Bio je 9. listopad 1934. kada je makedonski terorist – angažiran od strane hrvatskih ustaša – u Marseilleu ubio jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Izbio je ogroman međunarodni skandal, a ustaški vođa Ante Pavelić, koji je već mjesecima živio u Torinu, uhićen je i zatvoren u Le Nuove [nekadašnji zatvorski kompleks u Torinu, danas muzej, op. pr.].

Što je hrvatski terorist radio u Italiji, koji su bili njegovi ciljevi i zašto je imao podršku fašističkog režima? Duga je to priča, no vrijedi je ukratko ispričati.

Nakon Prvog svjetskog rata Italija je pripojila multikulturne teritorije duž dalmatinske obale, uključujući Istru, Rijeku, pa čak i Zadar. Međutim, talijanski nacionalizam težio je daljem teritorijalnom širenju, pretendirajući na cijelu Dalmaciju i otoke istočnog Jadrana. Fašizam je zaoštrio ovu agresivnu politiku, prepoznajući u jugoslavenskoj kraljevini, utemeljenoj 1918., glavnog strateškog protivnika. Režim je stoga uspostavio kontakt sa svim nacionalističkim snagama unutar Jugoslavije kako bi pomogao njihove aktivnosti i oslabio zemlju.

Makedonski teroristi, kosovski separatisti, crnogorski legitimisti, hrvatski nacionalisti, svi su u Italiji pronašli ekonomsku i materijalnu podršku. Pavelić je predstavljao najekstremniju struju hrvatskog nacionalizma, onu koja se zalagala, kako je tvrdila od 1920-ih, za etničko čišćenje Srba i Židova, i bila je spremna žrtvovati Dalmaciju ne bi li, uz talijansku pomoć, ustanovila nezavisnu državu, koja je trebala obuhvaćati i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Izvan zakona i prisiljen na egzil, Pavelić u Italiji 1929. osniva svoju terorističku grupu, točnije ustaše.

Međutim, stvari se nisu odvijale onako kako se nadao. Međunarodna reakcija na ubojstvo kralja bila je ogromna, Mussolini se našao u teškoćama, te ustaško pitanje biva privremeno ostavljeno po strani. Otprilike 400 terorista koji su tada obučavani u Abruzzu, u San Demetriju, biva potisnuto na otok Lipari. Pavelić je ostao u zatvoru godinu i pol dana. Bio je to uistinu zlatni zatvor, opremljen svim udobnostima, pa je ustaški vođa iskoristio priliku da napiše svoj roman Lijepa plavojka, čiji je glavni lik hrvatska špijunka koja je predala oružje atentatoru iz Marseillea.

U lipnju 1936. situacija se smirila, Pavelić je pušten iz zatvora i izoliran u Fiatov dom u Moncalieriju, što je još jedna potvrda da je talijanska gospodarska elita bila upletena čak i u tajne operacije režima. Ljeto je proveo u mjestu Cava dei Tirreni, na moru, napokon ponovno sa svojom obitelji, koju su činili supruga Mara (dalekog židovskog porijekla) i troje djece, dječak i dvije djevojčice. Već ujesen zatičemo ga u Firenci, gdje je unajmio kuću od udovice Olge Zannoni. Ondje je obnovio kontakt s članovima stranke, što je međutim zabrinulo fašističke vlasti, koje su ga ponovo premjestile, ovaj put u Sienu.

U Sieni

Siena je nesumnjivo mjesto u Italiji gdje je Pavelić najduže boravio. Dvije godine, od ljeta 1937. do kraja rujna 1939., ustaški vođa živio je sa suprugom u vili koja još uvijek nije locirana, ili možda više ne postoji, a koju su redarstvene vlasti označile kao “vila Poggiarello 176, izvan Rimske kapije”. Bile su to mirne, no politički razočaravajuće godine za Pavelića. Naime, nakon atentata u Marseilleu, Italija je postigla sporazum s Jugoslavijom, potpisan u Beogradu 25. ožujka 1937.

Vinovnik ponovnog zbližavanja bio je Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice, “sadržajno i formalno izgrađene po uzoru na Nacionalnu fašističku stranku”, kako je 1939. tvrdio ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano. Tajna klauzula ugovora predviđala je demobilizaciju ustaša, koji su naime bili postepeno svedeni na grupice u manjim mjestima na Sardiniji i u južnoj Italiji, da bi potom uglavnom bili vraćeni u Jugoslaviju.

Paveliću je u Sieni “zabranjena svaka politička djelatnost i svaka komunikacija s njegovim povjerenicima”. Grupa policajaca imala je zadatak “neprekidnog i pažljivog nadzora uz stalno praćenje”, između ostalog da bi se izbjeglo bilo kakvo “nasilje protiv njega i njegove obitelji”. Pavelić više nije bio koristan, barem ne na neko vrijeme, ali i dalje je bio važan igrač, te ga je trebalo sačuvati. U ovoj fazi, inspektor Ercole Conti – koji je od 1929. imao zadatak organizirati, štititi, ali i kontrolirati ustaše – pokazao se nefleksibilnim. Nitko nije mogao posjetiti vilu u kojoj su živjeli supružnici Pavelić bez njegova dopuštenja, svaki kontakt je praćen, dopisi svakodnevno provjeravani.

