Baja Ganjo, treća nabavka

One, već daleke poslijeratne zime ugledao sam je slučajno na subotičkom Buvljaku. Na tlu – gruba cerada, na ceradi starinske lampe, okviri za slike, zarđala kliješta i čekići, drvene i metalne kutije, dvije-tri zemljane činije, nekoliko razbacanih knjiga a među njima – Baja Ganjo (Gospodin, u neformalnom obraćanju)Pored svog espapa stara Romkinja, promrzla. “Nemoj sam’ da gledaš, kupi nešto… Odlična roba, i… lepo namolovana!”, obratila mi se čim sam zastao i pružio ruku prema toj knjizi. Mislila je na omot, ilustrovan živim bojama. U jednom trenutku mi se učinilo da mi je nacrtani Baja Ganjo namignuo. Kao da kaže: “Ne čudi se, budalo – nikad življi nisam bio!”

Sniježilo je dok sam se vraćao sa Buvljaka. U gradskom autobusu, duboko pozadi neki muški glas je proklinjao novopečene političare i bogataše. Proklinjao pa utihnuo. Izašao sam na stajalištu u blizini Trga slobode. Na trgu – bronzano poprsje Danila Kiša. Misao me odvela ka posljednjoj predratnoj posjeti roditeljima u Bosni. Knjige koje je čitao moj otac je i rado držao na širokom pervazu prozora dnevne sobe koji su gledali prema avliji. Baja Ganjo Aleka Konstantinova, u Nolitovoj kolajni Knjiga za svakoga, izdanje iz 1964, nalazio se u društvu Andrićeve Proklete avlije i Kišove Enciklopedije mrtvih.

“Stigli su!”, rekao je otac i kucnuo kažiprstom po romanu bugarskog autora.

Do tog martovskog dana 1992. nisam znao da su očevu biblioteku u ljeto 1941. spalili okupatorski vojnici. Jedna od knjiga spaljenih nasred avlije bio je i Baja Ganjo. Nakon rata, moj otac je strpljivo stvarao svoju biblioteku. Ni te knjige, pa tako ni roman Aleka Konstantinova, nisu preživjele rat u Bosni – bratoubilački. Primjerak koji sam onomad nabavio u Subotici neka je vrsta treće nabavke istog djela u našoj lozi.

Aleko Konstantinov – analitičar funkcionalne osrednjosti

One davne martovske noći Baja Ganju sam pročitao u jednom dahu. I…tako, u predvečerje rata u Bosni, glavni lik romana Aleka Konstantinova mi je, na svoj način, objašnjavao zablude, vjerujem ne samo vlastite već i mnogih mojih sunarodnika. Istina je, smijali smo se fenomenima i pajacima subkulture, djelovali su groteskno čak i kad su početkom devedesetih masovno zagrlili nacionalizam kao ideologiju ali i sredstvo osvajanja vlasti. Kao što je koncem XIX stoljeća Baja Ganjo skinuo svoj jamurluk (tursku kabanicu) i ogrnuo se belgijskom pelerinom, na što su svi povikali da je postao Evropejac, tako je sto godina kasnije u Jugoslaviji masovno odbacivana komunistička odjeća, a drugovi postali gospoda koja je počela uvjeravati i sebe i druge da je njihovim venama oduvijek tekla demokratska evropska krv. I danas, u već beskrajnoj tranziciji, mnogi od njih su na vlasti i u duhu svoje “filozofije promjena” odgajaju nove generacije – od Ohrida do Karavanki. Kad bi bilo moguće, mom ocu bih poslao moju korekciju njegove ondašnje izjave: “Stari moj, oni nisu stigli… Uvijek su bili među nama, a sada vladaju…”. O on, odgovorio bi… “Kako? Vladaju? U redu, ali neka budu zabilježeni knjigama!”.

Konstantinovljeva dubina i detaljnost analize perioda prelaza iz perioda turske okupacije Bugarske u evropeizaciju te zemlje nadišla je nacionalne okvire i period u kojem je nastao lik Baja Ganje. U prvom dijelu romana nevjerovatne priče o jednom savremenom Bugarinu, u kojem su opisana njegova putovanja Evropom, od Praga do Moskve, od Drezdena do Ženeve, kroz razne priče mladih bugarskih studenata željnih kulturnog progresa, pisac gradi lik trgovca ružinim uljem, neotesanog skorojevića i egoiste koji u nama izaziva smijeh. U drugom dijelu, u grotesknoj imitaciji svjetskog čovjeka u evropskom odijelu, Banja Ganjo uskače u voz pseudodemokratske politike i postaje uticajan. Negativac koji do cilja ne bira sredstva preobražava naš smijeh u grimasu.

Ali, ko je Aleko Konstantinov, jedini pisac koji je znan svim Bugarima?

Rođen u Svištovu (1863), gradu na obali Dunava, u imućnoj trgovačkoj porodici, Konstantinov, kao i mnogi drugi bugarski intelektualci u periodu nakon oslobođenja Bugarske od turske okupacije, studirao je u Rusiji (u Odesi), putovao po Evropi i Americi, učestvovao u kulturnim i političkim događajima koji su obilježili epohu ondašnje bugarske tranzicije i bodrim okom posmatrao društvo i njegove kontraste. Pravnik po zanimanju, pisac po svojoj istinskoj vokaciji, pripadnik je generacije mladih Bugara koji su evropeizaciju svoje zemlje u periodu preporoda zamišljali drugačijom. U svojim satiričnim feljtonima, obilježenim specifičnim autorskim humorom, bespoštedno je udarao po negativnim socijalnim i političkim pojavama ne ustručavajući se da ispolji vlastiti stav idealiste i moraliste. Dvije godine po objavljivanju romana Baja Ganjo (1895, a godinu dana prije u časopisu Misao), koji je ponaprije britka analiza funkcionalne osrednjosti u službi politike najnižeg nivoa, u kojoj je ovjekovječio jedan nažalost i danas aktuelan društveni tip, autor je izgubio život u atentatu. U kočiji, putujući zajedno sa prijateljem kojem je navodno bio namijenjen metak ubica iz zasjede, nalazio se Aleko Konstantinov. Imao je trideset četiri godine.

