Priča o 67 djece iz Doma Bjelave u Sarajevu, koja su dovedena u Italiji u julu 1992. godine, ispripovijedana je u dokumentarcu Massimiliana Battistelle DOM. Film je nedavno prikazan na 82. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji u okviru paralelnog programa Venecijanske noći [Notti Veneziane], u produkciji Kama Productions i MESS Sarajevo.

Protagonistkinja priče je Mirela Hodo, koja se našla među djecom koja po okončanju rata nisu vraćena u Bosnu i Hercegovinu, uprkos obećanjima o povratku [pročitajte reportažu Djeca s Bjelava koju je OBCT objavio 2018. godine, op. ur.]. Žena, koja živi sa svojom porodicom u Riminiju, nakon trideset godina vraća se u Sarajevo, Foču i Goražde u potrazi za starim prijateljima, dokumentima iz prošlosti i majkom koju nikada nije upoznala. Djecu su u Italiji ugostile dvije vjerske institucije, u Monzi i Riminiju, gdje su mališani proveli ratne godine. Taj period rekonstruisan je u vidu kratkih sekvenci uz pomoć arhivskog materijala.

Putovanje čini srž ovog djela koje nastoji, i uspijeva, proširiti se od individualne priče do kolektivne: Mirela nije toliko protagonistkinja koliko nit vodilja jedna univerzalne priče, koja ostaje takva čak i kada drugi stoje u pozadini. Putovanje je istovremeno intimna potraga, osvješćivanje i suočavanje s prošlošću.

Reditelj, koji je već snimio nekoliko kratkih filmova, među kojima su Pierrot sui binari [Pierrot na šinama] i Samira, drži se na pravoj distancu od likova i mjestâ, uspijevajući dočarati njihovo otkrivanje bez previše naglašavanja, čak i tokom vožnje Trebevićkom žičarom i spuštanja niz toliko često fotografisanu napuštenu olimpijsku bob stazu. Battistella prikazuje izgubljenost onih koji se sjećaju Sarajeva prije ili tokom opsade i danas, bez ikakvih banalnosti i razmatranja, prenoseći samo zapažanja protagonista “Doma”.

U Veneciji smo se kratko susreli s Mirelom i Massimilianom.

Mirela Hodo: “Massimiliano Battistella i ja smo se upoznali preko zajedničkog poznanika, tražio je drugačiju vrstu priče. Dugo smo razgovarali i pronašli vezu i energiju koje su nas navele da povjerujemo u ovu priču, koja se mogla ispričati samo s nekim ko, osim televizijske, posjeduje i ljudsku osjetljivost i zainteresovanost. Nije mi bio prvi put da sam se vratila u Sarajevo; bila sam tamo s ocem svoje djece prije nego što sam postala majka, ali od tada su prošle godine. Znala sam da se tamo moram uhvatiti u koštac situacijom s kojom se prije nisam suočila i ispričati je drugim ljudima. Nije trebalo da ja budem na prvom mjestu, već jedna velika porodica; odrasli smo zajedno”.

Mnogo mi je značilo to što sam ponovo vidjela djecu s Bjelava. Preplavile su me emocije, poštovanje i beskrajna ljubav. U filmu nikada ne kažem ‘ja’, već ‘mi’. Nisam živjela sama, trudim se da nas predstavim sve zajedno. Režiser i ekipa su bili pažljivi prilikom uključivanju svih tokom snimanja, kako bi pokazali da su ljudska bića na prvom mjestu, a tek onda film. Massimiliano nam je dao slobodu da sami odlučujemo o vlastitom učešću: neki nisu prihvatili, jer još uvijek postoje snažne emocije vezane za taj period. Ima ljudi koji se boje da ponovo prožive patnje iz prošlosti i to moramo poštovati. Meni je takođe, čak i danas, još uvijek teško kada pomislim da sam pristala da snimim film.

Prvi put kada je objavljen spisak djece za odlazak, mog imena nije bilo, spasila me je ljekarka iz instituta koja me je stavila na spisak. Kao što kažem u dokumentarcu, zaista bih svoje mjesto prepustila nekome drugom. Žao mi je što nisam doživjela ono što su doživjeli oni koji su ostali, ali uvijek se neko spasi a neko doživi strahote rata. Još uvijek se pitam zašto sam morala ostaviti djecu s kojom sam se igrala.

Bila sam djevojčica koje je promatrala svijet. Nisam mogla hodati, pa sam samo promatrala sve što se događalo oko mene. Imam mnogo uspomena na taj period. Bilo je teško zamijeniti slobodan život u Sarajevu za zatvoreniji i zaštićeniji život u institutu u Italiji. Ali Italijani imaju sposobnost da učine da se osjećate kao kod kuće, i tamo sam bila sretna. U godinama nakon rata, željela sam se vratiti u Sarajevo, ali u međuvremenu sam izgradila svoj život u Riminiju. Još uvijek slušam našu muziku, pijem našu kavu kraj prozora, baš kao u Sarajevu”.

Massimiliano Battistella: “Krenuo sam od priče o sirotištu i dosijea koji je za OBCT uradila Nicole Corritore. Prvobitna ideja bila je priča o majčinstvu i gubitku, o ženi koja se nakon trideset godina željela vratiti u Sarajevo. Tokom istraživanja, upoznao sam Mirelu i otkrio iznenađujuću, univerzalnu priču koja je mogla obuhvatiti priče drugih. Pokušao sam zadržati delikatan pristup, trudeći se da ne pretjerujem, već samo da promatram i slušam ljude. Ideja o putovanju u Sarajevo rodila se iz potrebe za povratkom i dijeljenjem s drugima.

Saradnja s Lisom Pazzagliom bila je ključna za dramaturgiju i emocionalnu snagu filma: primijenili smo psihodramsku metodu kako bismo kanalisali emocije na ekranu i van njega. Stalni dijalog među nama bio je od suštinskog značaja. Ovaj dokumentarac je u velikoj mjeri nastao u procesu montaže, raspoređivanje različitih elemenata odigralo je ključnu ulogu, takođe zahvaljujući velikoj osjetljivosti montažerke Desiderije Rayner. Pomalo naivnu perspektivu, sličnu djetinjoj, razvili smo tokom snimanja s direktorom fotografije Emanueleom Pasquetom.

Sarajevo sam upoznao snimajući film. Nikada ranije nisam bio tamo i odlučio sam da ne tražim unapred lokacije, već ga istražim grad tokom snimanja. Potom sam došao drugi put, onda ponovo zbog postprodukcije i muzike. Osjetio sam duboku povezanost s gradom tokom ove druge faze rada na filmu”.