Cvjetna je nedjelja kada stižemo u Gjadër, gradić smješten 80 km sjevero od Tirane, u kojem talijanska i albanska vlada grade prihvatni centar za migrante. Cjelokupni svakodnevni život odvija se duž uske ulice u kojoj se nalaze dva kafića, trgovina i katolički kulturni centar. U trenutku našeg dolaska, uličica je krcata ljudima, koji su došli sudjelovati u procesiji i vjerskom obredu.

Ovo je međutim rijedak prizor. Poput brojnih drugih mjesta u ruralnim dijelovima Albanije, Gjadër se suočava s dvostrukim izazovom, točnije s propadanjem poljoprivrede i masovnom emigracijom, uglavnom prema Italiji. Kako su nam rekli mještani, nemogućnost zapošljavanja, voda neispravna za piće, a često i nedostatak struje glavne su karakteristike života na selu.

“Ovdje su ostali samo starci. Da još ima i mladih, dobro bi [političari] razmislili prije poduzimanja ovakvih inicijativa”, ogorčeno nam kaže Mark, gospodin u pedesetim godinama, dok promatra povorku.

Stanovnik Gjadëra misli na talijansko-albanski sporazum, koji su šefovi dviju vlada potpisali 6. studenog 2023. Takozvani “Protokol o jačanju suradnje u području migracija”, koji su parlamenti dviju zemalja ratificirali u veljači ove godine, predviđa izgradnju dvaju centara u Albaniji za smještaj dijela migranata, presretnutih na Mediteranu od strane talijanskih vlasti, tijekom razdoblja potrebnog za procjenu njihovih zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

U luci Shëngjin bit će izgrađen prihvatni centar, dok će ovdje u Gjadëru, na mjestu stare i napuštene zračne baze, niknuti centar za tražitelje azila koji čekaju ishod svojih zahtjeva i za repatrijaciju.

“Ovdje nas je ostalo možda sedam tisuća, a iz Italije žele dovesti još tri tisuće ljudi. Gdje će ih smjestiti, samo oni znaju – nastavlja Mark vidno nezadovoljan – nitko nije došao s nama pričati, čak ni zastupnici koje smo izabrali”.

Dok razgovaramo, na manje od kilometra udaljenosti počinju radovi. Mark je upoznat s ovom činjenicom, kao i njegov prijatelj, koji želi ostati anoniman, žaleći se na savršenom talijanskom: “Ovdje se političari nikada ne daju vidjeti, ne dolaze čak ni tražiti glasove tijekom predizbornih kampanja, ali zato se vide kriminalne grupe koje ih predstavljaju. I onda rade što hoće”.

Pitanje prijateljstva?

U studenom prošle godine, talijanska premijerka Giorgia Meloni istaknula je međusobnu potporu talijansko-albanskom sporazumu, nazvavši ga “primjerom i modelom koji treba slijediti”, uz poziv i ostalim državama koje još uvijek nisu članice Europske unije na suradnju u upravljanju migracijama.

U podjednako srdačnom maniru, albanski premijer Edi Rama izjavio je da “kada Italija zove, Albanija odgovara”. Ne ulazeći u razmatranje europske politike upravljanja migracijskim tokovima, Rama je pojasnio da, iako sporazum ne rješava u potpunosti problem, “kada geografija postane prokletstvo”, Albanija je spremna pružiti svoj doprinos, i tako iskoristiti priliku – kako je rekao – da se oduži za talijansku gostoljubivost tijekom devedesetih.

Detaljnije, Protokol (koji važi pet godina, uz mogućnost produljenja na još pet) predviđa da će dva centra koji se grade u Shëngjinu i Gjadëru moći primiti maksimalno tri tisuće osoba i da će se u njima zahtjevi za međunarodnu zaštitu procjenjivati po ubrzanom postupku u trajanju od najviše 28 dana, čime će se omogućiti tranzit 36 tisuća migranata godišnje kroz Albaniju. Inicijativa je uslijedila nakon što Giorgia Meloni tijekom predizborne kampanje obećala da će smanjiti iskrcavanje migranata u Italiju, u koju je 2023. stiglo preko 150 tisuća ljudi.

“Prijateljstvo se pokazuje u nevolji”, kaže nam Denis Deliu, zastupnik albanskog parlamenta iz redova vladajuće Socijalističke stranke (PS). Sjedeći u kafiću u albanskoj prijestolnici, Deliu objašnjava da sporazum s Italijom ne podrazumijeva nikakav trošak za Albaniju.

