Hrvatska danas slavi obljetnicu operacije Oluja, kojom je 1995. okončala svoju borbu za samostalnost. U kolovozu te godine hrvatska vojska je, za nekoliko dana, ponovno osvojila takozvanu Krajinu, područje s većinski srpskim stanovništvom, koje se četiri godine ranije proglasilo neovisnim. Operacija je uzrokovala egzodus više od 200 tisuća Srba i danas je ovo područje jedno od najsiromašnijih i najnapuštenijih u zemlji. O ovome smo razgovarali s Miloradom Pupovcem, predsjednikom Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS).

Dvadeset devet godina nakon završetka rata, Zagreb kao da je zaboravio područja koja su bila sastavni dio Krajine. Često nedostaju osnovne infrastrukture, nema ulaganja, a broj stanovnika se iz godine u godinu smanjuje. Kako objašnjavate ovu situaciju?

Mi nismo zaboravili ova područja, ali Hrvatska se ne ponaša kako bi trebala. Svaki put kada iznesemo zahtjeve u korist ovih teritorija, ispadne kao da tražimo nešto što Hrvatskoj ne treba. Ovo ponašanje traje već godinama. Znamo da u ovim krajevima ne može biti života bez struje, vodovoda, cesta, javnog prijevoza, bez javnih društvenih i kulturnih centara, solidne zdravstvene zaštite i ulaganja u gospodarski razvoj. Trebamo više programa, sredstava i pažnje.

Zašto se situacija ne mijenja? U pitanju je smišljeno ponašanje, odnosno diskriminacija Srba?

Da, može se reći da postoji diskriminacija. No ima i nebrige i nezainteresiranosti. Sve vlade su imale ovakav pristup. Dakle, nije u pitanju isključiva karakteristika aktualne vlasti.

Posljednjih mjeseci, srpska zajednica i tjednik Novosti našli su se na meti žestokih napada, koje ste iskusili i Vi sami, kao glavni predstavnik Srba. Čini se da se antisrpska retorika u Hrvatskoj zaoštrava. Imate li ovakav dojam?

Unatoč naporima da se ovo izbjegne, antisrpska retorika, nažalost, ne samo da je u porastu nego je postala normalna stvar kako u medijima tako i u političkom životu. Smatra se nekom vrstom konstantnog jezika, a ne neprihvatljivom političkom kulturom. Napadi na manjinsku stranku, poput SDSS-a, i na mene kao njezinog predsjednika postali su običan odraz političkog života, među desnicom, ali i šire.

Činjenica da sam ja – kao i predstavnik najbrojnije i najranjivije manjine – već godinama u anketama najnepopularniji političar sama po sebi je šokantna. I nitko ne pita zašto. Zašto bi borba za prava Srba u Hrvatskoj trebala izazivati mržnju? Zašto bi se trebala posmatrati negativno? Činjenica da Srbi žele sudjelovati u vlasti kako bi riješili probleme koje smo maločas spomenuli – struja, voda, ceste, razvoj i osnovna ravnopravnost – trebala bi se podrazumijevati. No ne samo da se ovo ne razumije nego se ne odobrava, zabranjuje se.

Srbi se još uvijek tretiraju kao neprijatelji društva, unatoč tome što je naša politika, još prije rata, bila ukorijenjena u pacifizmu, i nastavila je poštivati ove principe tijekom i po okončanju sukoba.

Nakon parlamentarnih izbora 17. travnja na vlast je došao ekstremno desni Domovinski pokret (DP), sklopivši savez s premijerom Andrejom Plenkovićem. U zamjenu za potporu vladi, ekstremna desnica tražila je isključenje Srba iz nove koalicije (prethodno je potpredsjednik vlade bio iz redova srpske manjine). Mislite li da je propuštena prilika?

