Ne, nemam nikakvu namjeru da pišem nekrolog o odlasku zauvijek Filipa Davida (Kragujevac, 1940 – Beograd, 2025). Neka to bude zapis o Filipu čovjeku i njegovoj poetici priče, takođe o jednoj dugogodišnjoj prijateljskoj saradnji. Iskazala se i praktično plodnom, posebno u kontekstu upoznavanja italijanskih čitalaca sa njegovim djelom.

Primivši tužnu vijest, sjetio sam se davne Andrićeve izjave u kojoj je pohvalno govorio o već zapaženim mlađim srpskim prozaicima šezdesetih godina: “Volim Kiša, Kovača i Davida, ali ponajviše Davida”.

Upoznali smo se u jesen 1988, u Beogradu. Razlog – moj esej o Princu vatre (1986), pričama o okultnom, kojima je David na svojevrstan način ostvario nastavak Bunara u tamnoj šumi (1964).

U to vrijeme on je bio urednik Dramskog programa Televizije Beograd i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti i relativno bio poznatiji kao filmski scenarist koji je sarađivao sa Zafranovićem i Šijanom, danas mitskim rediteljima. Primio me je u svom uredu, u Takovskoj 10.

Ne, ne sjećam se sadržaja našeg razgovora, ali impresija o susretu sa čovjekom i piscem koji je znao da s pažnjom sluša druge, da govori odmjereno i samo o suštinskom, ma o kome ili o čemu bila riječ, u meni je živa i danas. Nekoliko njegovih pisama iz naše korespondencije do 1992. nestalo je u vremenu koje će David uskoro potom označiti jednim pitanjem, u duhu Prima Levija: “Jesmo li čudovišta?”. To će biti i naslov njegove knjige eseja (1996) o postjugoslavenskoj i srpskoj drami raspada, zločina (i odnosa prema zločinu i memoriji) i urušavanja vrijednosti u “mračnim vremenima” (kako ih je u svoje vrijeme definisala Hana Arent).

David na početku i tokom naših “mračnih vremena”, potom onih “sivih” nakon beogradskog Petog oktobra (2000), aktivno djeluje kao građanin i intelektualac. Jedan je od osnivača Nezavisnog udruženja pisaca (Sarajevo, 1989), Beogradskog kruga (1992), koji je godinama bio sinonim građanskog otpora Miloševićevom režimu, i Grupe 99, formirane na Sajmu knjiga u Frankfurtu, 1999. Cijenu svojih stavova i javnih istupa platio je gubitkom radnog mjesta na televiziji i na fakultetu (na koji će biti iznova primljen nakon 5. oktobra 2000).

Kad sam ga, u ime organizatora godišnjeg Kongresa Centra “Ernesto Balducci”, pozvao da bude učesnik, rado se odazvao. “Jesmo li čudovišta?” – to jest ko smo ako smo ravnodušni prema zločinu i ne držimo do pamćenja – bio je naslov njegovog izlaganja. “Veliki čovjek”, rekao mi je onomad don Pjerluiđi Di Pjaca (1947-2022), osnivač “Baldučija”.

Negdje sam zagubio kopiju poruke koju nam je David poslao faksom, ali nisam zaboravio njen sadržaj koji sada, vjerujem, parafraziram približno vjerno: dok postoje takva mjesta, kao što je to vaše u Zuljanu, u kojim živi ideja mira, a solidarnost sa progonjenima i posljednjima je na takvoj visini, dobro će imati priliku da prevlada nad zlom.

U Davidovom književnom opusu, koji je obimom nevelik ali bogat semantikom i osobenim stilom pripovijedanja, tema Zla i Dobra zauzima, vjerujem, ključno mjesto. Bio sam radostan kad je na moj prijedlog na italijanskom objavljen Princ vatre (2009), pomalo i zbog prilike da korigujem neke svoje nezrele i površne poglede na to djelo u kojem su Kabala i hasidska predanja Davidu bili samo okvir za iskaz o dramama naše epohe.