Ipak, ustaški vođa uspio je održati veze sa svojim aktivistima u raznim dijelovima Europe. Kako? Conti je bio sumnjičav prema svima, presretao je sluškinjina pisma, pratio ne samo religiozne ljude koji su se družili s obitelji nego i suprugu Maru, koja je povremeno odlazila u Firencu posjetiti kćeri u internatu. Tijekom ovih posjeta žena se često susretala s Olgom Zannoni, bivšom firentinskom gazdaricom, s kojom se bila sprijateljila. Je li možda upravo ona bila posrednica? Je li mogla naučiti hrvatski, izgraditi s obitelji odnos utemeljen na povjerenju u godini boravka Pavelićevih u njezinom domu, do te mjere da se osobno založila za njihovo pitanje, dogovorila tajnu šifru i radila za njih? Velika količina novca kojom je Pavelić raspolagao mogla je odigrati važnu ulogu, budući da je Olga bila mlada udovica, bez posla, s kćerkom koju je izdržavala.

Knjiga

Pavelić je međutim formalno poštivao dobivene upute: nije se bavio političkom djelatnošću, vodio je povučen život, pisao je novu knjigu. U Sieni 1938. pod pseudonimom A. S. Mrzlelski objavio je svezak naslovljen Errori e orrori. Comunismo e bolscevismo in Russia e nel mondo [Zablude i strahote. Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu]. U pitanju je bio klasični pamflet antikomunističke propagande, ne pretjerano briljantan. Služio je prije svega da umiri Pavelićeve fašističke zaštitnike, stalno opsjednute komunizmom i spremne vidjeti kriptokomuniste posvuda, posebno u strancima, čije su ideale i ciljeve teško prepoznavali. Dakle, Pavelić je iskoristio priliku da potvrdi svoju odanost Italiji i fašizmu: “Zemlja Katona, Cicerona i Cezara morala je dati i Mussolinija”, piše u uvodu. I dodaje: “Fašizam se mora uzdići do univerzalnosti, mora […] se pojaviti u svakoj zemlji, ali bez prelijevanja preko granica, bez izvoza, jer u svakom narodu mora se roditi samostalno kao rezultat borbe pojedinačnih naroda za život”.

Poruka je jasna. U razdoblju najveće podrške režimu, nakon pobjede u Etiopiji i uspjehâ u Španjolskoj, Pavelić je priznao nadmoć fašizma, nedvojbeno usvojivši njegovu nasilnu i hipernacionalističku domoljubnu nadčovječnost. Međutim, isticao je vlastitu autonomiju: svaki narod morao je pronaći svoj put ka fašizmu, a Pavelić se implicitno predstavljao kao utjelovljenje “hrvatskog puta u fašizam”.

Kraj priče

Međunarodna situacija brzo se razvijala, ovog puta u korist hrvatskog nacionalizma. Münchenski sporazum, Sudeti, potom invazija na Čehoslovačku. Na balkanskoj fronti, srušen je režim fašističkog saveznika Milana Stojadinovića i Italija je napala Albaniju, uznemirivši novu jugoslavensku vladu. U rujnu 1939. počeo je svjetski rat. Prioriteti su se još brže mijenjali. Mussolini je bio nestrpljiv, htio je odraditi svoj dio posla, a Jugoslavija je oduvijek bila neprijatelj broj jedan kojeg je trebalo srušiti.

Pavelić je 30. rujna prebačen u grad, u malo zdanje u gradskoj jezgri, gdje je dobio priliku obnoviti veze sa svojima. Preokret se dogodio 23. siječnja 1940. kada se Pavelić u Rimu susreo s Cianom: bilo je to prvo službeno priznanje od strane talijanske diplomacije. Tom prilikom oživljen je plan smišljen deset godina ranije: “Hrvati […] moraju […] organizirati revoluciju u cijeloj zemlji, zauzeti Zagreb i ondje formirati privremenu vladu, s Pavelićem na čelu. Zatim Pavelić treba uputiti apel Italiji i tražiti pomoć. Talijanska vojska […] okupirat će […] teritorij”.

Još nije bilo riječi o granicama niti o datumima, no odluka je već bila donesena. Pavelić je u veljači prešao u Firencu i, okružen svojim najvjernijim suradnicima, napravio pravi pravcati zapovjedni centar. Prošla je još jedna godina, ali u proljeće 1941. konačno je došao njegov trenutak. Kada su 6. travnja Italija i Njemačka napale Jugoslaviju, Pavelić je već bio spreman prijeći granicu sa svojim preostalim ustašama (oko dvije stotine). No stvari se nisu odvijale baš onako kako je planirao.

Nijemci su okupirali Zagreb i proglasili nezavisnu Hrvatsku: Pavelić je stigao u grad gotovo tjedan dana kasnije, noću, u tajnosti, sa svojom družinom očajnika, koji su deset godina proveli u izgnanstvu. Mussolini nije više dominirao scenom i Pavelić je to odmah shvatio. Prepustivši Dalmaciju Italiji i pripojivši Bosnu i Hercegovinu, Pavelićeva ustaška kolaboracionistička vlada sljedećih godina, potpuno očekivano, oslanjala se ponajviše na savezništvo s Njemačkom. Također je iskoristila svoju moćnu poziciju da provede etničko čišćenje planirano dva desetljeća: cijela romska i židovska zajednica te najmanje 300.000 Srba istrijebljeni su u logorima i pogromima koje su organizirale ustaše.

Ultranacionalizam, rasizam, neselektivna uporada nasilja: svi elementi fašističke ideologije primijenjeni su na ovom području s krajnom oštrinom, što je znak da je Pavelić, tijekom godina provedenih u Italiji, u potpunosti usvojio fašističku političku misao.