Samo su malobrojni hrvatski građani vjerovali da će, kada se 1. srpnja 2013. probude u Europskoj uniji, zemljom u potocima poteći med i mlijeko. No, vjerojatno je bilo još manje onih koji su bili sigurni da se za godinu dana članstva u Uniji, u Hrvatskoj neće živjeti bar za promil bolje. Nakon godine u EU, u pravu su, čini se, oni koji su tvrdili kako je ulazak u Uniju velika šansa, poput dobro nabačene lopte u šesnaesterac, no na Hrvatskoj je hoće li znati iskoristiti priliku i zabiti gol. Svi će se složiti da se za 365 dana taj gol nije postignut.

Tako misli i Marko, 29-godišnji Osječanin koji je prije pet godina završio studij sociologije i od tada bezuspješno traži posao. Govori dva svjetska jezika, engleski i njemački, i osim nekoliko povremenih poslova (dostavljač reklamnih letaka, kontrolor parkinga, konobar u jednoj pizzeriji), nikada nije radio u struci. Javio se na pedesetak natječaja i dobivao odbijenice.

– Jasno mi je da u Uniji ne mogu očekivati posao u struci, ali ako mi je već suđeno raditi kao konobar ili taksist, onda je bolje da kruh na takav način zarađujem u Njemačkoj ili Francuskoj. Tamo ću bar zaraditi više – rezonira.

Problem je, međutim, što je većina EU-država ograničila zapošljavanje hrvatskih građana, pa se u potrazi za poslom sve više mladih okreće ka dalekim destinacija – Kanadi ili Australiji. Mnoga sela u Slavoniji naprosto su desetkovana, a sve više mladih i iz urbanih sredina napušta zemlju. Kriza traje već šest godina, u tom razdoblju Hrvatske je izgubila oko 13 posto  BDP-a, gospodarstvo nazaduje, na zavodima za zapošljavanje više je od 360.000 ljudi, što je stopa od 17 posto. Gotovo polovina su mladi, među njima i Marko iz naše priče.

Hrvatska je mnogo nade polagala u europske fondove, nadajući se novcu koji bi mogao pokrenuti gospodarstvo i potaknuti zapošljavanje. Taj je novac, kako se vidi nakon godinu dana, na prilično visokoj grani, a Hrvatska nije uspjela napraviti ljestve kako bi ga dohvatila. Za novac iz EU trebalo je imati dobre, atraktivne projekte i trebalo ih je znati napisati. Osim rijetkih izuzetaka, to baš nije polazilo za rukom. A radi se o ozbiljnom novcu: u šest godina, od ove do 2020. godine, Hrvatska iz Unije može povući 11,7 milijardi eura.

Naglasak je, naravno, na riječi može. Analitičari smatraju da će biti odlično uspije li Hrvatska od toga novca povući polovinu, dakle oko šest milijardi eura. No, valja znati da u tom istom razdoblju, od 2014. od 2020. Hrvatska Bruxellesu mora uplatiti 3,5 milijardi eura članarine. Kad se podvuče crta 12 milijardi europskog novca u trenutku se pretvara u 2,5 milijarde eura. I to je prilično realan novac s kojim se može računati. Raspoređeno na šest godina to je manje oko 400 milijuna eura godišnje.

Kroz predpristupne fondove EU, koje je Hrvatska koristila tokom pregovora o ulasku u Uniju, na raspolaganju je bilo 1,12 milijarde eura. Iskorišteno je 820 milijuna, ili nešto više od 73 posto.

Branko Grčić, ministar regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, hvali se kako je Vlada u dvije godine mandata uspjela ugovoriti nove projekte vrijedne 390 milijuna eura. Od velikih projekata koji će uskoro krenuti novcem iz EU do sada se najviše se povuklo za obnovu i izgradnju željezničke pruge Dugo Selo – Križevci (na trasi Zagreb – Beograd) , vrijednoj oko 220 milijuna eura. Uspješan je i projekt vodoopskrbe za nekoliko gradova, vrijedan 225 milijuna eura. Samo je grad Osijek, gdje se radovi naveliko izvode, za projekte odvodnje, iz EU fondova osigurao 72,5 milijuna eura. Sve te radove obavit će hrvatske tvrtke, što im je dalo posla za nekoliko godina. No, takvih je projekata malo, mogli bi se nabrojati na prste dvije ruke.

