Sredinom mjeseca novembra, Centar za istraživačko novinarstvo proslavio je trinaest godina postojanja. U dosadašnjem radu, novinari ovog centra objavili su više od 500 istraživačkih priča i čak četrnaest online baza podataka, koje su u velikoj mjeri zasnovane na podacima koje dobiju od zvaničnih institucija.

Na godišnjem nivou, oni pošalju javnim institucijama više od 1000 zahtjeva za slobodan pristup informacijama omogućenim Zakonom o slobodnom pristupu informacijama, koji je u Bosni i Hercegovini na snazi već sedamnaest godina.

No, da cijeli proces potraživanja informacija često podrazumijeva i borbu za iste, govori činjenica da su nedavno CIN-ovi novinari dobili šestu tužbu protiv neke od zvaničnih institucija zbog nepoštivanja Zakona o slobodnom pristupu informacijama. O izazovima koje donosi potraživanje informacija na osnovu ZOSPI-ja, razgovarali smo sa Mirjanom Popović, zamjenicom glavnog i odgovornog urednika Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu.

Zakon o slobodnom pristupu informacijama na snazi je od 2000. godine, no da li je pristup informacijama u Bosni i Hercegovini zaista slobodan?

Ne. Naše iskustvo pokazuje da je dug put pred nama. Oni koji traže informacije koje im po zakonu pripadaju će još dugo morati objašnjavati državnim službenicima u institucijama svoja prava, a njihove obaveze, a službenici će ipak jednom morati razumjeti da nije njihov posao da građanima brane pristup informacijama, već upravo suprotno – da se i sami bore da podatke koje pojedinci u institucijama žele sakriti ili uništiti izvuku na svijetlo dana i daju javnosti na uvid.

Vaša redakcija je jedna od rijetkih koja veliku većinu podataka potražuje upravo na osnovu ZOSPI-ja. Sa čim se suočavate kada pošaljete jedan takav zahtjev? Da li su prakse drugačije u zavisnosti od nivoa kojem šaljete?

Često se suočavamo s neznanjem, neprofesionalizmom, bahatošću, nevaspitanjem i očiglednim uvjerenjima pojedinaca da institucije u kojima rade, pa i podaci koji su pod njihovom kontrolom, pripadaju njima lično i služe njihovim interesima. Novinari CIN-a previše vremena izgube objašnjavajući službenicima šta je ZOSPI i koja prava i obaveze kome propisuje. Naš posao je sam po sebi kompleksan i traži punu koncentraciju i fokus. Rasprave sa službenicima nam oduzimaju vrijeme i otežavaju rad na pričama, a to ne bi trebalo da rade institucije koje žele biti transparentne i rade u korist građana.

Srećom, u Bosni i Hercegovini ima mnogo institucija u kojima nije sve podređeno samovolji rukovodilaca i još više profesionalnih državnih službenika koji pošteno i u skladu sa zakonom i svojim obavezama rade svoj posao. Očigledno je da su ti ljudi na pravim mjestima jer znaju da je posao koji rade važan za društvo.

Obično je mnogo teže podatke dobiti na nižim nivoima ili od javnih preduzeća u kojima se vrti ogroman novac i koji sebe posmatraju kao svojevrsni zatvoreni sistem.

S druge strane, brojni novinari u ovoj zemlji nikada nisu poslali niti jedan zahtjev pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Šta mislite zašto je to tako? Da li je to zaista komplikovan i skup proces?

Prikupljanje podataka po ZOSPI-ju može biti skup proces ako radite ogromno istraživanje koje podrazumijeva hiljade stranica dokumenata. Ali, zahtjevi građana i većine novinara, sa izuzetkom istraživačkih novinara, su obično mnogo skromniji, pa samim tim i mnogo jeftiniji. Vjerujem da se kolege ne koriste ovim alatom jer znaju da je taj proces dug i da se za podatke često treba boriti sa institucijama, a vijest ne može toliko čekati. Ipak, sigurna sam da bi pojedinci koji su u nekim institucijama zaduženi za produžavanje agonije pri dobijanju podataka brže mijenjali svoje ponašanje da je pritisak javnosti na njih veći.

Nedavno ste dobili šestu tužbu protiv neke institucije, u ovom slučaju suda, zbog njihovog nepoštivanja ZOSPI-ja. Koliko razumijem, pored ovoga, vrlo često ste primorani da šaljete žalbe institucijama kojima ste prethodno poslali zahtjev za informacijom. Koliko ovakva praksa institucija otežava vaš svakodnevan rad?

Zbog neprofesionalnog odnosa pojedinih institucija i otežavanja slobodnog pristupa informacijama naša istraživanja traju znatno duže. I novinari i čitaoci znaju koliko je važno da informacija u pravom trenutku bude objavljena jer svi mi odlučujemo i formiramo mišljenje i stavove i na osnovu onoga što pročitamo i vidimo u medijima. Ako ti podaci nisu tačni, čitaoci formiraju pogrešne stavove koji u određenim situacijama mogu imati strašne posljedice. A zabranom pristupa informacijama, pojedinci i institucije tjeraju novinare da do podataka dolaze na drugačije načine i tako povećavaju mogućnost da se u tom procesu dese i greške i objave neistine. Mi u CIN-u nikada ne odustajemo od borbe za informacije. Naučili smo da je jasno formiran zahtjev sa osnovanim traženjima teško osnovano odbiti. Znamo na šta imamo prava i zato se žalimo ako nam odbiju pristup, a ako nam odbiju i žalbe, mi pišemo tužbe, a sudovi ih prihvataju. Nakon toga, institucija je primorana da nam podatke pošalje.

ZOSPI bi trebao doprinijeti većoj transparentnosti informacija, slobodnijim medijima. No koliko je to slučaj u praksi?

Sigurna sam da bi situacija bila mnogo bolja da se ZOSPI-jem služi mnogo više novinara, ali i mnogo više građana. U našem društvu je skoro pa uobičajen stav da rukovodioci institucija odlučuju o svemu u kolektivu, bez obzira na stvarne nadležnosti i zakone. Očigledno je da slobodu koja nam je normativno data ovim zakonom moramo osvajati od slučaja do slučaja. To što je pristup otežan ne smije biti prepreka zbog koje odustajemo od traženja i insistiranja. Taj proces jeste frustrirajući, ali što više insistiramo i argumentovano objašnjavamo zašto smo u pravu kad nešto tražimo, pristup informacijama će biti lakši.

Prošlo je sedamnaest otkako je ovaj zakon stupio na snagu, a kako se čini, niti institucije a ni mediji ne znaju kako da ga koriste. Na osnovu vaših iskustava, šta biste rekli da nedostaje?

Nedostaje odlučnost i istrajnost. Odlučnost da se ovaj alat ne ignoriše zato što nekada traži strpljenje, a istrajnost da se nauči više o pravima koje zakon propisuje. Jedino se znanjem i argumentima može boriti u raspravi sa pojedincima koji su često zaduženi za postupanje po zahtjevima, a da uopšte ne poznaju ZOSPI, a svakako je neophodno prilikom pisanja žalbi ili tužbe.