Sve, ali baš sve je radilo na tome i za to da se smrt Amfilohija Radovića, nominalno vladike primorsko-crnogorskog, a suštinski protektora-čuvara velikosrpskih pretenzija na Crnu Goru, napravi predstavom. I to predstavom u kojoj odlazi čovjek ljubavi, izgradnje mostova među ljudima, čovjek vjerske tolerancije i poštovanja drugog i drugačijeg. Sve što se dogodilo u ta tri dana od njegove smrti do sahrane u Podgorici bilo je svojevrsna Oda smrti, igrokaz koji je imao pobrisati sve ono što je pokojnik doista radio, a ostaviti samo ono što bi ga u sjećanju mase sljedbenika ideje moglo sačuvati kao svetog čovjeka. Poput Svetog Petra I Cetinjskog (1747.- 1830.), prvog mitropolita koji je na teritoriji Crne Gore objedinio vjersku i svjetovnu vlast. Iz Srpske Pravoslavne Crkve tvrde da nije slučajno kako je Amfilohije umro dan prije 31. oktobra, što je datum smrti Petar I. Dvadeset godina i jedan dan kasnije, 1. novembra 1851. umro je i njegov nasljednik, Petar II Petrović Njegoš, pjesnik, filozof i vjerovatno najvažnija ličnost u povijesti Crne Gore.

Megalomanija malih uvijek je ‘velika’: govoreći iznad otvorenog kovčega u kojem je ležalo otkriveno Amfilohijevo tijelo u crkvi u Podgorici, Zdravko Krivokapić, šef prosrpske koalicije koja je pobijedila na parlamentarnim izborima prije dva mjeseca, rekao je da će Crna Gora od sada slaviti tri jerarha. Odabir govornika na njegovoj sahrani najbolje govori ko je bio pokojnik: dvojica političara, spomenuti Krivokapić (na televiziji potpisan samo kao mandatar), te novi predsjednik Parlamenta Aleksa Bečić, inače predsjednik Demokrata, još jedne prosrpske stranke koja se smatra relativno umjerenom. I još, dva svećenika – patrijarh SPC Irinej, te nominalni zamjenik Amfilohija u Crnoj Gori, vladika Joanikije. U “publici“, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, Milorad Dodik iz Republike Srpske, a oko crkve, koja je Amfilohijevo, praktično, životno djelo (otvorena 2013., a građena u nekoliko različitih stilova), oko 10.000 ljudi, unatoč upozorenjima i ozbiljnom kršenju epidemioloških mjera.

Slika u kojoj sljedbenici i poštovaoci ljube tijelo čovjeka za kojeg je zvanično objavljeno da je umro od posljedica virusa Covid-19 zapravo govori sama za sebe i ne treba komentar. Nekrofilstvo, s elementima paganskog, gdje ovo drugo nikako nije najgori element tog svojevrsnog postizbornog skupa. Bio je tu, ipak, akademik Matija Bećković, srpski akademik crnogorskog porijekla, koji zemlju svojih predaka, Crnu Goru, ne može zamisliti nikako drukčije nego kao srpsku pokrajinu. Desničar, izrazit pobornik (velikosrpskih) nacionalnih ideja, Bećković je nad Amfilohijevim grobom izrekao da ga je bog pozvao u pravi čas, baš kad je trebalo. Kakav osjećaj za vrijeme!? Ali, već smo rekli – sve je “radilo“ za Amfilohijevu smrt.

Jer on, Amfilohije, rođen kao Risto Radović, iako cijeli život vjerski službenik, bio je – političar. Školovao se u Beogradu, Rimu i Atini; govorio je pet jezika, imao iznimnu energiju i organizacijske sposobnosti, ali je u devedesetima skoro bezrezervno podržavao zločinačku politiku Slobodana Miloševića, protiv kojeg jeste izašao na demonstracije sa studentima 1996., ali ga je pet godina kasnije otišao posjetiti u pritvoru prije odlaska u Haag. I dodao kako mu je žao da nije svjedočio u njegovu korist. Blagosiljao je napade na Dubrovnik, bio uz jednog od glavnih pasa rata Željka Ražnatovića Arkana, kao praktično njegov privatni svećenik, blagosiljao Radovana Karadžića, doživotno osuđenog za ratne zločine… Neumoran, energičan i opsjednut idejom Crne Gore kao druge (uz Republiku Srpsku, možda i treće) srpske države, učinio je za velikosrpski projekt više od većine ostalih političkih subjekata.

Prepoznavši slabost i samodovoljnost crnogorske vlasti pod Milom Đukanovićem, koja je referendumom za nezavisnost 2006. i odvajanjem od Srbije, te kasnijim pristupanju NATO paktu, pomislila da je osigurala budućnost, Amfilohije je ušao u ‘meki trbuh’: reaktualizirao nikada prevaziđeni dualizam crnogorskog srpstva i pod izgovorom brige za vjerske objekte izgradio socijalnu mrežu za siromašne. Kojih je u Crnoj Gori, kao i u svim zemljama Zapadnog Balkana, sve više i više. Nasuprot bahatoj, korumpiranoj, ali prozapadnoj i emancipatorskoj Đukanovićevoj vlasti, izgradio je mrežu javnih kuhinja i lance pomoći za obrazovanje materijalno slabijih. Početkom ove godine pokrenuo je i litije, vjerski motivirane demonstracije u kojima su mladi ljudi, nezadovoljni načinom na koji im vlast ne nudi ništa, prepoznali i nivo subverzivnog. Kao i obično na Balkanu – krivo!

Ali, to je bio vjetar u leđa srpskim snagama da se konsolidiraju i na izborim u avgustu ove godine praktično poraze Đukanovićevu Demokratsku partiju socijalista (DPS). To nikako ne bi išlo bez njega, uspio je okupiti lidere koalicije, isposlovao je mjesto mandatara Krivokapiću, Vučića i Dodika trajno vezao za Crnu Goru, podsjećajući ih da će ih Crkva nastaviti podržavati samo ukoliko nikada ne zaborave zašto su dobili blagoslov: za to da nikada ne odustanu od stvaranje Velike Srbije, ma kako se ona u praksi zvala i bez obzira na koliko država u administrativnom smislu bila podijeljena. Slično Radovanu Karadžiću, koji će cijeli život ostati u zatvoru, ali će njegovo djelo živjeti, tako je i Amfilohije otišao u nebesa, ostavivši svoje akcije veoma živim.

Sva društva nastala reakcijom na srpski nacionalizam i ne mogu biti drugo nego svojevrsna kopija, preslik onoga što se u Srbiji događa. U tom smislu, postojanje Crne Gore i Bosne i Hercegovine je pod znakom pitanja.

Jer, nikada ne možete biti sigurni u to da neko ko je podstrekavao zločine neće biti proglašen čovjekom mira i ljubavi. Možda je jedina prava istina o Amfilohiju to da Crna Gora u trenutku njegove sahrane broji najveći broj oboljelih i umrlih od Covid-a.

Smanjenju tog broja sigurno neće pomoći činjenica da su svećenici pričešćivali stotine onih koji su došli ispratiti Amfilohija – istom kašikom.

Produžujući tako epohu zla. U kojoj je jedan od glavnih protagonista bio Amfilohije Radović.

Čija je sahrana bila oda smrti.