Sada, kad je čas sa upotrebu prošlog vremena, možda bi dovoljno bilo reći: Meto Jovanovski je bio rođeni glumac, jedan od onih kojima je prirodnost u postupku kreiranja likova bila na prvom mjestu. I dodati, bez ikakva vrijeđanja mlađih mu kolega, da je takvih kao što je bio on danas sve manje i manje. Dakle onih koji i kad ne uzdišu, ne smiju se ili plaču, sve to govore licem koje je iskaz duše i duha filmskog i dramskog lika.

Igrao je u toliko mnogo filmova i teatarskih predstava, tako da bi i samo nabrajanje naslova filmskih i dramskih djela, k tome još i nagrada, jednostavno “pojelo” ovaj cijeli članak pisan neveselim povodom. Zato, ko želi – neka konsultuje u mreži podatke o desetinama filmova i teatarskih predstava u kojim je Meto Jovanovski igrao, uvijek na svoj način.

Rođen je 17. januara 1946, u Pančarevu (tadašnja opština Berovo), u istočnoj Makedoniji. Školovao se u Delčevu. Glumački talenat je ispoljio još kao dječak. Govoreći o svojoj glumačkoj karijeri, obavezno je spominjao svoju prvu ulogu – u Sterijinoj komediji Zla žena. Nakon gimnazijske mature radio je u Narodnom pozorištu u Štipu. A sada – jedan zanimljiv podatak: dva puta je slao pismo beogradskoj Pozorišnoj akademiji da mu bude odobren pristup konkursu za upis. Bez odgovora. Meto? Spakovao je kofer – pravac Sofija, 1966.

Četiri godine kasnije diplomirao je na tamošnjoj Pozorišnoj akademiji, kao jedan od studenata posljednje generacije i danas legendarnog profesora Bojana Danovskog. Potom je primljen na rad u Dramskom pozorištu u Skoplju, gdje je igrao 40 godina. U tom pozorištu, za podsjećanje, djelovali su reditelji koji su ostavili dubokih tragova u jugoslovenskom teatarskom kontekstu: Ljubiša Georgievski, Slobodan Unkovski, Vladimir Milčni, ali i pojedini reditelji iz Beograda. Tokom svoje karijere bio je prestižni gost teatara u Velesu, Strumici, Kumanovu, Sarajevu, Splitu, Beogradu, Podgorici. Bavio se i pozorišnom režijom, a ostaće zapamćen i kao profesor glume.

Prvu filmsku ulogu Meto Jovanovski je igrao u Makedonskom dijelu pakla (1971), ostvarenom na temu partizanskog otpora okupatoru. (Od raspada Jugoslavije tema draga revizionistima istorije). U filmskom dijelu biografije Meta Jovanovskog, u raznim izvorima, nalazimo akcenat na njegovim ulogama u filmovima Tetoviranje (Stoleta Popova, 1991), Prije kiše (Milča Mančevskog, 1994), Kad svane dan (Gorana Paskaljevića, 2012), zatim na ulozi Dimčeta u vrlo popularnoj TV seriji Selo gori a baba se češlja (Radoša Bajića, 2007-2017).

Kao jednostavan gledalac ne želim o tome donositi nikakav sud, samo ne mogu zaboraviti pogled Meše Selimovića na kritičare koji su poredili njegova djela u krugu tih istih djela. Meša je smatrao da je to jedan sasvim izvjestan način diskreditacije autora. Možda nesvjestan, dodajem. Svejedno, to je vrlo raširen, k tome stabilizovan metod.

Nije ni prilika, ni čas za korekcije takvih, ustaljenih metoda, samo ću zapisati da ne mogu zaboraviti meni nezaboravne uloge Meta Jovanovskog. Ako već nema mjesta za sve, da spomenem barem neke: Vanija Urumova u Crvenom konju (1981) i Dragoslava u filmu Srećna Nova ’49 (1986), oba u režiji Stoleta Popova; Dimitrija u Doroteju (1981) Zdravka Velimirovića, rabija u Trećem poluvremenu (2012) Darka Mitrevskog…

Uporedo sa filmom, odvijala se i njegova teatarska karijera. (Davno, u mladosti, jedan stari glumac zeničkog Narodnog pozorišta mi je rekao da se duša glumca ponajbolje ogleda u ulogama na daskama scene). Brojne uloge u dramama svjetskih i jugoslavenskih autora igrao je na scenama već navedenih teatara u Bivšoj. Jednu od posljednjih – u Urnebesnoj tragediji Dušana Kovačevića, u režiji Veljka Mićunovića (2014), na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Dakle, prema Kovačeviću, u jednoj od najboljih izvedbi ovog komada.

