Nakon što se završi Sarajevo Film Festival, glavni grad Bosne i Hercegovine izgleda kao da je pao u depresiju. Do jučer nakrcane ulice gostima, posjetiocima, poznatima i neznanima postaju praznije, dosta radnji i trgovina zatvori jer ljudi žele malo odmora nakon festivalskih napornih dana i noći, i teško je prepoznati onaj grad koji je samo prije nekoliko dana izgledao kao ultimativni centar regije. Doista, koje je pravo lice Sarajeva. Ono festivalsko, u tih nekoliko sedmica, ili ono ‘pravo’ koje živimo ostatak godine?

Odgovor na to pitanje nije jednosmjeran, ali biće da današnje Sarajevo još uvijek čeka pravu istinu o sebi. U tim stvarima, obično, pomažu umjetnička djela, koja neko vrijeme i mjesto kontekstualiziraju bolje nego statistički podaci o broju turista ili pohvale sa trip advisora. Ovogodišnji Festival, 24. po redu ponudio je nekoliko filmova o kojima će se svakako govoriti i razmišljati.

Pored “Hladnog rata” Pawela Pawlikowskog koji je otvorio, i bugarskog filma Aga, koji je proglašen najboljim pa je i zatvorio SFF, najzanimljivije je bilo gledati filmove koji se bave nedavnom prošlošću. Takav je film Chris the Swiss, autorice Anje Kofmel, o njezinom rođaku Christianu Wurtenbergu, koji je u jesen 1991. stigao u Hrvatsku, na ratište u Istočnoj Slavoniji. Prvo je počeo raditi kao novinar, a onda je ulazeći dublje u priču i teritoriju, pristupio u međunarodni vod Zbora narodne garde. Htio je objaviti knjigu o tome, ali je u januaru 1992. ubijen. Svi tragovi koji vode do počinioca završavaju kod Chica Eduarda Floresa, koji je bio zapovjednik voda i koji je ubijen 2009. u Boliviji, pod optužbom da je pripremao atentat na tamošnjeg predsjednika Moralesa. Skoro četvrt vijeka kasnije, autorica filma dokumentarno slijedi tragove, a animirani dio filma, zapravo, prikazuje, odnosno istjeruje demone.

Inače, tog filma se Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) isprva htio odreći. Uvijek zbog istih stvari: navodnog izjednačavanja strana u sukobu i “pogrešne” interpretacije rata. No, ipak nisu, jer je film prikazan u Cannesu, pa je vjerovatno procijenjeno da bi šteta bila prevelika, ako bi se nastavilo jahati na narativu bezgrešnosti “naših” i pogrešnosti “njihovih”. Bilo kako bilo, ovaj film pokazuje naličje rata, prljavštinu i traume koje ostaju poslije njega.

Disciplina beznađa

Čini se da je svim stranama koje su ratovale na području bivše Jugoslavije – a nije drukčije ni na drugim meridijanima, pogledajmo, recimo, Izrael – zajedničko to da teško podnose istinu o tome šta se činilo u njihovo ime. Srbijanski reditelj Ognjen Glavonić je 2016. godine objavio film Dubina dva, o masovnoj grobnici nedaleko od Beograda. Odnosno o stvarima koje su tamo pronađene, a pripadale su albanskim civilima ubijenim u toku rata na Kosovu 1999. godine. Shvativši da je to tema o kojoj se šuti, razvijao je scenario koji je doveo do realizacije njegovog prvog dugometražnog filma “Teret”. Vojska Jugoslavije je angažirala vozače koji su vozili kamione pune leševa, a nisu znali, ili nisu htjeli da znaju šta je u prikolicama kamiona. Glavnu ulogu u filmu igra regionalna zvijezda Leon Lučev, nagrađen Srcem Sarajeva, nagradom za najboljeg glumca. Sasvim zasluženo: to svjesno neznanje o zločinu, o tome da se ne zna i ne treba pitati šta je teret koji se vozi je, osim što je sjajna metafora Srbije s kraja devedesetih, suštinska dijagnoza toga društva. Teret koji ostavlja prošla generacija je turoban, film je spor, realističan i ostavlja vrlo malo nade.

Može se reći da je u ovom trenutku osnovna značajka država na Balkanu to da kad stasa generacija koja se suoči s prošlošću, započne novi rat. “Teret” pokazuje partizanske spomenike iz prošlosti i zemlju bez budućnosti, disciplinu u kojoj je Srbija na kraju devedesetih zauzimala visoko mjesto. Koliko su se stvari otad promijenile? Sudeći po izvještavanju “patriotskih” medija o ovom filmu, također prikazanom u Cannesu – ne previše. “Šamar srpskom narodu na Croisseti “, je otprilike sublimat onoga što većina javnosti misli o tom filmu. Ukratko, da je antisrpski. To što s druge strane stoji argumentacija da su zločini počinjeni, i da se o njima šutjelo, a da je veliki broj ljudi bio egzistencijalno ucijenjen u arhitekturi zločina – zapravo, malo koga zanima.

Frizirana povijest

Da je frizirana historija jedan od naših najvećih problema pokazuje i rumunski film “Nije važno ako nas historija zapamti kao barbare.” Reditelj inače pobjedničkog filma na festivalu Karlovy Vary, Radu Jude vraća se u Drugi svjetski rat, odakle treba “pretresti” zločine Rumunske vojske koje se tri godine borila na strani Njemačke. “Kao djeca gledali smo rumunske filmove koji pokazuju kako se Rumunska vojska bori protiv nacista. No, to se nije dogodilo do 1944. godine. To zbog propagande danas niko ne razumije.“ Nakon “oslobađanja” Odesse od crvenog terora, uslijedio je progon Jevreja u kojem se računa da je rumunska pronacistička vlada na čelu sa Antonescuom pomogla uništenju oko 250.000 ljudi. Filmski lik rediteljice Mariane Marin (igra je Ioana Iacob) je opterećen pritiscima gradskih vlasti, zatim javnosti koja negira zločine, čak i glumcima u predstavi koju treba da odigra na gradskom trgu: pojedini glumci tvrde da je stvar antirumunska i otvoreno odbijaju igrati s glumcima Romima. Poznato, zar ne? “Mi smo u pravu, naši nisu ubijali, a i ako jesu, činili su to u odbrani prave stvari”. Uvijek ista priča.

U tom smislu, Sarajevo je iznimno zanimljiva priča. Grad koji je preživio najveću opsadu u modernoj evropskoj historiji, danas je, možda više nego ikada, u opasnosti da postane provincija, crna rupa na karti Evrope, s dominantnim utjecajem kapitala iz islamskih zemalja. Nakon svojevrsnog filmskog buma na kraju devedesetih godina prošlog vijeka i početkom dvijehiljaditih, koji je krunisan Oscarom za najbolji strani film Danisa Tanovića 2002. godine, i Zlatnim medvjedom Jasmile Žbanić u Berlinu 2006., započeo je osjetan pad, koji je rezultirao time da 2017. godine u Bosni i Hercegovini nije snimljen nijedan dugometražni film koji je režirao domaći autor. Slijedom toga nijedan film nije prikazan ni na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.

Tako je Sarajevu za ovoga Festivala pripala ne baš zahvalna uloga: da bude mjesto na kojem je moguće reći i pokazati većinu istina o onome što se događalo u regionu, ali ono kao da još uvijek nije spremno da pokaže filmsku istinu o sebi. Ili, barem dio nje. Što i ne bi bilo teško da nije tako i na drugim poljima.