Čini se da je u Crnoj Gori od četvrtka, 8. septembra, nastupilo olakšanje. Političke stranke su najzad postigle konsenzus o izbornom zakonodavstvu, pitanju koje je već četiri godine na dnevnom redu Skupštine Crne Gore. Vladajuća koalicija uporno je odbijala da prihvati predloge opozicije i na taj način umanji svoju startnu prednost na svim izborima. S druge strane, u finišu pregovora, opozicija je prihvatanje tog zakona uslovila predlogom da srpski jezik bude ravnopravan sa crnogorskim.  A bez podrške opozicije izborno zakonodavstvo se nije moglo usvojiti, jer je ustavom predviđeno da se odluka o tome mora donijeti dvotrećinskom podrškom u crnogorskom parlamentu.

To je zemlju ovog ljeta dovelo u pat-poziciju i političku nestabilnost, a na najvećem iskušenju je bila vlada premijera Igora Lukšića. Jer, da se izborno zakonodavstvo nije usvojilo njegov kabinet bi praktično izgubio legitimitet. Mnogi analitičari u Podgorici su bili skloni zaključivanju da je lider vladajuće Demokratske partije socijalista Milo Đukanović bio spreman da žrtvuje mladog Lukšića. Jer, tvrdili su oni, u strahu da bi mogao završiti kao bivši hrvatski premijer Ivo Sanader Đukanović ne želi da Crna Gora uđe u novu fazu pridruživanja Uniji.

Pitanje jezika je bilo idealan teren za rasplamsavanje velikih podjela u Crnoj Gori, idealno pogonsko gorivo za skretanje pažnje javnosti sa životnih tema i ispunjavanja ostalih šest uslova koje je Evropska komisija postavila Crnoj Gori prije deset mjeseci. Takvu mogućnost pružali su i rezultati popisa stanovništva obavljenog u prvoj polovini aprila ove godine. Oni su, naime, pokazali da srpskim jezikom u Crnoj Gori govori 43, a crnogorskim 37 odsto građana te zemlje. Nakon što je vlast odbila da prihvati zajednički predlog opozicije da se nastavni predmet u školama imenuje kao „maternji jezik i književnost“, što je bio slučaj i u prethodne tri godine, najzad je postignut dogovor o rogobatnom nazivu „crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost“. Ali, to je stvarna slika današnje Crne Gore.

No, činjenica je da bez pritiska iz Brisela crnogorski politički lideri ne bi došli do dogovora. Da je EU bilo veoma stalo da Crna Gora uđe u novu fazu integracija dokazuje informacija da je evropski komesar za proširenje Štefan File prethodnih dana bio na stalnoj vezi sa svim čelnicima vladajućih i opozicionih partija. Jasan zahtjev za prevladavanje podjela i usvajanje izbornog zakonodavstva je prilikom nedavne posjete Podgorici saopštio i šef nemačke diplomatije Gido Vestervele.

U državnim medijima se dogovor o nazivu jezika i sada već izvjesno dobijanje datuma pristupnih pregovora  slavi kao još jedna pobjeda “lidera u regionu”. Predsjednik Slovenije Danilo Tirk je izjavio da će upravo Crna Gora biti prva zemlja sa Balkana, poslije Hrvatske, koja će biti primljena u EU.

I zaista: posmatrano iz evropskih prijestonica Crna Gora se doima kao pozitivan primjer na Zapadnom Balkanu. Doprinosi regionalnoj stabilnosti, nema otvorenih pitanja u odnosu sa susjedima, ima multietničku vladu, tek 620 hiljada stanovnika nesklonih migracijama, koristi euro. Nakon što je EU konačno odlučila da region integriše u Uniju potrebna joj je država koja će uz Hrvatsku predstavljati putokaz i ostalima za nastavak procesa proširenja. Zato je napredak Crne Gore prema Uniji znatno olakšan.                                                                                                                                                                                   

Iz Brisela se stalno navodi da Crna Gora treba da učini i nekoliko konkretnih poteza. Riječ je o sedam zahtjeva: uz usvajanje izbornog zakona usaglašenog sa Ustavom, to su efikasnost u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, depolitizovano i učinkovito sudstvo, reforma javne uprave, sloboda medija i eliminacija diskriminacije, te plan za održivo rješenje za raseljena lica uključujući i kamp Konik kod Podgorice. Njihovim ispunjavanjem ona bi potvrdila sposobnost i spremnost za snažnije iskorake usporedive sa onima koje je napravila Hrvatska.

No, malo je toga od početka godine zaista urađeno. Aktuelni premijer se nije uspio otrgnuti od sjenke svog prethodnika i partijskog šefa Đukanovića, iako su ga Brisel i Berlin ohrabrivali da “prepozna prioritete i iskaže snažno liderstvo”. Kako je vrijeme prolazilo, gotovo dnevno se potvrđivalo da Lukšić nema snage i spremnosti da  uradi tako nešto. Čak je nestala i pozitivna atmosfera uspostavljena početkom godine u kontaktima sa civilnim sektorom i medijima. Učestalo paljenje automobila najtiražnijeg dnevnog lista “Vijesti” i neotkrivanje počinilaca i organizatora tih terorističkih akata snažan je šamar aktuelnom predsjedniku crnogorske vlade.

“Nema izbornog zakona, zakona o finansiranju političkih partija, zakon o konfliktu interesa nije dovoljno precizan, kao ni zakoni o ombudsmanu i o sprječavanju diskriminacije. Nema ni vidljivog poboljšanja statusa parlamenta, ni novog sudskog i tužilačkog savjeta koji bi omogućili izbor sudija i tužilaca po novim, reformisanim pravilima”, nabrojao je neobavljene “domaće zadatke” njemački političar Ginter Gabštajger. Taj odličan poznavalac prilika u Crnoj Gori dodaje da će sa sadašnjom organizacijom unutrašnje bezbjednosti ova zemlja imati veliki problem da bude uključena u rad Savjeta ministara pravde i unutrašnjih poslova EU.                                                                                                                                                 

U svakom slučaju, gotovo konsenzualno usvajanje izbornog zakonodavstva označiće novu stranicu u modernoj istoriji Crne Gore. Zemlja više nije na raskrsnici. Iz pasivne, ona je konačno prešla u aktivnu poziciju u pregovorima sa EU. Brže pridruživanje Uniji je jedini konsenzus koji postoji među crnogorskim građanima i političarima.