građana koje poznajem tamo ne izlazi na izbore. Znaju da će biti pokradeni.

Prema tim brojkama, dakle, nema predškolske i školske djece, niti drugih kategorija koje ne mogu glasati. Svi su (potencijalni) birači, pa zato nema ni budućnosti. Gradsko vijeće broji 35 članova: HDZ 13 mandata, Koalicija za Mostar 11, BH Blok 6, Hrvatska republikanska stranka 3, te Prva mostarska partija (PMP) i lista Ostajte ovdje po jedan mandat.

Većina zapadnih diplomata koji nešto rade oko Bosne i Hercegovine imaju svijest o tome da je etnička podjela Mostara zacementirana i da su jedini pregovarači s kojima se može razgovarati – koji su, u krajnjoj liniji, i obezbijedili izbore – predsjednici SDA Bakir Izetbegović i HDZ-a Dragan Čović. Postoji samo jedan detalj koji “kvari“ idilu. Problem ne mogu riješiti tvorci “logike“ zbog koje je taj isti problem nastao. Što zapadne diplomate i ne treba previše sekirati. Oni su izbore proveli, a sada je na lokalnim snagama da se izbore za demokratiju.

Takva očekivanja, osim što su tragikomična, uvijek završavaju u ćorsokacima, poput prijedloga da se na mjestu gradonačelnika svakih 16 mjeseci mijenjaju kandidati HDZ, SDA i BH Bloka. Onda su krenuli pritisci. Sva “pamet“ u ovoj vrsti političkog muljanja svodi se na to da se obezbijedi 18 glasova s kojima se dolazi do mjesta gradonačelnika. Posljednjih 12 godina tu je dužnost obnašao notorni Ljubo Bešlić, zaštitni znak nerada, korupcije i nekompetencije. Bošnjačka strana je za ovu predstavu bila obezbijedila sličan scenario: da u svoj korpus uvrsti glasove dviju vijećnica Naše Stranke, već pomenute Irme Baralije, čijom je inicijativom izborni cirkus i vraćen u Mostar, i Boške Ćavar, koje, pojednostavljeno, nisu htjele prići nijednom od nacionalnih blokova.

Jer, zalaganje SDA za multietničnost i građansku BiH jednako je lažno kao i HDZ-ova principijelna odbrana nacionalnih interesa. I onda je, zapravo, bilo jedino i moguće da stvar završi na temelju brojkama izražene “volje naroda“. Brojke su, rekli smo, lažne, ali priznate. Moguća utjeha za one koji ne misle tako je u tome da su gospođe Baralija i Ćavar – inače optužene za izdaju (veliki lopovluci uvijek kriju velike riječi) – svojim potezima ipak zadržale neki mogući zametak građanske svijesti ili djelovanja, ali – mrka kapa. Izetbegvić i Čović zapravo traže podanike a ne partnere i stoga je izbor gradonačelnika Maria Kordića zapravo jedna vrsta nastavka dosadašnje prakse.

U kojoj je gradonačelnik izabran, ali dogovor nije postignut. Jer, ga se i ne traži. Iz njihove perspektive je bitno samo sačuvati status quo. Partnerstvo u demagogiji i nacionalističkom kriminalu.