Balkanska zemlja je Rimu ustupila na besplatno korištenje dva terena – jedan u Gjadëru, a drugi u Shëngjinu – koji će se smatrati talijanskim teritorijem, kao što je slučaj sa stranim veleposlanstvima. Po prvim procjenama, trošak koji će snositi vlada u Rimu iznosi otprilike 650 milijuna eura za pet godina važenja protokola. Ova brojka uključuje izdatke za izgradnju i upravljanje centrima, vanjski nadzor povjeren albanskim vlastima, osoblje i prijevoz iz Italije i u Italiju.

Međutim, u jednoj epizodi emisije Report tvrdi se da je brojka već porasla. Epizoda, koja je izazvala bijes albanske vlade, emitirana je nakon objavljivanja natječaja za izgradnju centara, koji je raspisalo talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova. Prema istraživanju Reporta, troškovi upravljanja centrima, prvobitno procijenjeni na 30 milijuna, već su porasli na 39 milijuna. Preostalim sredstvima, kako pokazuje analiza fondacije Openpolis koja se temelji na jednom tehničkom izvješću, financirat će se razne aktivnosti, uključujući 252 milijuna za putovanja dužnosnika, trošak koji se mogao izbjeći da su centri izgrađeni u Italiji (ovoj brojci treba dodati 95 milijuna za najam brodova za prijevoz migranata po izlasku iz centara).

Albanske vlasti, počev od samog Edija Rame, redovito su negirale bilo kakvu ekonomsku korist od sporazuma s Italijom. Međutim, tijekom pretvaranja protokola u zakon na vidjelo su izbili dotad nepoznati elementi u vezi a izgradnjom i upravljanjem centrima.

Konkretno, Albaniji će biti povjereno upravljanje sigurnošću, za koje će biti zadužena lokalna policija. Pored toga, predviđeni su infrastrukturni radovi na prostoru određenom za izgradnju dvaju centara, a ukupna investicija za pet godina iznosi 100 milijuna eura. Centri će biti u vlasništvu Albanije, koja će ih ustupiti na korištenje Italiji tijekom trajanja sporazuma, dakle maksimalno na deset godina.

Nedosljednosti vezane za ukupni proračun nisu jedine sjene koje se nadvijaju nad projektom. Postoje nejasnoće i oko ukupnog broja migranata koji će biti premješteni u Albaniju. Naime, prema natječaju Ministarstva unutarnjih poslova, predviđen je kapacitet od 1024 osobe, odnosno maksimalno jedanaest tisuća osoba godišnje, čak i u slučaju obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu u roku od 28 dana. U istom tekstu takođe se navodi brojka od 34 milijuna eura za zbrinjavanje migranata, a s obzirom na to da dnevni troškovi za jednu osobu iznose oko 33 eura, čini se da MUP planira prihvatiti najviše 2822 migranta godišnje.

Zadnje problematično pitanje tiče se tvrtke koja je zadužena za upravljanje centrima. Riječ je o zadruzi “Medihospes”, ranije poznatoj kao “Senis Hospes”, koja se 2015. našla u središtu novinarskih istraživanja zbog svojih veza sa tvrtkom “La Cascina” koja je stavljena pod posebnu upravu zbog infiltracije mafije.

“Neka ministar [unutarnjih poslova Italije] Piantedosi objasni zašto je njegov ured dodijelio upravljanje centrom za migrante u Albaniji za 151 milijun eura bez natječaja, i to tvrtki čiji je predsjednik upravnog odbora, Camillo Aceto, bio izvršni direktor Cascine, zadruge stavljene pod posebnu upravu zbog inflitracije mafije u sklopu istrage rimskog tužiteljstva o ‘Mafia Capitale’”, izjavio je početkom svibnja zastupnik iz redova AVS-a Angelo Bonelli.

Kritike projekta

Nakon što je potpisan u studenom 2023. i usvojen od strane dvaju parlamenata u veljači ove godine (u oba slučaja bez rasprave), talijansko-albanski sporazum dobio je pozitivno mišljenje albanskog Ustavnog suda, kojem se žalila skupina zastupnika oporbe.

Pet od devet sudaca utvrdilo je da je sporazum o izgradnji centara za prihvat migranata u Albaniji “sukladan” Ustavu ove države. Prema Sudu, sporazum ne podrazumijeva promjene nacionalnog teritorija niti teritorijalnog integriteta Republike Albanije. Nadalje, navodi se da će se na područjima obuhvaćenim sporazumom o migrantima, pored talijanskih zakona, primjenjivati i albanski (što je u očitoj suprotnosti s Protokolom, u kojem se govori samo o talijanskoj jurisdikciji). Ukratko, iako je presuda Ustavnog suda otvorila put konačnom usvajanju sporazuma, nije otklonila sumnje u njegovu zakonitost.