Besjeda jednog Alekovog prijatelja

“Aleko Konstantinov pao je kao žrtva bezakonja u unutrašnjem upravljanju. Bio bi ponos literature svakog obrazovanog naroda i talenat od koga je mnogo očekivala čestita i inteligentna Bugarska. Pošten, nekoristoljubiv, izvanredno skroman, kao i svaki istiniti talenat, i zato uvijek siromašan, bio je rijetko svijetla ličnost. Čestita priroda, poetična i lirska duša i talenat od ogromnog značaja za društvo, on je znao da uočava poroke i negativne strane i da ih podvrgava smijehu kojem ravna nema”. (Dimitrij Blagoev, u časopisu Novo vrijeme, 1897).

Baja Ganjo XXI stoljeća

Lik Aleka Konstantinova koji se u romanu potpisuje kao Ganjo Balkanski, imao je svoj stvarni – jednog bugarskog trgovca skorojevića pisac je susreo u Čikagu 1893, za vrijeme Svjetske izložbe. Nažalost, zahvaljujući eliksirima subkulture, on i danas korača prostorima političkog života balkanskih zemalja. Ponekad mi se čini, a sve nažalost, da bi u Bosni sjedio u svim njenim parlamentima (federacijskom, srpskom i onom zajedničkom), bistrio politiku bez ikakve perspektive za neko sutra. Od Karavanki do Ohrida podsticao bi “svoje” da ostanu na liniji nacionalizma kao sredstva za ostvarenje političkih ciljeva, revizija istorije mada o istoj nema pojma bila bi mu vrlo bliska, isto tako i negacionizam zločina u Drugom svjetskom i bratoubilačkim ratovima 1991-1999, izlazio bi na dočeke ratnih zločinaca kao heroja, manipulisao bi izbjegličkom i tragedijom izbrisanih, takođe i ovom novijom u kojoj lica nekih drugih nesretnika pješke prolaze cestama ex Jugoslavije… Ah, šta sve još bi činio? Naravno, u bugarskom (ili bilo kojem parlamentu – do Štokholma do Atine) zalagao bi se za bodljikave žice na granici, nikad ne bi kritikovao korupciju a za predstavnike u Evropski parlament i Savjet Evrope predlagao bi desničarske idiote. Jednostavno – Baja Ganjo je mutant koji nije zaboravio svoju pravu domovinu – egoizma i niskih ciljeva. Dolazak na političku scenu njemu sličnih, Danilo Kiš je implicitno predvidio u svom eseju O nacionalizmu. Knjige, znano nam je, ne zaustavljaju ni ratove ni talase nacionalizma, ali ostaju kao opomena o tom zlu, koje, kad se pokrene, kroz ljudske sudbine korača marševskim korakom.

Konstantinov, čovjek i intelektualac

Za kraj ovog skromnog osvrta – njegov odgovor na pitanje o vlastitoj životnoj devizi: “Sloboda, poštenje i ljubav…”

Na velikog čovjeka i pisca Aleka Konstantinova, čije djelo i pogledi na ljude i društvo mogu da nas neugodno podsjete da intelektualac nije neko ko radi glavom već mora imati i svoj stav, podsjeća i ime Satiričnog teatra u Sofiji, jedan vrh na planini Rila, turistički centar na Vitoši, selo Aleko-Konstantinovo, filmovi snimljeni prema njegovom romanu, ali i rastuća korupcija u Bugarskoj, na Balkanu i drugdje; naravno, i aktuelni borci za političke fotelje, skorojevići željni moći, vlasti i uticaja.

 

Odlomak iz romana Baja Ganjo (Rad, Begrad 1955 – preveo na srpski: Siniša Paunović)

Baja Ganjo procedi mastiku kroz brkove, obrisa se dlanom, zasuka one brčake i nastavi:

– Evo, da vam kažem kako se bira birački odbor. To se vrši kockom. Kocku vuče predsednik suda. Tako se kaže “kockom”, ali ja mogu da ti izaberem koga hoću. I vrlo lako: ako spustiš ceduljice u čašu, tako da mogu da se vide spolja, treba da zabeležiš mastilom po jednu crticu na pune ceduljice, ako li su pak u kutiji, treba da uzmeš dublju kutiju, da se ne vide sa strane cedulje, i da namestiš pune sa jedne strane, prazne – sa druge. Posle toga ostaje ti samo da došapneš predsedniku “da je obrao bostan!” i zato neka “otvara oči…” Prozivaju: Jovana, stojana, Prvana! Treba li ti Prvan? – uzmi punu cedulju. Ne treba li ti Prvan – uzmi praznu cedulju. To će reći, predsednik izvlači kocke…

-Pusti, baja Ganjo!… I oni prostaci našli s kim da se bore. Teško njima – reče Gočoolu.

– I sa takvom glavom do sada da ne postaneš ministar! – čudi se Dočoolu.

– More, ostavi! – kaže skromno baja Ganjo, zar ti ne znaš Bugare!