Radovao sam se i kad je objavljen njegov roman Kuća sećanja i zaborava (2017, tri godine prije ovjenčan Ninovom nagradom). U tom djelu je tema Dobra i Zla radikalno elaborirana, toliko da je samo na prvi pogled Davidova misao bliska konceptu banalnosti zla Hane Arent. Osjećao je, znano mi je, koliko je važan izbor teme, ali bio je Pisac. Dakle, umjetnik koji je smatrao da “nije dovoljno imati priču, jednako je važno kako ćete je ispričati”.

U njegovom narativnom ciklusu fasciniraju tehnika priče u priči (koja ga je, prema sopstvenom priznanju, uvodila u svijet borhesovskog lavirinta) te oslonac na drevnu hasidsku tradiciju pripovijedanja u kojoj je bitna pripovjedačeva težnja da drugima bude zanimljiv.

Poseban homage hasidskoj i jidiš tradiciji dao je 2008. romanesknim diptihom San o ljubavi i smrti. Taj roman još uvijek nije preveden, ali jesu, zahvaljujući prevodilačkom angažmanu Luke Valja, Hodočasnici neba i zemlje (roman je doživio dva izdanja: 2017, 2018). Radnja romana je samo “pomaknuta” u 15. stoljeće – protagonisti su po mnogo čemu naši savremenici u kostimima iz perioda Inkvizicije. Nadam se da će italijanski čitaoci imati priliku da pročitaju i knjigu priča Bunar u tamnoj šumi.

Sva ta djela ne bismo imali priliku da čitamo, istovremeno uživajući u tkanju pripovijedanja i zastajući nad kompleksnim pitanjima Dobra i Zla, da Fića Kalinić nije preživio Drugi svjetski rat i Holokaust. Zamislimo jednog trogodišnjeg dječaka koji, silom prilika, sa majkom i mlađim bratom živi u sremskom selu Manđelos, na sjeveru opštine Sremska Mitrovica. Silom prilika je zbog ratne godine, 1943, i zbog činjenice da niko od njih nije rođen u tom selu, i što dječak i danju i noću mora biti spreman da izgovori svoje lažno prezime – Kalinić. Ime je njegovo, pravo: Filip ili, od milja, Fića. A oca ne smije da spominje, nikako. To dječak stalno mora imati na umu, kao i da bude spreman u svakom času za polazak u zbjeg, jer selo se praznilo po saznanju o policijskoj raciji ili o dolasku okupatorskih vojnika.

Jednog dana cijelo selo je sprovedeno u logor u Sremsku Mitrovicu. Tu sliku dječak vjerovatno pamti samo kroz majčino sjećanje, ali je nosi kroz cijeli život: ona ga vodi za ruku, dok u naručju nosi njegovog mlađeg brata; kolona je duga, a svakog ko bi zaostao ili pokleknuo na tom putu čekao je metak. U jednom trenutku dječak je zastao od iznemoglosti, a majka je u očajanju pokazala rukom prema jednom granatom drvetu u daljini govoreći da je to trešnja. Dječak je mnogo volio trešnje i dao je sve od sebe da ne posustane.

Sedam godina kasnije, žiri dječjih novina Pionir odabrao je najbolju između četiri hiljade priča malih pisaca. Ime desetogodišnjeg autora bilo je Filip David, onomad silom prilika Fića Kalinić, iz onog sremskog sela. To je bila njegova prva priču – živo sjećanje o onom putu života i smrti, na kojem je jedna tako obična misao na trešnje prevagnula ka tasu života jezičak vage koja u takvom, prelomnom trenutku može imati samo jedno ime: sudbina.

“Tako sam postao pisac…”, govorio je Filip David.

U Holokaustu je izgubio više od pedeset rođaka sa majčine i očeve strane. Kad je njegova majka saznala te vijesti, nekoliko mjeseci nije progovorila niti jednu riječ. Ne zato što nije htjela, već zato što joj se bio oduzeo dar govora pred činjenicama o djelovanju Zla. O Dobru u “mračnim vremenima“ 1941-45. David je jednom prilikom dao izjavu u kojoj je odao svoju zahvalnost stanovnicima onog sremskog sela: niko ih nije izdao.

Za kraj ovog skromnog zapisa o evropskom, srpskom i jugoslavenskom piscu i intelektualcu, informacija da je Filip David bio član osnivač Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat u kojem je aktivno pomagao realizaciju Muzeja knjige i putovanja i Muzeja srpske književnosti.