Iako je riječ o prvom šefu vlade deklarirane homoseksualne orijentacije u cijeloj istočnoeuropskoj i mediteranskoj regiji, izbor Ane Brnabić za premijerku Srbije dočekan je s izvjesnom dozom suzdržanosti od strane LGBTI aktivista. Dojam mnogih promatrača je da se prije svega radi o jednom marketinškom potezu usmjerenom prema javnom mnijenju Europske unije. Naime, poštovanje prava LGBTI populacije danas se smatra jednim od ključnih kriterija za procjenu u kojoj mjeri je neka zemlja civilizirana i “europska“, odnosno može li postati članica Europske unije.

Do 2013. godine pravima LGBTI osoba nije poklanjana velika pozornost u pregovorima o pristupanju Europskoj uniji. Međutim, nedavno proširenje tih prava unutar same Unije dovelo je do toga da njihovo poštovanje postane sve bitnija komponenta procesa pridruživanja. LGBTI prava počela su dobijati na važnosti tokom pregovora o pristupanju Hrvatske, te im se danas redovno posvjećuje posebna pozornost u okviru godišnjih izvješća o napretku zemalja kandidata ili potencijalnih kandidata za članstvo u EU koja izrađuju Europska komisija i Parlament.

Takvom pozornošću Europska unija šalje jasnu poruku svojim pregovaračkim partnerima: usvajanje adekvatnih mjera za borbu protiv diskriminacije na temelju spolne orijentacije predstavlja neizostavan korak na putu ka pridruživanju EU. Upravo su zahvaljujući pritisku Europske komisije vlade zemalja Zapadnog Balkana tijekom proteklih godina usvojile niz mjera za borbu protiv diskriminacije i homofobije, a u nekim slučajevima i za unapređenje prava na rodni identitet.

Transnacionalni aktivizam i politika proširenja

Napori Europske unije najzaslužniji su za pomake na zakonodavnoj, političkoj i društvenoj razini koji su doveli do poboljšanja situacije LGBTI zajednice na Zapadnom Balkanu tijekom proteklih godina. Tome je doprinijela i sve veća pažnja koja se LGBTI pravima posvjećuje na međunarodnoj razini – počev od SAD-a u vrijeme administracije Baracka Obame – ali i pojačano djelovanje lokalnih aktivista, koji su sve vidljiviji i povezaniji na transnacionalnoj razini.

Jedan od bitnih momenata za regionalni aktivizam bilo je osnivanje organizacije ERA – LGBTI koja okuplja glavne LGBTI udruge aktivne na Zapadnom Balkanu i u Turskoj. Vrijednujući iskustva dugogodišnje transnacionalne suradnje, organizacija je osnovana studenog 2015. godine, zahvaljujući, između ostalog, i direktnoj financijskoj podršci EU. Pored pružanja usluga i podrške svojim članovima, ERA se bavi istraživačkim radom i lobiranjem, te koordinira brojne inicijative na regionalnoj razini.

“Zadovoljni smo odnosom koji imamo s europskim institucijama“, kaže Amarildo Fecanji, izvršni direktor ERA-e. “Dijalog je veoma intenzivan i izravan, i imamo odličnu komunikaciju s Europskom komisijom i Parlamentom“. ERA surađuje s europskim institucijama na prikupljanju, analiziranju i prenošenju informacija, te biva redovno konsultovana prilikom pripreme godišnjih izvješća o napretku kandidatskih zemalja. Prema riječima Fecanjia, Europska unija bi trebala podstaći i vlade država Zapadnog Balkana da uspostave bližu suradnju s LGBTI organizacijama u sopstvenim zemljama, prenoseći na taj način već razrađen mehanizam dijaloga na nacionalnu razinu.

Problemi implementacije reformi

Želja za pristupanjem Europskoj uniji podstakla je usvajanje brojnih zakonodavnih reformi u području zaštite LGBTI prava, često veoma naprednih s formalne točke gledišta. Problem je međutim u tome što te reforme često ostaju mrtvo slovo na papiru, jer se policija, sudstvo i politička klasa ne trude da omoguće njihovo provođenje. Prema riječima Koena Slootmaeckersa, istraživača pri sveučilištu Queen Mary u Londonu, “Europska unija bi trebala na drugačiji način mjeriti načinjene pomake. Nije dovoljno samo popuniti predviđene rubrike“. Nužno je nadgledati primjenu i domet usvojenih reformi, jer u pojedinim slučajevima promicanje LGBTI prava biva čisto taktičke i interesne prirode.

Pored problema zakona koji važe samo na papiru, diskutabilni su i pomaci koji ostaju svedeni na simboličku razinu, što bi mogao biti slučaj s izborom Ane Brnabić na mjesto premijerke Srbije. I stvarni domet parada ponosa koje se organizuju u zemljama Zapadnog Balkana često se precjenjuje, o čemu svjedoči primjer beogradske parade 2014, prve nakon više godina pauze. Unatoč njihovoj simboličkoj važnosti, dok god budu obezbjeđivane jakim policijskim snagama, povorke ponosa neće predstavljati indikator stvarnog napretka.

Iskustvo proširenja EU na istok 2004. i 2007. godine pokazalo je koliko je bitno promicati stvarne društvene i kulturne promjene. U protivnom, čim neka zemlja postane članica EU, prijeti opasnost da se interes za LGBTI prava umanji. “Potrebno je posvjetiti posebnu pozornost kulturnom radu“, kaže za OBCT eurozastupnik Daniele Viotti, kopredsjednik parlamentarne Međugrupe o LGBTI pravima. “Kao zastupnici, već radimo na organizovanju posjeta i njegovanju odnosa s lokalnim vlastima i aktivistima. Komisija bi međutim trebala činiti više, aktivirajući svoje funkcionere i delegacije“.

EU čini previše ili premalo?

Prema Slootmaeckersu, “problem je u tome što aktivnost EU-a ne uspijeva bitno doprinijeti društvenim promjenama. Veća pozornost bi trebala biti posvećena situaciji u kojoj se nalaze LGBTI osobe i onome što pokušavaju činiti. Trebalo bi ih više slušati“. Iako je bitna, aktivnost EU-a na promicanju prava LGBTI osoba na Zapadnom Balkanu prijeti da suzi manevarski prostor za djelovanje lokalnih aktivista, koji su jedini koji mogu razviti modele istinske emancipacije i podstaknuti autentične društvene transformacije.

Čini se da su udruge posvećene promoviranju LGBTI prava u regiji svjesne rizika vezanih za aktivnost EU-a. Amarildo Fecanji smatra da Europska unija ne može učiniti mnogo više od onoga što već čini (mada bi možda mogla djelovati efikasnije): “Europska unija ne namjeće bolju zaštitu ljudskih prava nego nam pomaže da promijenimo naše zemlje. Moramo shvatiti da proces europske integracije može doći do određene točke, ostalo je na nama“.

Jedna od najbitnijih mjera koju Europska unija može poduzeti za unapređenje prava LGBTI osoba na Zapadnom Balkanu jeste konkretiziranje perspektive proširenja, ne bi li izbjegla širenje euroskepticizma i otvaranje političkog prostora za upliv Rusije i Turske, zemalja koje su prilično daleko od europskog poimanja LGBTI prava. “Postoji realna opasnost da Europska unija izgubi kredibilitet kao uzor“, ističe Daniele Viotti, dodajući: “To će se izbjeći jedino ako Europa uspije ponuditi jasnu perspektivu članstva ovim zemljama, i posvijetiti veću pažnju socijalnim i građanskim temama“.