Kakve su bile reakcije nakon objavljivanja knjige?

Ja sam zadovoljan kako je sve to ispalo, a mislim da i selefije nisu bile nezadovoljne mojim radom. Istraživanje je namijenjeno svima koji žele da objektivno i bez velikih emocija saznaju nešto o selefijama. Mislim da je ova studija mnoge šokirala, ne zbog dobijenih rezultata, već zbog toga što su se selefije opažale kao ljudi koji su specifični samo po svom življenju islama.

Na promociji knjige u Sarajevu bili su prisutni profesori fakulteta, studenti, ambasadori, uposlenici međunarodnih organizacija, mnogo novinara, ljudi iz SIPA-a, selefije i to je jedan od velikih uspjeha ovog rada, da na jednom mjestu skupite tako raznoliko društvo, koji te pažljivo slušaju i postavljaju racionalna pitanja na pristojan način. Islamska zajednica BiH je bila pozvana na prezentaciju ali nisam siguran da su došli. Od domaćih političara niko nije došao i nisam siguran da su je uopšte i pročitali. Čini mi se da je interesovanje bilo veće kod međunarodne zajednice i amabasada nego kod domaćih političara i parlamentaraca.

Banjaluka tj. Republika Srpska me ignorisala.Ne znam zašto, jer ovo je prvo ovakvo istraživanje na Balkanu, ali skoro niko nije došao na prezentaciju. Svjedoci smo da se o selefijama mnogo govori i piše i kod nas i u svijetu, ali mislim da nisu imali hrabrosti, niti želje, da se suoče sa činjenicama koje nisu onakve kako bi oni željeli. Naravno, postoji mogućnost da javnost, mediji i akademska zajednica ne cijene moj rad ili mene ne cijene kao čovjeka i istraživača, ali to im je bila jedinstvena prilika da sve to na licu mjesta istestiraju.

Knjiga sugeriše da se selefizam pojavio više kao lični izbor, nego kao politički ili borbeni izbor. Da li potvrđujete ovu tezu?

Ja sam u istraživanju pošao od pojedinca i nisam se bavio terorizmom, ISIL-om ili vjerskim raspravama o tome čije je tumačenje islama istinitije. Takođe ja sam selefije prihvatio takve kakvi jesu, bez želje da ih prevaspitavam i izvodim na pravi put.U razgovoru sa njima stekao sam utisak da je selefizam njihov izbor, što ja kao istraživač, ali i društvo u kojem selefije žive mora da se poštuje. Takođe u kontakti sa njima vidite da su oni prilično heterogena grupa sa različitim životnim istorijama i da se međusobno veoma razlikuju. Vjerujem da je uzorak bio donekle selekcionisan tj. da možda neki od selefija u BiH nisu željeli da učestvuju u istraživanju, ali je važno naglasiti da su moji ispitanici bili i ljudi iz paradžemata, kao i oni koji su prihvatili IZ BiH kao svoju instituciju. Čini mi se da najveći broj njih nema neku materijalnu korist od toga što su prihvatili selefizam, već samo probleme. Ovo je prvi moj kontakt sa njima i bilo bi nepristojno i nerealno da smo samo pričali o terorizmu, ISIL-u, jer oni nisu u Siriji već u BiH.

Odnos između Islamske Zajednice, selefija i tzv. „paradžemata“ je ključna tema percepcije građana BiH o selefizmu. U štampi se vide elementi saradnje, kooptacije, a i sukobi. Jedan od najzanimljivih podataka u vašem istraživanju pokazuje da ogromna većina selefija smatra Islamsku Zajednicu kao „svojom zajednicom“ (90%) i formalni je član (67%). Kako vi tumačite ovu relaciju?

Ja mislim da je taj odnos prilično komplikovan i slojeviti. Mislim da fakcije tj. različita mišljenja o selefijama postoje unutar IZ BiH i među selefijama o IZ BiH i da samo ljudi koji su unutra znaju pravu istinu. Nemam dovoljno informacija o tome da bih donosio relevantne zaključke.
Jedan od najočiglednijih rezultata je da su selefije zadovoljniji životom u cjelini, i u emotivnom i u materijalnom smislu, (zdravlje, društvene službe itd.), nego građani BiH. Da li je to zadovoljstvo jedno od naknadnih „razloga“ da se što viš ljudi priključi selefizmu?

Da, istraživanje je pokazalo da su selefije generalno, ali i u pojedinim aspektima, zadovoljniji svojim životom, nego građani BiH. Važno je napomenuti nekoliko stvari. Prvo, da je to bila njihova subjektivna procjena. Drugo, da to nema veze sa materijalnim bogatstvom. Treće, oni se nalaze na marginama društva predstavljeni kao potencijalni teroristi i ubice. I pored svega toga oni su zadovoljni svojim životima. Koliki uticaj na njihovu sreću ima sama vjera, godine starosti, raniji život teško je reći i to će biti predmet nekih narednih istraživanja. Takođe, neke analize su pokazale da su selefije manje sklone makijavelizmu u odnosu na građane BiH.

Tokom istraživanja sa selefijima, imali ste intervjue i sa muškarcima i sa ženama. Međutim, među onima koji su odgovorili ima manje žena nego muškaraca (27 ili 21% uzorka). Da li je specifična uloga žena među selefijima utjecala na njihovo manje učestvovanje? Ili, jednostavno, ženskog stanovništva ima manje u selefijskim selima? Ili zbog nekih drugih faktora?

U okviru uzorka selefija imao sam petinu žena i ja sam time veoma zadovoljan. Prije svega mi ne znamo koliko ima muškaraca a koliko žena selefija i onda je teško reći da li je moj uzorak reprezentativan. Ipak, imajući u vidu da je ovo jedno od rijetkih istraživanja o selefijama, da je njihovom nepovjerenje prema istraživačima, novinarima i sl. bilo veoma izraženo, ali i specifičnom odnosu žena prema muškarcima izvan porodice ovo je bilo očekivano. Moram vam priznati da su neke žene odbijale da učestvuju u istraživanju i pored toga što su njihovi muževi. braća i očevi insistirali da popune upitnik. One su to odbile, muškarci su to poštovali, pa i ja.

Jedna od vaših glavnih teza je da postoji neka vrsta „kratkog spoja“: medijski alarmizam, samoizoliranje selefija i nepovjerenje prema institucijama. Knjiga se posebno fokusirala na odgovornost medija. Da li su i državne institucije odgovorne za ovu situaciju?

Potpuno je jasno da mediji trebaju da pišu i govore o selefijama, ali to izvještavanje mora da bude u skladu sa profesionalnim standardima, što u slučaju domaćih medija nije ispoštovano i to sam pokazao u mojoj analizi. Mediji kreiraju sluku u javnosti koja u velikoj mjeri nije tačna, što izaziva strah kod građana i pritisak na institucije sistema da rade nešto radikalno iako za tako nešto nema uporišta u zakonu. Ne možete selefije hapsiti, bez obzira na to da li vam se oni sviđaju ili ne. Ne možete slefijama zabraniti okupljanja ako ne krše zakon. Ne možeš ljudima zabraniti da budu selefije ako je to njihv lični izbor. Institucije sistema trebaju da rade svoj posao profesionalno i odgovorno, a to znači ko god da krši zakon mora da odgovara, bez obzira da li je selefija ili ne. Upravo ta objektivnost, nepristrasnost i profesionalnost je garant sigurnosti za građane, ali i za selefije. Naravno, odgovornost se očekuje od selefija jer upravo bi oni trebali da budu najviše motivisani da sebe i druge sačuvaju od bilo kakvog nasilja i ekstremnog djelovanja.