Prema dnevnom listu The Guardian Ursula von der Leyen vodi osobnu bitku protiv vukova. U rujnu 2022. godine sivi vuk ubio je Dolly, obiteljskog ponija ostavljenog preko noći u neelektrificiranom ograđenom prostoru, na imanju predsjednice Europske komisije u Donjoj Saskoj. Godinu dana kasnije, krajem 2023., Ursula von der Leyen najavila je odluku o snižavanju razine zaštite vuka sa “strogo zaštićene” na “zaštićenu” vrstu, omogućujući tako veću “fleksibilnost” u upravljanju “isuviše brojnom” populacijom vuka u Europi, odnosno jednostavnije odobravanje lova ove vrste.

Europski parlament je 8. svibnja 2025. odobrio novi status zaštite vuka , a 5. lipnja stiglo je i konačno zeleno svjetlo Vijeća EU . Namjeru da se promijeni status zaštite još ranije je kritiziralo više od 300 udruga i organizacija civilnog društva , uključujući WWF, BirdLife , ClientEarth, Europski ured za okoliš, Euronatur i Legambiente, dok je online peticija prikupila više od 330 tisuća potpisa. Unatoč protivljenjima, odluka o novom statusu zaštite vuka ipak je stupila na snagu.

U Hrvatskoj, biolog Josip Kusak, profesor na Sveučilištu u Zagrebu, jedan je od kritičara inicijative Europske komisije, smatrajući odluku “licemjernom“, “brzopletom” i “naučno neutemeljenom”.

Prema profesoru Kusaku, snižavanje razine zaštite vuka nije samo “politička odluka usmjerena na postizanje konsenzusa među desnicom” nego i pokazatelj pažnje koju vlast trenutno posvećuje općenitijem pitanju očuvanja prirode.

Kakva je situacija s vukom u Hrvatskoj?

Vuk je u Hrvatskoj zaštićen od 1995. godine, a lov je zabranjen. Od 2005. do 2015. godine zabilježeno je svojevrsno zlatno doba u upravljanju ovim velikim predatorom. Tada je odlučeno uključiti interesne skupine, poput lovaca i poljoprivrednika, te je utvrđen kompromisni broj od 200 vukova, koji je predstavljao takozvani “društveni kapacitet”, odnosno maksimalni broj vukova koji ljudi mogu tolerirati u Hrvatskoj (ekološki kapacitet bio bi veći).

Lovcima je bio povjeren zadatak praćenja, u zamjenu za pravo odstrela viška vukova. Za aktivnosti traženja i prebrojavanja vukova 2008. godine dobrovoljno se prijavilo 160 osoba. Zatim su volonterski napori počeli opadati, a od 2010. smo stalno bilježili manje od 200 vukova, vjerojatno zbog nedovoljnog praćenja.

Međutim, u tom trenutku lovci su izgubili i pravo na svoju kvotu vukova za odstrel, a s tim i motivaciju za sudjelovanje u kampanjama prebrojavanja. Konačno, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, imam dojam da se i zainteresovanost vlasti za ovu vrstu aktivnosti smanjila.

Kako su vlasti izgubile interesovanje za vuka?

Ne samo za vuk nego za zaštitu prirode općenito. Početkom 2000-ih postojao je Državni zavod za zaštitu prirode (DZZP), institucija koja je zapošljavala četrdesetak ljudi, no ugašena je 2015. Od te godine do 2019. postojala je i Agencija za zaštitu okoliša i prirode (HAOP), koja je međutim kasnije takođe inkorporirana u nadležno ministarstvo.

Zanimljivo je da danas nijedno hrvatsko ministarstvo u svom imenu ne sadrži riječ “priroda”. Trenutno postoji Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, ali “okoliš” i “priroda” su dva različita pojma. Ukratko, sudbina koja je zadesila vuka simptomatična je za marginalizaciju zaštite prirode općenito.

U svojoj strategiji bioraznolikosti, Europska unija postavila je cilj da do 2030. godine 30% teritorija EU proglasi zaštićenim područjem. Ovo podrazumijeva stvaranje više prostora za divlje životinje poput vuka. Kakvi pomaci su napravljeni radi postizanja ovog cilja?

Nikakvi. Ovo jednostavno nije prioritet, nije bio ni prije rata u Ukrajini, a kamoli sada. U najboljem slučaju govori se o energetskim pitanjima i zelenoj tranziciji, ali i ovdje ima problema.