Prema Dorianu Matliji, direktoru centra “Res Publica” u Tirani, sporazumom se krši načelo eksteritorijalnosti, koje se uglavnom primjenjuje na ograničene kontekste, poput diplomatskih predstavništava, “naseljenih” državnim dužnosnicima. U ovom slučaju pak riječ je o centrima za prihvat ili pritvor, gdje se pretpostavlja da je rizik od incidenata i zločina veći.

Sporazum je potvrđen presudom Ustavnog suda, u kojoj se ističe da će se primjenjivati zakonodavstvo obiju zemalja, iako samo jedno može prevladati. Naime, Italija i Albanija imaju različite zakone u području građanskog, kaznenog, radnog i obiteljskog prava.

Matlija upozorava da bilo kakva istraga ili ograničenje pristupa pravdi i sudovima, ne samo vezano za pravo na međunarodnu zaštitu, može dovesti do kršenja ljudskih prava. A u slučaju nepoštivanja, Albanija će odgovarati pred međunarodnim institucijama i sudovima.

Još uvijek postoje brojne nejasnoće u vezi s boravkom migranata u Albaniji, posebno u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i repatrijacije u zemlje porijekla. Pojedini albanski stručnjaci strahuju da bi, u slučaju kašnjenja ili sporova oko sporazuma, migranti mogli ostati duže u zemlji ili pokušati pobjeći iz prihvatnih centara, što bi dovelo do teškoća u upravljanju područjem koje je još uvijek prožeto aktivnostima kriminalnih organizacija koje se bave trgovanjem ljudima.

Nekoliko albanskih civilnih udruga potpisalo je peticiju protiv sporazuma i pozvalo vlasti da razmotre složeno pitanje migracija uz poštivanje ljudskih prava i međunarodnih obveza vezanih za zaštitu osoba u teškim situacijama.

Zabrinutost je izrazila i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović, istakavši da “mjere predložene u protokolu znatno povećavaju rizik od izlaganja izbjeglica, tražitelja azila i migranata kršenju ljudskih prava. Država koja prebacuje odgovornost preko granica potiče druge države da se ponašaju na isti način, što može dovesti do domino efekta koji bi ugrozio europski i globalni sustav međunarodne zaštite”.

U Shëngjinu

“Shëngjin nije prikladno mjesto za ovakav projekt. Mi u ljetnjim mjesecima živimo od turizma. Ovaj centar može stvoriti probleme”, kaže Fabio (38 godina), koji se, nakon petnaest godina provedenih u Italiji, vratio živjeti u Shëngjin. “Ja sam također bio stranac, ali vidio sam u što se pretvorila Lampedusa. Ne želim da se isto dogodi i ovdje”, nastavlja ovaj zaposlenik lokalnog komunalnog poduzeća.

Sander Marashi, direktor luke Shëngjin, uvjeren je međutim u mogućnost održavanja kontinuiteta lučkih i turističkih aktivnosti, unatoč dolasku migranata. “Luka Shëngjin je privatna tvrtka – objašnjava Marashi – i bavi se prijevozom robe. Nakon ljubaznog ustupanja 4000 četvornih metara talijanskoj strani, direktor svoj zadatak smatra obavljenim: nikakva šteta, nikakva korist. Sve ostalo je političko pitanje.

U sjedištu općine Lezhë, kojoj pripadaju naselja Shëngjin i Gjadër, socijalistički dogradonačelnik Elson Frroku također tvrdi za centri za migrante neće imati nikakav negativni utjecaj. “Građani ih neće ni primijetiti. Jedino što očekujemo je nešto više prijevoznih sredstava na našim cestama”, kaže Frroku te dodaje: “Naposljetku, naša općina već ima iskustva po ovom pitanju, zahvaljujući prihvatu afganistanskih izbjeglica”.

Naime, albanska vlada je u Shëngjinu već provela sličan projekt. Po povratku talibana na vlast u Afganistanu 2021. godine, Albanija, na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država, pristala je primiti oko tri tisuće Afganistanaca u bijegu iz Kabula. Stotine njih još uvijek su u privremenom smještaju, u iščekivanju vize za Sjedinjene Države.

“Prije Afganistanaca stigli su iranski disidenti, a prije njih Ujguri… Albanija nema dugoročnu vanjsku politiku. O svemu odlučuje premijer, čiji je trenutni cilj pokazati da je Albanija pouzdan partner i da zaslužuje pristupiti Europskoj uniji”, objašnjava Ben Andoni, novinar i politički analitičar iz Tirane.

