Prema Indeksu slobode medija za 2024. godinu, koji objavljuju Reporteri bez granica, Crna Gora nalazi se na 40. mjestu na svijetu, dakle na relativno dobroj poziciji u odnosu na ostale zemlje regiona. Međutim, situacija je nije idealna.

Prisutnost stranih uticaja, prije svega iz Srbije, kroz strukture vlasništva nad medijima, i medijska propaganda samo su neki od problema. Iako je Evropska komisija u svom izvještaju za 2023. ocijenila da crnogorska medijska scena pokazuje zadovoljavajući nivo pluralizma, Monitor o vlasništvu medija za 2023, vođen od strane Global Media Registry, ukazuje na dva problema, tačnije na visok stepen koncentracije ukrštenog vlasništva nad medijima (tzv. cross-media ownership concentration) i znatan rizik od političkog uticaja na uređivačku politiku medija.

Prvi problem vezan je za činjenicu da osam najvećih kompanija na različite načine kontroliše 89,5% medijskog tržišta, uključujući televizije, štampane medije, radio, portale itd. Drugi problem proizlazi iz visokog nivoa polarizacije među medijima, gdje je jasno vidljivo svrstavanje uz određene političke opcije.

Javni servis (Radio Televizija Crne Gore – RTCG) predstavlja glavni izvor informisanja većine građana. Na čelu RTCG-a je Boris Raonić, prvi put izabran 2021. s ciljem promjene upravljačke strukture, za koju se do tada smatralo da je kontrolisana od strane Demokratske partije socijalista (DPS). Raonić je ponovo izabran 2023. uprkos odluci Višeg suda u Podgorici o nezakonitosti reizbora zbog postojanja konflikta interesa. Zakon o javnom servisu, usvojen 19. juna, bavi se između ostalog pitanjem uslova za izbor direktora RTCG-a i postao je predmet političkog neslaganja upravo zbog ponovnog izbora Raonića.

Bitno je spomenuti i problem bezbjednosti novinara, koji se u Crnoj Gori prvenstveno manifestuje kroz nemoć (ili nedostatak volje) nadležnih organa da sprovedu adekvatne istrage i riješe slučajeve napada na novinare. Ubistvo Duška Jovanovića, vlasnika i urednika dnevnog lista Dan, ostaje najznačajniji pokazatelj nemoći nadležnih institucija, koje ni za dvadeset godina nisu uspjele rasvijetliti ovaj slučaj. Primjeri poput ovog opterećuju crnogorsku javnost, unose nepovjerenje u organe tužilaštva i policije i stvaraju atmosferu nebezbjednog okruženja za rad novinara.

Svoje mišljenje o ovim temama iznio nam je Mihailo Jovovic, glavni urednik Nezavisnog dnevnika Vijesti. Pored novinarskog poziva, Jovovic je predsjednik Komisije za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama slučajeva napada na novinare, koja djeluje savjetodavno i ukazuje na propuste prilikom istraga.

KakogledatenasituacijuvezanuzavlasništvonadmedijimauCrnojGori? Svjesni smo da je koncentracija vlasnistva izuzetno visoka i da nedostaje pluralizma u tom pogledu. Smatrate li da je ovo strukturalni problem Crne Gore, vezan za izuzetno malo tržište, ili mislite da uzroke treba tražiti drugdje?

Vjerujem da to može biti problem i da u određenim slučajevima jeste problem. Veliki je uticaj medija iz čitavog našeg govornog područja, naročito iz Srbije, jer nemate jezičke barijere, što znači da mnogi mediji koji nisu dovoljno profesionalni, odnosno služe isključivo za propagandne aktivnosti, ostvaruju relativno velik uticaj.

U Crnoj Gori ovo može biti povezano s vlasništvom, ali ne mora. Postoje mediji koji su pod “domaćim” vlasništvom, ali njihovi vlasnici imaju sumnjiv novac, neki su uhapšeni ili pod istragom. Kažu da su sve televizije u Crnoj Gori, osim jedne, u većinskom vlasništvu ljudi iz Srbije. Mislim da ne treba imati takvu vizuru gledanja jer je ključno da li je neki medij profesionalan ili nije. Bitna je nezavisna uređivačka politika. Ja bih lično radije radio za medij sa stranim vlasnikom ukoliko bi obezbijedio nezavisnu uređivačku politiku i glavnog urednika sa integritetom nego za medij čiji je vlasnik crnogorski državljanin koji to ne garantuje.

Kako vidite trenutno zakonsko rješenje, tj. zakon o medijima koji je na snazi? Postoji li prostor za poboljšanje i šta bi trebalo da se uradi?

Zakon o medijima ima neka poboljšanja, kao što je na primjer zaštita izvora, tj. pravo novinara da zaštiti svoj izvor. Ranije, u određenim okolnostima, na zahtjev tužioca, novinar je morao otkriti svoj izvor, u suprotnom bi bio suočen sa zakonskom kaznom. Sada je to promijenjeno i uvedeno je rješenje da u takvim slučajevima sud ocijeni da li je neophodno da novinar otkrije svoj izvor. Iako je u pitanju poboljšanje, još uvijek nije na nivou zakonskog rješenja iz 2002, po kojem novinar, ni pod kojim uslovom, nije morao otkriti svoj izvor.