Hrvatska nije optimizirala odabir područja za izgradnju nove infrastrukture poput vjetroelektrana. Izbor je prepušten privatnim investitorima. Dakle, umjesto gradnje na područjima gdje je priroda već kultivirana, biraju se brda i planine, posljednji prostori slobode za divlje životinje. Sjećam se da smo bili uključeni, kao stručnjaci, u izgradnju autocesta početkom 2000-ih, i uspjeli smo napraviti jedanaest ekodukta, točnije zelenih mostova za prelazak divljih životinja preko autoceste. Danas nismo uključeni.

Što bi se dogodilo kada bi vuk iščeznuo s ovih prostora?

Vuk je veliki mesožder i ima ključnu ulogu u regulaciji ekosustava. Dobar primjer je ono što se dogodilo u Yellowstoneu kada je vuk ponovno uveden 1995. godine, sedamdeset godina nakon nestanka iz poznatog američkog nacionalnog parka. Pojava vuka potaknula je populacije jelena da se više kreću i izbjegavaju određena područja, gdje je potom vegetacija ponovno izrasla, privlačeći ptice i druge manje životinje. Poznati video "How wolves change rivers" govori o ovom primjeru.

A kako izbjeći sukob s čovjekom?

Često je čovjek taj koji mora promijeniti svoje ponašanje. U Zapadnoj Europi zaboravili smo kako koegzistirati s vukovima, koje mjere opreza poduzeti, a posebno kako uzgajati stoku. U Hrvatskoj takođe nerijetko vidim stada koja pasu bez pastira ili izvan električnih ograda. Vlasnici pričvršćuju GPS ogrlice na nekoliko krava ili ovaca, misleći da tako mogu pratiti stoku, ponekad ostavljajući otrovanu hranu vukovima. Država mora raditi svoj posao, ponovno se usredotočiti na prirodu i vukove te osigurati da se ne koriste otrovi.

***

Dok su u Hrvatskoj vukovi zaštićeni, a medvjedi se mogu loviti, u Srbiji je situacija obrnuta. U Beogradu smo razgovarali s Duškom Ćirovićem, profesorom na Biološkom fakultetu.

Koje posljedice bi, prema vašim očekivanjima, mogla imati odluka Europske komisije?

Odluka je zasigurno ishitrena, ali ne mora nužno podrazumijevati negativne posljedice po vukove. Na primjer, u Srbiji je lov na vukove dopušten, ali njihova populacija je stabilna. Procjenjuje se da u zemlji ima 800-900 vukova (lovci čak tvrde da ih ima 1300, ali ova procjena nije realna). Međutim, i ovdje, kao u Hrvatskoj, praćenje je nedovoljno.

Što bi trebalo učiniti kako bi se unaprijedilo praćenje i upravljanje vukovima?

Uključen sam, kao vanjski stručnjak, u dva europska projekta koja se tiču ​​vukova, a u kojima je praćenje ključna aktivnost: ForestConnect [financiran sredstvima programa Interreg Danube, s ciljem poboljšanja ekološke povezanosti šuma između Karpata, Balkana i Dinarida, radi obezbjeđivanja funkcionalnih staništa i koridora za velike zvijeri, op. a.] i 4PETHABECO [financiran sredstvima programa Interreg IPA Adrion, sa sličnim ciljevima, no s fokusom na jadransko-jonsko područje, op. a.]. Projekcije populacije vukova (i drugih velikih zvijeri) provode se korištenjem različitih metoda i tehnika diljem Europe. Ne postoji standardizacija. Na primjer, u sklopu projekta 4PETHABECO cilj nam je uskladiti protokole praćenja kako bismo mogli dijeliti podatke i izrađivati bolje projekcije.

Je li u Srbiji odnos između čovjeka i vuka dobar?

Rekao bih da jeste. U našoj zemlji lovci određuju kvote za lov, i svake godine predlažu toliko visoke kvote da jedva uspijevaju uloviti 40% vukova koje su postavili kao cilj, upravo zato što uvelike precjenjuju populaciju vukova. Sada vlasti žele revidirati ovaj model upravljanja, a boljim planiranjem mogao bi se postići još bolji omjer.

Međutim, mislim da odluka o dopuštanju ili nedopuštanju lova ne mora nužno pogoršati stanje populacije vuka. Uzmimo slučaj medvjeda u Sloveniji. Upravljanje je izvrsno iako je lov dopušten. Zemlja bilježi najveću gustoću medvjeda u Europi i njihov broj i dalje raste.

 

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta "Cohesion4Climate", koji je sufinanciran sredstvima Europske unije. EU ni na koji način nije odgovorna za informacije i stavove izražene u okviru projekta. Sadržaji su isključiva odgovornost OBCT.