Konferencija za štampu koju je u prošli petak u Sarajevu održala Komesarka za Ljudska prava Vijeća Evrope Dunja Mijatović u najboljoj mjeri je pokazala svo nerazumijevanje i kontroverze nastale zbog migracijske krize u BiH. Krug nemoći i međusobnog optuživanja na liniji bosanskohercegovačke vlasti – javnost – međunarodna zajednica – hrvatske vlasti i policija, počinje i završava u kampu Vučjak, nekoliko kilometara od Bihaća. Tu u sjeverozapadnoj Bosni, oko 900 ljudi čeka da krene u „game“. Tako migranti, mahom iz Afganistana i Pakistana, zovu pokušaj dolaska na teritoriju EU. Svaki prelazak granice je novi level, a granica s Hrvatskom, može značiti i game over. No, to je najteži dio ilegalnog puta.

On započinje u šumarku, iznad bivšeg odlagališta smeća Vučjak, gdje je improvizirani kamp koji čuva bosanska policija. Nastavlja se podno planine Plješivice, i vodi par kilometara kroz šumu. Ako uspiju ući u Hrvatsku, migranti moraju biti krajnje oprezni i kretati se noću. Danju se kriju od lokalnog stanovništva i policije koja je – prema svjedočenjima koja svakodnevno obilaze portale i društvene mreže – daleko brutalnija od kolega iz Mađarske ili Poljske. Hrvatski policajci tuku migrante, ponekad se dogodi da ih žigošu metalnim šipkama i tako im nanesu teške opekotine. Nijedna od vlada evropskih zemalja dosad nije osudila takvo ponašanje hrvatskog MUP-a, koji je za ovu situaciju formirao Krizni štab. Sudeći prema saopštenjima koja objavljuju, osnovni zadatak tog štaba je da kažu kako „nisu znali za kršenje ovlasti“ svojih kolega.

Jednostavno, da u javnosti stvore utisak kao da se ne događa ništa skandalozno.

U čemu, ni izbliza, nisu jedini. Kako Hrvatska sljedeće godine ulazi u Schengen (što znači da će dobiti priličan finansijski bonus za to), a u toku su predsjednički izbori, zadatak čuvanja evropskih granica od najezde s Istoka su shvatili (pre)ozbiljno. Nakon što uhvati migrante, skine ih do gole kože i oduzme im telefone i novce, hrvatska policija ih doveze do granice s BiH, a onda ih, protiv svih međunarodnih propisa, odveze još dva ili tri kilometra u teritoriju susjedne države. To se u žargonu zove pushback.

Migrantima, tako golim i promrzlim, Vučjak ostaje jedino utočište i skoro pa su sretni da se opet nađu tamo. Jer, to znači još jedan pokušaj prelaska. U osnovi, postoje dvije vrste grupa koje pokušavaju preći granicu. Oni koji čekaju da im se Western Unionom ili nekom drugom vrstom transfera pošalje novac. Oni, kad dobiju novce, formiraju manje grupe, idu po dvojica ili trojica. U onim većima, idu oni koji su novce potrošili ili ih nisu ni imali, i to im je drugi, treći, ili četvrti pokušaj. Nazim je posljednji put hodajući Hrvatskom, na putu za Italiju, pješačio 11 dana. Negdje oko slovenačke granice ga je uhvatila policija, spakovala ga nazad, u Vučjak. Iako je prošao grozne stvari, smješka se. „I will try again, brother. I have no choice“, kaže na svom simpatičnom akcentu engleskog s Indijskog potkontinenta.

U lancu onih koji, zapravo, ne žele znati šta se događa u njihovom dvorištu su bosanske vlasti. Računa se da je ukupan broj migranata oko 9000, što je cifra s kojom i malo uređeniji grad ne bi trebao imati većih problema. Ali, i oni igraju dvostruku igru, jer ispada da su i migranti, u jadu bosanske ekonomije kakav-takav izvor prihoda. Pri tome treba znati činjenicu da je Evropska unija Bosni i Hercegovini, navodno, prebacila 36 miliona eura pomoći. No, kome?

Lokalne vlasti se žale da nisu vidjele ništa od toga jer su sredstva razdijeljena preko International Organization for Migration, UNHCR-a ili drugih međunarodnih organizacija. Što na kraju, ako ćemo biti malo cinični, i ne mora biti loše do kraja, jer su se ovdašnje vlasti uvijek ponašale tako da kad im se dodijeli neki novac za projekte ili javno dobro, obično završi u privatnim džepovima.

Ipak, na kraju, najveći račun plaća grad Bihać, čije se stanovništvo praktično prepolovilo u posljednjih godinu dana. Poslije 17 sati, teško je na ulici vidjeti bilo koga drugog osim migranata i policijskih kola. I bosanska policija se u svemu tome ponaša prilično u skladu sa odnosom većine ovdašnje javnosti prema migrantima.

Stoga je konferencija Komesarke vijeća Evrope Dunje Mijatović, koja je konstatirala jezivu situaciju na terenu, prošla, uglavnom, u optuživanju nje same i evropskih institucija za ovu krizu. Pokušavši podsjetiti kako su Bosanci u prošlom ratu također bili izbjeglice u velikom broju, koje su prihvatale evropske zemlje, dobila je nekoliko gnjevnih odgovora domaćih novinara koji su išli u pravcu:

„Da, ali oni su znali koga primaju, a mi nemamo pojma ko su ovi ljudi, od čega bježe i zašto su tu!“ Sve u svemu, ovu priču prati nimalo prijatna i krajnje konfuzna situacija.

Za to vrijeme, migranti, koji uglavnom nisu upoznati sa minimumom prava koja mogu imati, još uvijek pate. Zimu ne mogu provesti u bosanskim planinama, tu je previše surova i oštra. Pokušaće do Šida, u Srbiji, gdje im je malo bolje, a onda dočekati proljeća. I nastavak gamea.

Koji bi se uz malo sluha i međusobnog uvažavanja svih subjekata u njoj puno bezbolnije mogao riješiti.

Ali, mi već odavno ne živimo u takvom svijetu.