Na vijest o odlasku pape Frančeska, vjerovatno po “zakonu asocijacija” koji bješe veoma drag pjesniku Lazi Kostiću, iznova mi se javio niz slika njegovog prvog apostolskog putovanja. Ne brinite, ni praktikant ali ni agnostik, nemam namjeru da analiziram njegovo djelovanje na čelu Crkve i Vatikana kao države. Još manje da koristim ovu priliku za kritiku raznih patuljaka tradicionalizma svih mogućih vrsta, koji su požurili da iskritikuju Frančeska a da, kako se kaže u mom bivšem kraju, još se nije ni ohladio. Kritike, brojne: od papskog prstena koji nije bio iskovan od zlata, pa do cipela Čovjeka koji se primio dužnosti dramatične u svojoj esenciji, možda i tragične u dosad neviđenom izdanju Istorije u Pokretu.

Niz slika?

Lampeduza, 8. juli 2013. Prvo apostolsko putovanje Pape koji je stigao u Rim sa drugog kraja svijeta. Uslijedilo je nakon onomad posljednjeg u nizu brodoloma u kojim je na desetine, nerijetko na stotine migranata zauvijek završilo u vodama Sredozemnog mora. Koje je Eri De Luka više dokumentarno ne poetski nazvao… (Nađite sami tu njegovu pjesmu).

Blic putovanje, najavljeno u zadnji čas. I danas se tvrdi: zbog papine želje za maksimalnom diskrecijom. Ako se želite sjetiti tog julskog dana, prilažem jedan od informativnih izvora.

Horhe Mario Bergoljo, prvi papa Frančesko u istoriji Crkve, onog julskog prijepodneva u vode najjužnijeg djelića Pelagijskih ostrva, sa palube brodića obalske straže, bacio je cvijetni vijenac. Iza njega – živi orkestar sirena brojnih ribarskih brodića. I sada me ta slika asocira na jevanđeljske priče o Isusu i njegovim prvim apostolima. Braća Petar i Andreja, kao braća Jovan i Jakov, bili su ribari. Jesam li patetičan ako tvrdim da taj prizor nije bio slučajan već duboko simboličan? U papinoj pomorskoj pratnji su bili ljudi koji su toliko puta priticali u pomoć brodolomcima. Koliko su mogli, sve po zakonu mora i, naravno, srca. I da nije bila slučajnost što kraj pape nije bio niko od političara. Ni italijanskih, ni evropskih, nikog iz UN. Nikog od onih koji bi iz sebe na tom brodiću obalske straže, pred kamerama, iscijedili poneku suzu. Krokodilsku, naravno. Jednostavno, nisu bili pozvani oni čije su riječi prasak iz praznine.

Nikog. Samo gradonačelnica Lampeduse Ɖusepina Nikolini. Koju sam, zajedno sa don Pierluiđijem Di Pjacom, imao čast upoznati kad je bila učesnik jednog od kongresa Centra “Ernesto Balducci” u Zuglianu.

Samo ona i nadbiskup agriđentski Frančesko Montenegro. Neko onomad reče: “Sve u perfektnom bergoljskom stilu!”.

Bila je to posjeta više od posjete jednom mjestu koje je u dalekoj prošlosti bila prilika za predah u plovidbi Feničanima, Grcima, Rimljanima i Arapima. I Riječ, jasna i britka u svom pozivu na duhovni i etički preobražaj, na mjestu koje mnogi nazivaju Vratima Evrope. Imaju, naravno, i svoju južnu stranu koja ih čini afričkim vratima pakla ratova i osiromašenja, kroz koja mase očajnika pokušavaju da uđu u Evropu, u kojoj većina stanovnika ne želi da razbija glavu i kvari raspoloženje neugodnim joj migrantskim pitanjem. Da, u Evropu (i Zapad) koja ne mari za kooperaciju sa posljednjima Globa, baca im mrvice sa svoje trpeze, insistira na svojim hrišćanskim korijenima u prizemne politikantske svrhe, te nekog svog boga (ili Zlatno tele) implicitno nalazi u konzumerizmu.

