Zatočenik ‘Zvjezdanog logora’

“Ovdje na nekoliko hektara zemlje leže mrtvi ljudi i oni koji su na samrti. Ne možete ih razlikovati. Živi leže glave okrenute prema leševima, a oko njih se kreće strašna, sablasna povorka živih mrtvaca, ljudi bez cilja i nade, koji nemaju šta drugo da rade, koji vam se ne mogu skloniti s puta, koji ne mogu pogledati strahovite prizore oko sebe. .. Ovdje su i bebe rađane, sićušne osušene stvari koje nisu mogle preživjeti. Jedna majka, u naletu ludila, vrištala je na britanskog stražara da joj da mlijeka za bebu i, gurnuvši mu u ruke jedan mali zavežljaj, pobjegla strašno plačući. Kada je stražar otvorio svežanj, vidio je bebu koja je već danima bila mrtva. Ovaj dan u Bergen-Belsenu je najstrašniji dan u mom životu ”, tako je 15. aprila 1945, u vijestima za BBC, na dan ulaska britanskih i kanadskih vojnika u nacistički logor Bergen-Belsen, svjedočio novinar Richard Dimbleby.

Logor Bergen-Belsen potom je spaljen i sravnjen za zemljom – vojnici generala Montogomeryja nisu imali drugo rješenje za epidemiju tifusa pjegavca. Do 1985, kad je ovo mjesto stradanja i smrti 50.000 Jevreja, Roma, komunista i drugih političkih protivnika nacizma , Jehovinih svjedoka, homoseksualaca… i 50.000 zarobljenih sovjetskih vojnika posjetio američki predsjednik Ronald Regan, logor je bio obilježen samo sjećanjima preživjelih i svjedočanstvima njegovih oslobodilaca. Dvije godine kasnije otvoren je memorijalni  i dokumentacioni centar, koji će uskoro postati tijesan za sve materijali koji su pristizali, te ‘Kuća Tišine’ – mjesto za razmišljanje.  Posebno mjesto u dokumentaciji stekao je njegov najozloglašeniji komandant, Josef Kramer, koji je do 1944. upravljao logorom Auschwitz-Birkenau. Među mnogobrojnim stradalnicima nalazimo i Annu Frank, njenu sestru Margo, češkog slikara i pisca Jozefa Čapeka. Potresne ispovijesti o ovom logoru smrti ostavili su i Arianna Szörényi [1](1933), Jona Oberski [2](1938)…

Među 55.000 preživjelih zatočenika ‘Zvjezdanog logora’ (tako je nazvan zbog Davidove zvijezde na odjeći Jevreja, koji su u posljednjem periodu činili  većinu logoraša) onog aprilskog dana bio je i Kalmi Baruh (1896-1945), sarajevski Sefard. Doznavši gdje se Baruh nalazi, u Bergen-Belsenu ga je potražila grupa tek oslobođenih jugoslovenskih oficira. Bolestan od pjegavca, izmožden patnjama – preminuo je nakon nekoliko dana. Bio je od jedan od hiljada umirućih koji je ipak saznao o padu nacizma. “Njegovo mrtvo tijelo, sa truplima drugih nesretnika koji su istog dana izdahnuli, bačeno je na gomilu koja je stalno rasla i u nebo stršila kao nijemi protest protiv tiranije i bezumlja koji su čitav decenij carovali u srcu ‘civilizovane’ Evrope. Tako je skončao svoj život Dr. Kalmi Baruh, napredni prosvjetni radnik, književni kritičar, učeni filolog i hispanolog iz Sarajeva” – veli u svom sjećanju o njemu profesor Samuel Kamhi.

‘Mali Spinoza’

Kalmi Baruh potiče iz jedne od najstarijih sefardskih porodica u Sarajevu. Iz gimnazijskih klupa upućen je 1917. na galicijski front i odmah potom završio u ruskom zarobljeništvu. U Beču, 1923, doktorirao na temu "Razvojno stanje glasova jevrejsko-španskog jezika u Bosni”.  Nakon studijskih boravaka u Berlinu, Parizu, Madridu i Zagrebu, vratio se u Sarajevo i radio kao profesor francuskog u Prvoj gimnaziji. Ovaj izvanredni poznavalac tri segmenta španske kulture (hrišćanskog, mavarskog i jevrejskog) govorio je desetak jezika, prevodio sa španskog, sarađivao u progresivnim kulturnim i filološkim časopisima u Bosni, Jugoslaviji i Španiji.  I prije njega bilo je izučavalaca sefardske tradicije, književnosti i usmene poezije, ali on je istinski rodonačelnik hispanologije u međuratnoj Jugoslaviji. Svoje studije posvetio je stoljećima španske književnosti i filozofije, tako da su prvi put kod nas, između drugih umjetnika i mislilaca kojim je posvećivao pažnju, ozbiljno  predstavljeni Majmonides, Lope de Vega i Calderon de la Barca, ali i njegovi savremenici Machado, Unamuno, Valdes i Lorca.  Onih burnih tridesetih godina poseban odjek imao je njegov esej o španskim književnicima u građanskom ratu, u kojem je jasno naglasio i značaj borbe protiv frankizma. U Jugoslaviji i Bosni, u istom periodu, u polemici zastupnika ‘starih’ i ‘novih’ jezičkih tendencija u jevrejskoj kulturnoj zajednici odlučno se stavio na stranu ‘novih’, i većinu svojih brojnih eseja, članaka i zapisa ostvario na srpskohrvatskom jeziku. “Bosna i Hercegovina je u periodu između dva rata postala centar jevrejsko-sefardske štampe. Glasila u kojima je Baruh intenzivno sarađivao bili su ‘Jevrejski život’, a potom ‘Jevrejski glas’, nedeljnik koji je izlazio u Sarajevu od 1928. do aprila 1941. godine. Ovi listovi izlazili su na srpsko-hrvatskom jeziku, imali su priloge na jevrejsko-španskom, a donosili su i prevode s drugih jevrejskih jezika kao što su jidiš i hebrejski” – smatra Krinka Vidaković-Petrov [3].

