Šta bi sada rekao Pierluigi?

To pitanje mi se neizostavno javlja kad god slušam parlamentarne debate o imigraciji, one u televizijskim salonima, te slogane kojima su površni umovi napunili socijalne mreže. Znam, retoričko je, isto kao što bi bilo i ono o površnom baratanju terminima poput Trećeg svjetskog rata i moguće upotrebe nuklearnog oružja. Olako, kao da se radi o izboru turističkih destinacija ili, recimo, mantila za polusezonu.

Kad sam one daleke jeseni 1992. bio jedan od 600 prisutnih na svečanom otvaranju Centra Ernesto Balducci u Zuglianu, naselju nadomak Udina (komuna Pozzuolo del Friuli), nisam znao ko je Balducci. Sasvim malo o don Di Piazzi. Sjećanja na onaj svijetli septembarski dan i danas su mi prilično jasna. Na svečanosti je bio, čini mi se, sav alternativni Friuli. U svoj notes onomad sam zapisao: Marija, Pierluigijeva majka, i starica po imenu Cesarina rekle su mi isto a da se nisu dogovorile: “Izbjeglica? Dezerter? Nije to nikakva sramota!”

Uskoro sam sa mojima primljen u Centar. Zapravo, u kuću porodice Calligaro (sa kojom smo i danas prijatelji). Centar je u to vrijeme bio, da skratim opis, mikro Jugoslavija. Plus svijet u malom – bilo je gostiju iz raznih dijelova svijeta. To je i ostao, dakle i danas.

Tokom onih godina (ratnih, ne ponovile se ni najgorem neprijatelju, kako vele dobri ljudi u Regionu i danas), sa Pierluigijem sam diljem Friulija (i drugdje) učestvovao na konferencijama o ratu u Bosni i ex Jugoslaviji. Ni sam ne znam koliko puta. Nikad nije propustio da podsjeti prisutne na periode u kojima su ljudi iz ovog kraja bili emigranti u raznim zemljama, od Belgije do SAD, od Francuske do Argentine.

U to vrijeme u Regiji FVG bio je organizovan smještaj za izbjeglice iz ex Jugoslavije u kasarni u Cervignanu. (Kasnije i u Purgessimu i Lignanu). Pierluigi je neumorno predlagao da svaka od komuna u Regiji ugosti nekoliko izbjeglica pa ne bi bilo nikakve potrebe da ih u jednom mjestu bude 500. (Ali, to je duga i teška priča, u kojoj bi bilo mjesta i za kritiku crkvenih institucija).

Na rat, i ne samo onaj onomad aktuelni (te netom završeni u Kuvajtu i Iraku), Pierluigi je gledao iz dubine istorije i lavirinata takozvane trenutne svjetske situacije, a uvijek polazeći od Jevanđelja kao objave koju je moguće prihvatiti kao ritual i kao esencijalno duhovno uporište. Malo je naših savremenika koje su sa takvom pasijom mislili, govorili i djelovali protiv rata kao najvećeg zla na Planeti. Kritikovao je sljepilo političara, italijanskih i evropskih. Razložno, dakle nikad bez dokaza, kao i hipokriziju u stavu prema izbjeglim licima. Posljedično, i zaborav fenomena italijanske emigracije.

I tako, malo-pomalo, saznavao sam sve više o Pierluigiju, podrobno i o postvarenju njegove zamisli o centru za prijem imigranata. O tome je često govorio i na svakom od svojih javnih nastupa. Kad je, koncem osamdesetih, završena rekonstrukcija kanonike u Zuglianu, on nije želio da cijeli stambeni prostor bude za njega. Tako je, u februaru 1988, ugostio tri imigranta iz Gane, a sljedeće godine, sa grupom aktivista, osnovao Centar, koji je uskoro postao i jedno od najproaktivnijih kulturnih središta u Regiji i sjeveroistočnoj Italiji. Bio je i ostao provokativan svakoj provincijalnosti, prije svega političkoj i kulturnoj. Takvo je bilo i Pierluigijevo poimanje religije i crkve. Ali, neka o tome govori ko to bolje zna.

Pierluigijev životni put i misao o svijetu, Bogu i čovjeku, mislim to i sada, uveliko je odredio fenomen migracija. Profetski je predvidio da će susret sa drugim i različitim, kako ga je definisao u svojim člancima (pisanim prvo za Il Gazzettino, potom za Il Messaggero Veneto) biti od izuzetnog značaja za Italiju, Evropu i cijeli Zapad. Smatrao je da nema realnijeg i strožijeg ogledala od fenomena imigracije, jer se u ovom manifestuju sve ekonomske i socijalne nepravde na Planeti. U tom smislu je pokrenuo veliki projekat proširenja Centra (vidi portal Centro Ernesto Balducci), početkom 21. stoljeća, kojim je prijem gostiju udvostručen, dakle povećan na šezdesetak osoba. U sklopu Centra djeluje i Auditorijum, kojim je omogućena konstantna promocija kulture, mira i solidarnosti.