Na tim Vratima, tog dana, pred migrantima i građanima Lampeduze građanima Frančesko nije samo izgovorio molitvu. Održao je govor o “globalizaciji ravnodušnosti” koja utiče na odgovorno etičko i političko djelovanje. Posredno o težini i odgovornosti jednog biti hrišćani. I biti ljudi. Ali kako biti hrišćani i ljudi ako hipokritski selektivno zaboravljamo da je Sin Božji rođen kao migrant, od majke izbjeglice iz Nazareta?

Zoru nade Frančesko je vidio i osjećao u odnosu prema drugom, u odbijanju čina skrštenih ruku i skretanja pogleda što dalje od drugih – različitih i posljednjih. Optuživali su ga (znamo dobro ko, da ne kvarim ovaj zapis) da želi preseliti Afriku u Italiju, ali su zanemarivali koliko je i sam znao da su migracije plod jedne enormne ekonomske, finansijske i političke nepravde prema posljednjima. Mislim da je znao i koliko je pravedno da ljudi žive i imaju prosperitet tamo gdje su rođeni.

Kad već spomenuh Isusa rođenog u onoj sirotinjskoj štali, Isusa migranta, ovim povodom, dakle lampeduškim, ne mogu da ne spomenem barem neke ružne epizode iz života migranata na takozvanoj Balkanskoj ruti. Sa nekima od njih sam razgovarao, o drugima saznavao putem dokumentaraca i reportaža. Pa sam zamišljao – čisto literarno ali i više od toga – kako se od migranata, od Vardara pa do Triglava, skreće pogled. Skreće jer mi, ex jugosi i naši potomci, rasuti smo i diljem Evrope, mi smo zaboga neki drugi. Bolji. Nismo kao oni. Nismo mi iz Lipe (kamp kod Bihaća), nismo mi tamo-neki-oni-ko-zna- koji što vrebaju trenutak da prođu kroz bodljikavu žici na mađarskoj, slovenačkoj i bugarskoj granici. Ne znam kako spavaju i koje i kakve snove snivaju recimo hrvatski policajci koji su batinali migrante i cijepali im pasoše.

Znam, možda nisam pravedan: radili bi to i drugi, ako i kad im se naredi. Ah, da ne zaboravim ni sve one “divne” makedonske, kosovske i srpske taksiste i razne druge “prevoznike” koji su omastili svoje džepove prevozom migranata. Imao sam priliku, sasvim slučajno, da vidim tabane jednog Avganistanca. Treba li da ih opisujem? Ne treba? Hvala na razumijevanju. I danas kažem: To su dva ogledala, nama namijenjena.

Ali, kako slave Božić? I lica koja, kao i u posljednjih 5000 godina samo vrše svoju dužnost, i svi sa piramide naredbodavaca? I svi ostali “pobožni” građani, od Vardara pa do Triglava? Muči me jedno pitanje, vrlo realno mada će i ovo nekom izgledati više literarno: jesu li te osobe punije predrasuda ili ravnodušnosti? A na zašto je to tako velim da ipak smo i u literaturi, ne samo u sociologiji. Ne zaboravljam ni one građane i udruženja koji djeluju contro ovom fenomenu dehumanizacije nas samih.

Toliko.

Prije konca ovog zapisa, ne mogu a da ne posumnjam u njegovu svrsishodnost. Možda je u pravu bio Crnjanski kad je, u predvečerje Drugog svjetskog rata, kao diplomatski službenik Kraljevine, na pitanje nekih poznanika šta misli o tadašnjem papi odgovorio kratko.

Papa je autoritet.

Ipak, onu sumnju mi razbija činjenica da Horhe Mario Bergoljo, koji je sebi dao ime po Frančesku iz Asizija, nije bio samo papa.