Ne ide Hrvatskoj samo traljavo kad su u pitanju rezultati u povlačenju EU-novca. Čak i neke bizarne stvari poput uvođenje europskih registracijskih pločica otegle su se u nedogled. Ministarstvo unutarnjih poslova upustilo se u nepotrebnu javnu raspravu o izgledu pločica, kao da se radi o krucijalnom pitanju u zaštiti nacionalnih interesa. Procedura se razvukla jer se u cijelu priču uplelo i društvo dizajnera i ocijenilo da su predložena rješenja "katastrofa koja će Hrvatsku predstaviti kao zemlju elementarne vizualne nepismenosti". Rasprava o tome počela je prošle godine, a nove tablice pojavit će se tek nagodinu. Istodobno, nove osobne iskaznice i vozačke dozvole, po standardima Europske unije, uvedene su bez ikakve javne rasprave i nitko se zbog njihova izgleda nije bunio.

Iako će Hrvatska tek od sredine sljedeće godine ispuniti uvjete ulaska u schengenski prostor, pa će njeni građani, bez ikakve kontrole moći prelaziti granice bilo koje zemlje članice EU, Hrvati već danas putuju jednostavnije nego prije. To je možda i jedni opipljivi rezultat ulaska u Uniju. Na granici susjeda, zemalja članica EU, Mađarske i Slovenije, nema više pitanja: imate li što za prijaviti? Roba kupljena u Budimpešti, Berlinu, Parizu ili Rimu, kao da je kupljena u Varaždinu ili Zadru. Nema carine.

Za izvoznike, otvorene su granice velika prednost. Zvonko Bede, vlasnik velike osječke tvornice Drava International, koja prerađuje plastični otpad i proizvode od plastike u vrijednosti od 30-ak milijuna eura godišnje izvozi u mnoge zemlje Unije, kaže da ga je ulazak Hrvatske u EU, u poslovnom smislu, preporodio.

– Kamion robe sada mogu tovariti kad god poželim, jer više ne moram na carinu. Dok smo bili izvan Unije, ono što nismo uspjeli ocariniti do kraja radnog vremena u petak, moralo je čekati ponedjeljak. Sada robu tovarim kad god poželim i kad natovareni kamion kreće u Koeln ili Frankfurt, isto je kao da robu iz Osijeka vozi u Split ili Zagreb. I ne samo to: na robu uvezenu iz Europske unije na granici više ne moram plaćati PDV, kao što ni kupci moje robe to ne moraju u svojim zemljama – kaže Bede.

Je li Hrvatska za godinu dana članstva u Europskoj uniji poboljšala političke odnose s najvažnijim državama europske obitelji? Ako se sudi po Njemačkoj, odgovor će biti negativan. Zemlja koja je bila jedan od najsnažnijih zagovornika ulaska Zagreba u EU, hladno je bojkotirala prošlogodišnju svečanost pristupanja, teško razočaravši službeni Zagreb kada je kancelarka Angela Merkel otkazala već najavljeni dolazak. Bilo je to u jeku afere Perković, jugoslavenskog i hrvatskog obavještajca čije je izručenje, zbog sumnje u ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, likvidiranog 1983. u Wolfratshausen, kraj Muenchena, tražila Njemačka.

Hrvatska je, pokušavajući izigrati njemački uhidbeni nalog, samo nekoliko dana prije ulaska u EU promijenila zakon koji onemogućava izručenje. Bio je to razlog da Merkel ne dođe u Zagreb. Kasnije, naravno, zakon je promijenjen i Perković je izručen, ali šteta još nije popravljena. Angela Merkel stiže u Dubrovnik 15. kolovoza, na summit šefova država regije, no bit će ondje samo nekoliko sati i kako se čuje, neće se susresti s premijerom Milanovićem. To govori o stanju odnosa Berlina i Zagreba.

Ostanimo na kraju kod nogometnog rječnika iz uvoda ovog teksta. Ako se složimo da je Europa Hrvatskoj dala šansu, ali da ova sama mora zabiti gol, prva godina Hrvatske u Europskoj uniji mogla bi se usporediti s rezultatom njene reprezentacije u Brazilu. Tamo je doduše bilo golova, ali – kao ni u Uniji – rezultat nije ostvaren.