U Shëngjinu se već osjećaju konkretne posljedice. Otvaranje centra dovest će do premještanja pedesetak ribara i njihovih brodova iz luke Shëngjin u Drač, 70 kilometara južnije. “Ako nas stvarno pomaknu, protestirat ćemo. Ovdje živi moja obitelj, Drač je predaleko”, žali se mladi ribar koji želi ostati anoniman.

Europski sud

Međutim, sporazum s Italijom ovisi o presudi Europskog suda pravde, koji se mora izjasniti o valjanosti takozvane “Uredbe Cutro”, koju je vlada premijerke Meloni usvojila krajem 2023. i na kojoj se temelji talijansko-albanski sporazum.

Po novom zakonu, talijanske vlasti mogu zadržati tražitelja azila najviše četiri tjedna, osim u slučaju da plati jamčevinu od 5000 eura. Talijansko-albanski protokol isključuje mogućnost slobodnog kretanja tražitelja azila na teritoriju Albanije, što znači da bi, ako Europski sud ocijeni da talijanski zakon nije sukladan europskom, cijeli sporazum mogao pasti u vodu. Unatoč ovom riziku, talijanska vlada odlučila je nastaviti s projektom te su krajem ožujka počeli radovi na sjeveru Albanije.

“Sporazum se temelji na načelu pritvaranja migranata tijekom obrade njihovih zahtjeva za azil, što je nedopustivo prema europskom pravu”, kaže nam aktivistica Arilda Lleshi u Tirani. Za one koji se, poput Arilde, protive sporazumu u Albaniji, ne radi se o zauzimanju političke strane niti o izjašnjavanju za ili protiv migracija. Njihova zabrinutost, objašnjava nam aktivistica, tiče se s jedne strane mogućih posljedica po lokalnu zajednicu i turizam, a s druge pitanja ljudskih prava osoba koje će, bez vlastitog pristanka, biti preusmjerene u Albaniju i na taj način lišene slobode.

“Uz komplikacije koje proizilaze iz albanskog zakonodavstva, a koje čine gotovo nemogućim organizirati referendum, pitamo se na koji način se možemo suprotstaviti ovom sporazumu”, zaključuje Lleshi.

Čak i u slučaju da se Europski sud pozitivno izjasni, malo je vjerojatno da će se zahtjevi za međunarodnu zaštitu obrađivati u roku od 28 dana. Prema tvrdnjama talijanske premijerke, očekuje se dolazak tri tisuće migranata mjesečno u Albaniju, ali samo ako se zahtjevi obrađuju po ubrzanoj proceduri, dakle u roku od 28 dana, uz primjenu pravila koja se odnose na graničnu proceduru, pod koju potpada albanski prihvatni centar.

Međutim, kako tvrde neke talijanske nevladine udruge, cijeli postupak obično traje dvije i pol godine, od čega se dvije godine čeka samo na prvo saslušanje, a šest mjeseci traje obrada zahtjeva.

Povratak u Gjadër

Vraćajući se u Gjadër, susrećemo niz buldožera koji se polako kreću uskom cestom koja vodi ka gradiću. Teška vozila prolaze pored katoličkog groblja i nestaju iza zahrđale kapije, koja označava ulaz u staru zračnu bazu na napuštenom vojnom području, skrivenom među drvećem na zapadnoj obali Drima.

Šezdesetdvogodišnji Luigj zabrinuto promatra dolazak i odlazak buldožera u blizini svoje kuće. “Vlasti su nam 1978. srušile kuću zbog izgradnje zračne baze. Dobili smo odštetu, ali nije bila dovoljna da ponovo izgradimo dvokatnicu kakvu smo imali”, kaže ovaj stočar, koji trenutno živi u maloj jednokatnici sa suprugom i sinom Xhuliom. Drugo dvoje djece je emigriralo u Italiju. “Šteta je kada se mora napustiti vlastita zemlja”, nastavlja Luigj, s licem pocrvenjelim od sunca unatoč pamučnom šeširu. “Samo se nadam da će biti oprezni kada budu prevozili migrante, jer cesta je uska, a moje koze i ovce pasu baš ovdje blizu”.

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta Collaborative and Investigative Journalism Initiative (CIJI ) koji sufinancira Europska komisija. Sadržaji su isključiva odgovornost OBC Transeuropa i ni na koji način ne odražavaju mišljenja Europske unije.