Evidentne su određene promjene u radu Javnog servisa nakon 2020. godine. Dosta se govorilo o Zakonu o javnom servisu koji je postao žrtva problematične kohabitacije premijera i predsjednika države. Konkretno, mislim na potez predsjednika Milatovića koji je vratio zakon na ponovno odlučivanje skupštini. Prije nekoliko dana zakon je konačno usvojen. Vidite li neka problematična rješenja u ovom zakonu?

Smatram da je Zakon o javnom servisu u osnovi dobar, ali da je direktor Javnog servisa gospodin Raonić u dogovoru sa premijerom uticao na određene amandmane. Kao loše rješenje vidim to da je promijenjen uslov vezan za izbor direktora Javnog servisa sa deset godina iskustva na pet. Drugo loše rješenje je omogućavanje objavljivanja reklama u prime–timeu, tj. između 20 i 21 sat, što nanosi štetu komercijalnim televizijama. U suštini, radi se o principu usluga za uslugu, gdje je premijer udovoljio direktoru Javnog servisa u zamjenu za poslušnost i širenje propagande vlasti.

Ipak, kada govorimo o radu Javnog servisa, postoji jedna bitna razlika u odnosu na period vladavine Demokratske partije socijalista (DPS). U period do 2020. RTCG je mogao doći DPS i pričati šta hoće. Sada na RTCG mogu doći svi i pričati šta god hoće. Profesionalizam je na niskom nivou i političkim gostima se ne postavljaju teška pitanja. Dakle, nema pitanja koja zanimaju građanje. Napredak je to što svi mogu da dođu, ali Javni servis treba da služi građanima koji ga se finansiraju i da otkriva nepravilnosti i nezakonitosti. Javnom servisu fali istraživačkog novinarstva.

Dotaknimo se bezbjednosti novinara. Na čelu ste Komisije za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama slučajeva napada na novinare. Vidite li neki pozitivan razvoj kada je u pitanju bezbjednost novinara u Crnoj Gori, budući da smo bili svjedoci nekoliko ozbiljnih napada u prošlosti? Da li smatrate da je nekažnjivost glavni problem s obzirom na to da neki od najpoznatijih slučajeva još uvijek nisu riješeni?

Kao prvo, nikako da odu oni stari, teški slučajevi napada na novinare, uključujući ubistvo glavnog urednika i vlasnika Dana Duška Jovanovića 2004. godine. U ovom, kao i u nekim drugim slučajevima poput prebijanja Tufika Softića i napada na Oliveru Lakić, nema napretka. Ja razumijem da neki slučajevi ne mogu da se riješe, ali izvještaji koje je Komisija na čijem sam čelu podnijela jasno pokazuju da istrage nisu valjano vođenje. Neke namjerno nisu vođene kako treba. Razlog za to je, po mom mišljenju, činjenica da u tužilaštvima koja se bave ovim slučajevima i dalje rade uglavnom isti ljudi koji su bili prisutni kada su vođene te istrage. Pozitivna stvar je to što je promijenjen Krivični zakonik kojem su novinari u određenim slučajevima dobili isti status kakav imaju službena lica, policajci, tužioci itd. Osim toga, pozitivno je to što se noviji napadi rješavaju vrlo brzo.

Pomenuli ste slučaj Duška Jovanovića , koji je ubijen prije dvadeset godina. Kako biste rezimirali odnos vlasti prema ovom slučaju? Postoji li politička volja da se slučaj riješi?

Deklarativna politička volja postoji i ona je na neki način pritisak na tužilaštvo i policiju da to riješi. Međutim, političari nisu ti koji vode istrage, ali svakako da javna podrška, koja je izostajala u periodu prije 2020. godine, dosta znači. Komisija na čijem sam čelu je u posljednja dva izvještaja dala konkretne prijedloge šta treba uraditi i koga treba saslušati. Treba raspisati nagradu za informacije, omogućiti ljudima koji znaju nešto da iznesu svoja saznanja.

Da li ste imali neku povratnu informaciju vezanu za konkretne prijedloge koje je Komisija iznijela?

Vlada je usvojila naš izvještaj. Međutim, problem je nešto drugo. Komisija u samom svom osnivanju ima konstruktivnu grešku. Osnovana je odlukom Vlade, koja nema nikakve nadležnosti nad tužilaštvom. Komisija istražuje istražitelje, dakle postupanje tužilaštva i policije, ali ona može samo da preporuči nešto, isto kao što ni Vlada ne može uticati na rad tužilaštva. Ovo nas ograničava. Izvještaje s preporukama dostavljamo Vladi koja ih zatim proslijedi tužilastvu i policiji.

Trenutno imamo određen pozitivan razvoj događaja, s obzirom da je vrhovni državni tužilac dao obavezujuće uputstvo svim tužilaštvima da mu dostave obrazloženja zbog čega su istrage toliko dugo trajale, što je veoma važno za utvrđivanje odgovornosti, kao i konkretne preporuke za saradnju sa Komisijom koja je do sada bila šarena, što podrazumijeva redovno izvještavanje Komisije o dešavanjima vezanim za istrage.

This article was produced by OBC Transeuropa as part of the Media Freedom Rapid Response (MFRR), a Europe-wide mechanism which tracks, monitors, and responds to violations of press and media freedom in EU Member States and candidate countries.