I ove, kao i prethodne tri godine, održane su dvije odvojene komemoracije povodom godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca 22. travnja 1945. Predstavnici židovske, romske i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj odlučili su da ne prisustvuju službenoj komemoraciji u Jasenovcu, optuživši vladu Andreja Plenkovića da nije dovoljno odlučna u borbi protiv povijesnog revizionizma. O tome smo razgovarali s Ivom Goldsteinom, poznatim hrvatskim povjesničarom i autorom jedne nedavno objavljene knjige o Jasenovcu (Fraktura, 2018).

Četvrtu godinu zaredom predstavnici zajednica žrtava su bojkotirali službenu državnu komemoraciju u Jasenovcu. Zbog čega?

Zbog toga što vlada i dalje pravi greške, nema iskrene osude onoga što se desilo u Jasenovcu. To je barem moje mišljenje, nisam ja odlučio da se bojkotira komemoracija.

O kakvim greškama je riječ? 2016. godine, za vrijeme Oreškovićeve vlade, bilo je očigledno da vlasti sponzoriraju povijesni revizionizam. Dolaskom Plenkovićeve vlade nije se ništa promijenilo po tom pitanju?

Navest ću jedan skoriji primjer. Sredinom ožujka ove godine, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak poslala je školama dopis kojim je pozvala nastavnike da vode učenike u posjet Jasenovcu. Inicijativa za svaku pohvalu, s obzirom da danas veoma mali broj učenika posjećuje nekadašnji koncentracioni logor. Ali nažalost, u dopisu se ne spominju ustaše. Govori se samo o “logoru Jasenovac“ i spominje se jedino Holokaust. Nigdje ni riječi o Srbima i Romima ubijenim u logoru.

Zašto?

Zato što vlada djeluje isključivo pod pritiskom izvana ili radi ispunjavanja međunarodnih obveza, a ne u cilju njegovanja kulture sjećanja. Nemam riječi da opišem koliko je takvo ponašanje negativno. Inicijativa ministrice Divjak je svakako dobar početak, ali pokazuje svu slabost i ograničenost vladine akcije.

Zašto je hrvatskoj vladi toliko teško prihvatiti povijesnu istinu o Jasenovcu?

Razlog je političke prirode. Vlada misli da je ekstremna desnica utjecajna i čini razne ustupke ne bi li joj se dodvorila. To je strašno. Ne shvaćaju da to ne samo što ne smiruje ekstremnu desnicu, nego ni ne ublažava problem. Naprotiv, revizionisti su i dalje tu i postaju sve smjeliji.

Kako je nastala polemika oko Jasenovca?

Ta tema zaokuplja Hrvatsku već više od 70 godina. Prije svega treba reći da je neposredno po završetku Drugog svjetskog rata 1945. Jugoslavija pokušala manipulirati brojem ratnih žrtava da bi dobila što veće reparacije. Iako su jugoslavenski demografi procijenili da je broj poginulih u ratu iznosio jedan milijun, a ukupan demografski gubitak 1,7 milijuna osoba (računajući i emigrante, nerođenu djecu, itd.), jugoslavenski diplomati su [na Mirovnoj konferenciji] u Parizu govorili o 1,7 milijuna mrtvih. Otuda je nastala teorija o tome da je u Jasenovcu stradalo 700 tisuća ljudi. To je bila laž, ali u jednom totalitarnom sistemu ono što kaže vlast to je istina.

Ta cifra je dugo važila kao vjerodostojna?

Da, na službenom nivou se nastavilo govoriti o 700 tisuća stradalih u Jasenovcu, iako je jedno istraživanje poduzeto 1964. u Beogradu došlo do brojke od 59.500 žrtava. Taj podatak je jednostavno ostao tajna i istraživanje nikada nije objavljeno. Dospelo je u javnost tek devedesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući jednom bošnjačkom institutu. Ali povjesničarima je već početkom 1990-ih bilo jasno da broj jasenovačkih žrtava nije mogao iznositi 700 tisuća, jednostavno zbog toga što područje s kojeg su poticale žrtve logora nije imalo toliko stanovnika.

Hrvatski revizionizam je, dakle, nastao kao odgovor na pretjerivanje jugoslavenskih vlasti?

Mislim da postoje tri osnovna razloga zbog kojih se razvio hrvatski revizionizam glede Jasenovca. S jedne strane, da, to je odgovor na tvrdnju o 700 tisuća jasenovačkih žrtava. S druge strane, tu je potreba da se s nastankom nove države stvori nova historiografija i odbaci sve što ima jugoslavenski predznak. I najzad, želja najtvrđih hrvatskih nacionalista da ponovo pišu povijest, predstavljajući ustaški režim kao nešto pozitivno za Hrvatsku. Povijesno gledano, okidač je bio srbijanski revanšizam iz osamdesetih godina, kada se u Beogradu počelo govoriti da su “svih 700 tisuća bili Srbi“, ili da su “Hrvati kolektivno krivi za Jasenovac“, a čak su se spominjali “milijuni“ mrtvih. Sam Tuđman je prvi odgovorio na srbijansku histeriju svojom knjigom “Bespuća povijesne zbiljnosti“, objavljenom 1989.

Kakvo je gledište prvog hrvatskog predsjednika?

Tuđman pokušava kontrabalansirati i pravi razliku između ustaša i Hrvati, ali njegovo djelo na kraju još više komplicira stvari. Razvio je teoriju prema kojoj su pravi krivci šestorica židovskih kapoa, koji su, prema njegovim riječima, bili “privilegirani“ u logoru. U to je teško povjerovati s obzirom da je njih petoro umrlo pre 1942. Ukratko, Tuđman pokušava ublažiti krivnju Hrvatske, ali koristi pogrešnu metodu. Ustaše se ne mogu braniti. Povijesna je istina da je pred kraj rata većina Hrvata učestvovala u antifašističkoj borbi. Hrvata je više bilo među partizanima nego u ustaškim redovima.

Što danas kaže historiografija o broju stradalih u Jasenovcu?

Službeni popis u Jasenovcu sadrži imena 83.811 žrtava, a onaj u Muzeju žrtava genocida u Beogradu 84 tisuće. Po mom mišljenju, taj broj je viši za 10-20 posto, imajući u vidu činjenicu da umjereni povjesničari u Beogradu govore o mogućih 120 tisuća stradalih. Mislim da će se doći do brojke od oko 100 tisuća žrtava. Ali istraživanje još uvijek nije gotovo. Ja sam predložio predstavnicima Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine da razmijene podatke koje posjeduju i da provedu zajedničko istraživanje, ali niko nije zainteresiran.

Odakle potiču podaci hrvatskih revizionista koji govore o 18 tisuća žrtava, kao što čini na primjer Jakov Sedlar u svom dokumentarnom filmu “Jasenovac-istina“, koji je između ostalog dobitnik Nagrade Grada Zagreba?

To su laži. Ti ljudi su obični bestidnici koji umiju lagati. Postoje stotine dokumenata iz tog vremena koji sadrže imena osoba ubijenih u Jasenovcu. Dovoljno ih je pogledati. To je ono što ja činim. Optužuju me da ne volim Hrvatsku, da govorim laži, a ja samo prenosim ono što vidim u dokumentima.

Dakle taj kontra-narativ zasnovan na neistinama je ono što hrvatska vlada ne uspijeva ili ne želi iskorijeniti?

Da, čak i vlada zastupa tezu da “Hrvati ne mogu biti ratni zločinci“. Ali to je put kojim se nikamo ne stiže.