Predstavnici Srba nisu željeli sudjelovati u vlasti samo da bi bili na funkciji. Htjeli smo smanjiti nepravdu prema Srbima i nerazvijenost područja u kojima žive te doprinijeti da Srbi budu ravnopravniji i prihvaćeniji u društvu, i manje izloženi govoru mržnje i netoleranciji.

Ovo što se trenutno događa predstavlja ozbiljan problem. Premijer Plenković pokušava ga riješiti nastavljajući otvorenu komunikaciju s nama i uključujući neke od naših prijedloga u svoj program. No ovo ne može nadomjestiti simbolički značaj sudjelovanja Srba u vlasti, koje je znak njihove priznatosti i uključenosti.

Plenković je morao popustiti pred zahtjevom DP-a, koji predstavlja klasičan primjer diskriminacije po nacionalnoj osnovi, i kosi se s Ustavom i konvencijama koje je Hrvatska potpisala s Vijećem Europe i Europskom unijom.

Nije li onda skandalozno da je Plenković prihvatio ucjenu ekstremne desnice?

Nažalost, nije imao izbora. Aktualna situacija posljedica je načina na koji je vođena predizborna kampanja – ovdje mislim i na uključivanje predsjednika Republike – te činjenice da je, nakon glasanja, Domovinski pokret postao jedini partner s kojim se moglo pregovarati. Pogrešno je kriviti samo Plenkovića. Mnogi bi se trebali zapitati što je Hrvatska dobila ovakvom predizbornom kampanjom.

Nadomak izvora rijeke Une, u Zadarskoj županiji, investitor gradi malu hidroelektranu bez dozvole , dok u Erveniku tvrtka koja je izgradila vjetroelektranu odbija platiti općini naknadu za proizvedenu električnu energiju. U pitanju su mjesta s većinski srpskim stanovništvom. Kako objašnjavate ove nepravde? Može li odista u Hrvatskoj svatko raditi što god želi protiv Srba i proći bez ikakvih posljedica?

Gradonačelnik Vukovara i njegova stranka godinama su organizirali falange koje su tukle mlade Srbe. Policija je reagirala, ali ne i politika. Sve dok jednog dana ovi huligani nisu napali grupu u kojoj je bio i jedan Hrvat, sin poznatog branitelja. Tek tada je uslijedila politička reakcija. Ne bih rekao da se može raditi što god se želi protiv Srba, bilo bi pretjerano reći tako nešto. Ali postoje ljudi koji imaju moć i novac, te mogu obezbijediti sebi zaštitu za svoje nezakonite aktivnosti. Pogotovo u siromašnim krajevima, poput vrela Une i općine Ervenik.

Kako vidite budućnost Krajine? Što je potrebno da se situacija promijeni?

Država bi trebala ulagati više sredstava u ova područja i provoditi programe gospodarskog razvoja, ne samo za Srbe nego za sve one koji žele živjeti na ovim prostorima. Hrvatska koristi europske fondove, ali ne onako kako to čine ostale razvijene države EU, u smislu razvoja projekata i infrastrukture u nerazvijenim i napuštenim područjima.

Ovdje bi se u budućnosti mogao razvijati turizam, ali i kontrolirano i regulirano korištenje prirodnih resursa (voda, vjetar, biomasa itd.). Trenutni nedostatak politika u ovom smjeru štetan je kako za Srbe koji žive u ovim krajevima tako i za Hrvatsku. Zagreb kao da se ne uspijeva suočiti sa stvarnošću, odnosno s činjenicom da sve što radi protiv Srba, zapravo radi protiv sebe. Ovo se jasno vidi na primjeru područja naseljenih Srbima i odnosa prema njima.

Mislite li da će se stvari promijeniti?

Radit ćemo na tome da se situacija popravi. Iako smo stigmatizirani, nećemo odustati. Bit ćemo i dalje predani ovim ljudima, ovim krajevima i Hrvatskoj. Nažalost, loši odnosi između Srba i Hrvata, kao i nedostatak povjerenja na regionalnoj razini, predstavljaju prepreku ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom Zapadnom Balkanu.