Već godinama uživam u čitanju intervjua sa umjetnicima i naučnicima. Imam neku vrstu kataloga koji bih mogao nasloviti Besjede dobrih, nadarenih i pametnih ljudi. Redoslijed atributa je jasan? Ako nije, nikom ništa. Ili, da bolje pojasnim: nema veze.

Meto Jovanovski je bio jedan od takvih: i dobar, i nadaren, i pametan čovjek. Mislim da je duboko u sebi propatio cijelu tragediju raspada Bivše, ali da, svejedno, nije bio od onih jugonostalgičara koji su zapamtili samo bolje strane onog nekad. Vjerujem da je i u snu kroz komplikovani svijet Regiona koračao otvorenih očiju. Potkraj, možda sa fenjerom u podnevnom času? U tom hodu ipak je uvijek nalazio ljude i ljudsko, ali, svejedno, nije okretao glavu ustranu pred negativnim društvenim i (sub)kulturnim pojavama.

Da je bilo drugačije, ne bi nam ostavio za razmišljanje (uzaludno ili ne, uvijek bolje od ravnodušne tuposti), svoje kritičke poglede.

Evo nekih:

“Živimo u vremenu velikih promjena, devijantnih, retrogradnih pojava i brojnih konfrontacija. U jednom takvom okruženju kao umjetnik ne bih mogao da kažem da sam srećan i slobodan. Puno se koristi riječ ‘demokratija’, ali demokratija nije anarhija”.

O Kovačevićevoj Urnebesnoj tragediji govorio je bez zadrške, da se tu radi o svojevrsnoj ludnici u kojoj mladi plaćaju grijehe i greške starijih. "Nažalost, to je još aktuelna tema. Devijantne pojave, duhovna bijeda i posljedice koje ne možemo lako zaboraviti…”. Takozvani balkanski mentalitet ostvaren u tom komadu vidio je kao neku vrstu krutog društvenog šablona, koji nas “sputava i vraća natrag u neko drugo vrijeme".

O nacionalizmu, sve najgore:

"Nacionalizam nikada nikome nije donio ništa dobro. Neki su profitirali od toga, nanijeli zlo drugima, a na samom kraju i sami moraju platiti cijenu. Sve se kad-tad plati i vrati. Sve ima svoju cijenu, samo je stvar u tome da li to plaćamo novcem ili srcem i dušom".

Mislio je da smo loši đaci Istorije “zato što smo postali alavi, drčni, beskompromisni, lažljivi, nehumani jedni prema drugima. Zato što smo zaboravili na prave, izvorne, tradicionalne vrijednosti, ili bolje rečeno na one biblijske, univerzalne, civilizacijske vrednosti. Zato što smo zaboravili na lik božji, ikonu božju koja je putokaz i jedini pravi orijentir za svakog čovjeka. Zato što smo postali ono što najviše ne smijemo biti, slijepa srca, zato što smo prihvatili da je ‘mister dolar’ sam bog, a mi njegova poslušna i verna ‘čeda’”.

Kad je u Hamletu Slobodana Unkovskog Jovanovski igrao glavnu ulogu, mislio je da je to Everest za svakog glumca. I neponovljiva prilika za kreativne pripreme. I “poniranje u nepoznati svijet”. Bez ikakvog “čini nam se”, Meto Jovanovski nikad nije zaboravio da postoji velika, složena scena Istorije u Pokretu na kojoj svako od nas igra svoju sitnu ulogu, ali da nikad ne smijemo zaboraviti pitanje kako je igramo i sa kim. Nije li to pitanje koje uopšte ne treba objašnjavati?