Dug bi bio spisak učesnika konferencija i debata u Centru: od Dalai Lame do Massima Cacciarija, od Margherite Hack do don Domenica Galla, od Borisa Pahora do Rinalda Fabrisa, od don Luigija Ciottija do Adolfa Péreza Esquivela … Takođe bi bio dug spisak učesnika kongresa, koji je uvijek bio planetarne naravi. Organizovan je svake godine, u septembru, uvijek u znaku misli Ernesta Balduccija, kojeg je Pierluigi smatrao svojim maestrom. Na njegova duhovna opredjeljenja i nadahnuće za put koji je odabrao uticali su takođe don Lorenzo Milani i arhiepiskop Oskar Romero. O svojim učiteljima je rado govorio i tokom brojnih studentskih posjeta Centru. Takođe o svom skromnom porijeklu. Nije propuštao da kaže nešto, njemu važno o svom ocu Tranquillu, obućaru, i majci Mariji, domaćici. Njegov otac je uvijek naplaćivao minimalno za opravku obuće. Majka mu je u djetinjstvu plaćala pretplatu za jedne dječje novine. Tako je počeo osjećati važnost jezika. Neskromno ću sada reći da sam bio prvi koji je rekao da je Pierluigi pisac, a ne samo svećenik i rukovodilac Centra. To je i sam potvrdio svojim knjigama, naročito u posljednjoj fazi života. U središtu tog opusa je misao prendere a cuore (uzeti k srcu, kako glasi i naslov jedne od njegovih knjiga). Jeste, mnogo je na svijetu inteligentnih, ali sa malo ili baš nimalo srca.

Jednom prilikom, kad sam mu rekao da je Centar zapravo i univerzitet, smatrao je da pretjerujem. Ali, nakon desetak godina, kad je svodio evidenciju o svim kulturnim inicijativama u Centru, sjetio se moje opaske: “Kako ti reče jedanput? Univerzitet?”

Zaista, šta izdvojiti iz svega a ne biti nepravedan ne spominjući sve ostalo za što bi i prostor za ovo skromno sjećanje na djelo i život don Di Piazze bio isuviše kratak?

Rado se sjećam gostovanja u Japanu, u avgustu 2005, kada smo u šestočlanoj delegaciji, na poziv drage nam prijateljice Suzuko Numate, svjedoka katastrofe u Hirošimi, proveli petnaestak dana u toj zemlji, bili prisutni na obilježavanju 60. godišnjice dvije A bombe i na brojnim susretima. Tada smo se uvjerili koliko su Japanci intenzivnije od Evropljana doživjeli upotrebu osiromašenog urana u Iraku i Srbiji. Ne mogu zaboraviti zoru, 6. avgusta, kad mi je Pierlugi predložio da izađemo iz hotela i vidimo kako stanovnici Hirošime odaju počast žrtvama A bombe. Koji sat kasnije, kad su mladići i djevojke dijelili svima primjerke specijalnog izdanja dnevnih novina, i mi smo uzeli neke od tih. Kasnije smo uvidjeli da je na velikoj fotografiji, među brojnim građanima Hirošime obučenim u bijelo, jedan lik u plavoj polo majici. Bio je to Pierluigi, skoro u matematičkom središtu prizora, na trgu pred skromnim Spomenikom žrtvama. Sjetio sam se te fotografije na početku rusko-ukrajinskog rata, kad se olako počelo govoriti o mogućnosti nuklearnog rata. Tako mogu govoriti samo ograničeni i koristoljubivi umovi, koji o nuklearnom oružju misle da znaju sve a zapravo ne znaju ništa.

Ali, za kraj, jedno sjećanje. Ali, neka ne bude o sahrani, na koju su došli i brojni nekadašnji gosti, da ga isprate na vječni počinak na malom groblju u Tualisu. Gore, visoko u Karniji.

Ne, već o nečem drugom.

Onih davnih godina, sa konferencija smo se vraćali kasno noću. U svom starom, prastarom fiatu 127, Pierluigi je imao radio sa kasetofonom. U neka doba bi ga uključio i obavezno bi se prvo oglasila harmonika.

“La fisarmonica… Un po’ dolcezza, un po’ tristezza…” [Harmonika… Malo dragosti malo tuge…], tako bi rekao svaki put.