U svom sjećanju, profesor Kamhi je izuzetno sintetično dao i portret Baruha čovjeka i prijatelja: “Zvali su ga ‘mali Spinoza’, vjerovatno zbog njegovog ličnog poštenja, nekompromisnog stava u životnim naziranjima i zbog njegavog strasnog služenja istini. Nije bio blistav govornik, ali na javnim skupovima i društvenim sastancima njegovu su riječ svi sa poštovanjem slušali i vjerovali joj. Nije bio pučki tribun (za taj poziv kod njega je bilo suviše intelekta a premale taštine), ali je bio miljenik naroda. Svojom nenametljivom pojavom, finim osmijehom i nekom za njegovo biće svojstvenom duhovitošću privlačio je ljude koji su nakon razgovora s njim ostajali još dugo očarani njegovom riječi. To su već u njegovim studentskim danima osjetili članovi akademskih društava »Bar Giore« i »Esperanze« u Beču. U najvećem i najuticajnijem kulturno-prosvjetnom društvu bosansko-hercegovačkih Jevreja, »Benevolenciji« bio je dugo sekretar i član Glavnog odbora…”

U ljeto 1941, kada je već bilo sasvim izvjesno kakva sudbina čeka njegovu zajednicu u NDH, Baruh je uspio da se skloni u Crnoj Gori, prvo u Pljevljima, potom na Cetinju. Nakon kapitulacije Italije, u jesen 1943, uhapsila ga je njemačka policija. Deportovan je u ‘Zvjezdani logor’.    

Baruh i Andrić – jedno popodne u Segoviji

Vjerujem da je ovaj  prigodni  prilog o Baruhu, povodom Dana sjećanja najbolje završiti riječima njegovog prijatelja, Ive  Andrića [4]:     

“Ta popodnevna šetnja po stvarnoj i živoj Segoviji dovela nas je u neke mračne i zamršene ulice. Jedna od njih nosila je naziv Nova jevrejska ulica (Calle de la juderia nueva). Znali smo da ovde nema i ne može biti traga od Jevreja, i sama ta reč “nova” označavala je vreme od pre nekoliko mračnih stoleća, unazad.

Dok smo stajali na uglu te puste ulice, iskrsnuo je odnekud jedan dečak, po odelu i liku sudeći očigledno sirotinjskog porekla. Zapitali smo ga za naš dalji put, odgovorio je kratko i mrgodno. Ali K. Baruh, koji je govorio španski tako savršeno da niko ne bi u njemu mogao poznati stranca, uspeo je da zametne kratak razgovor sa dečakom; on se u celosti podudara sa mojim današnjim, još živim sećanjem, i ja ga navodim po njegovom zapisu. Baruh je pitao dečaka:

      “Hombre, zar u Segoviji ima Jevreja?”   

      “Ne, gospodine, znate…u stara vremena…oni su tuda šetali, jer…”

      Mali ćuti. Ja ga ne ostavljam na miru. Dečak odmahne glavom.

      “Que mal los gustaba Segovia (Segovia ih nije volela).”

I K. Baruh dodaje tome kratkom dijalogu ovoliko: “On o Jevrejima govori kao o nekom ukletom plemenu iz drevne priče. Mi smo se prijateljski rastali.”

I to je sve. A ja se i danas živo sećam toga trenutka. Dečak se udaljavao okrećući među prstima srebrnu pezetu koju smo mu dali i koju je on primio bez “hvala” i sa gordošću i nepoverenjem kao ne želeći da nas odbijanjem uvredi. U svom velikom neznanju, on zaista nije znao šta govori, a još manje je mogao naslutiti s kim govori.

Nas dvojica smo stajali još jedno vreme tu u mestu. Negde, na nevidljivoj crkvi, jedno zvono je tuklo jednolično i neumorno kao čekić tupog i nemilosrdnog vremena. Nisam umeo ništa da kažem. Ali sam osećao – i to nije romantična figura kojom se služim – kako krila istorije huje iznad naših glava i kako se vekovi čudesno približavaju i sučeljavaju. Osećao sam se kao svedok i nemo lice u toj društveno-istorijskoj drami koja je započela u ovoj zemlji pre tri po veka, koja, kako izgleda, i nema svog kraja, a jedan tragikomičan čin joj se odigrava sada, na ovom kamenom pločniku, ispod bele table sa modrim slovima. “

[1]
 Una bambina ad Auschwitz, a cura di Mario Bernardi (edizione integrale del diario di Arianna Szörényi), Mursia, Milano 2014;

[2]
Oberski, holandski fizičar, autor je djela Djetiinjstvo u logoru, prevedenog na mnoge jezike, prema kojem je Roberto Faenza 1992. snimio film Jona che visse nella balena;  

[3]
Jerusalimski izdavač Shefer objavio je u februaru 2005. godine knjigu Kalmija Baruha Izabrani radovi o sefardskim i drugim temama (Kalmi Baruh: Selected Works on Sephardic and Other Jewish Topics) na engleskom jeziku. Dr. Krinka Vidaković-Petrov objasnila je u Predgovoru značaj njegovog književnog stvaralaštva. U Epilogu su data sjećanja Ive Andrića na ovog sarajevskog pisca;

[4]
Odlomak iz Sećanja na Kalmija Baruha, časopis Život, Sarajevo 1952 (iste godine sarajevska Svjetlost , u redakciji Josipa Tabaka, objavila je knjigu Eseji i članci iz španske književnosti).