Samo deset minuta plovidbe dijeli Fažanu, na istarskom kopnu, od Brijunskih otoka. Po dolasku na glavni mol arhipelaga, na Velikom Brijunu – najvećem otoku, površine nešto više od 5 četvornih kilometara – bićete obavijeni prirodom, nerijetko i tišinom.

Od 1983. godine Brijuni su nacionalni park, te je broj posjetitelja ograničen, a korištenje privatih vozila zabranjeno. Atmosfera je opuštena, a dani prolaze sporo, uz duge šetnje, golf i kupanje u moru. Posjetitelji ovdje dolaze u potrazi za mirnim mjestom koji krijepi.

To je slučaj sa Zoranom i Lavinijom, hrvatskim turistima iz Zagreba, koje susrećemo odmah sjeverno od mola, kraj jedne od staza koje vijugaju kroz drveće. Početak je lipnja i zagrebački par, kao i svake godine, boravi u ovim krajevima tjedan dana.

“Ona me je prvi put ovdje dovela. Rekla je: ‘To je prekrasno mjesto, moramo ići!’ I od tada dolazimo svake godine, manje-više u isto vrijeme”, objašnjava Zoran.

Razlozi zbog kojih se isplati posjetiti Brijune su očiti, kaže njegova partnerica Lavinia. “Daleko smo od civilizacije, nema prometa, samo mir, tišina, zvukovi i ljepota prirode. Ukratko, sve što nam doista treba u našim stresnim životima”.

Tijekom 2024. godine, otprilike 230 000 ljudi posjetilo je Brijune, jedan od najpoznatijih hrvatskih nacionalnih parkova. Ali otoci nisu oduvijek izgledali ovako. Naime, prije nešto više od stoljeća, Brijuni su bili negostoljubivo područje, pogođeno malarijom.

Povijest

Preobrazba Brijuna ostat će zanavijek vezana uz ime Paula Kupelwiesera (1843-1919), austrijskog poduzetnika i čeličnog magnata, koji je 1893. godine kupio otoke za 75 tisuća florina (danas nešto više od 800 tisuća eura) s namjerom da ih pretvori u turističku destinaciju.

Arhipelag je, kao i ostatak Hrvatske, tada bio dio Habsburške Monarhije, a turizam je bio u povojima. Nedaleko od Brijunskih otoka, prvi hoteli nicali su u Opatiji, Puli i drugim gradovima na sjevernom Jadranu.

Željezničke mreže, građene diljem carstva počev od 1850-ih, omogućavale su bogatijim slojevima da stignu do privlačnih morskih ljetovališta. Međutim, na Brijunima, prije dočeka prvih turista, zemljište je moralo biti isušeno, a malarija potpuno savladana.

Tu prvu operaciju Paul Kupelwieser povjerio je Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru koji je korjenito izmijenio otoke, posebno Veliki Brijun.

“Alojz Čufar promijenio je topografiju otoka pristupom koji je u to vrijeme bio vrlo moderan. Zatrpao je močvare i stvorio brežuljke koristeći materijale iz obližnjih kamenoloma”, objašnjava hrvatski arhitekt Emil Jurcan. “Rezultat je ono što danas vidimo: svojevrsni park engleskog stila, jedan od prvih u kontinentalnoj Europi i u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji”.

Staze koje je trasirao Alojz Čufar i danas vijugaju desecima kilometara na Velikom Brijunu, prolazeći kroz šume sačinjene od tisuća stabala, uglavnom zimzelenih, posađenih krajem 19. stoljeća.

Zahvaljujući takođe savjetima Roberta Kocha, njemačkog mikrobiologa i dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1905. godine, koji je pomogao Paulu Kupelwieseru da očisti arhipelag, malarija je iskorijenjena u roku od godinu dana, a austrijski poduzetnik mogao je prijeći na drugu fazu svog investicijskog projekta: izgradnju turističke infrastrukture.

Turizam u 19. stoljeću

Danas putnika koji stiže na Veliki Brijun dočekuju tri elegantna, iako pomalo oronula, hotela: Istra, Karmen i Neptun, izravna ostavština Kupelwieserovog rada s početka 20. stoljeća.

“Kupelwieser je dao izgraditi cijeli hotelski kompleks u području luke, od kojeg su danas ostale samo tri zgrade, koje su preživjele bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata”, objašnjava Emil Jurcan. “S arhitektonskog gledišta, zanimljive su iz dva razloga: prvo, prikazuju secesijski stil tipičan za ranu turističku infrastrukturu Austro-Ugarske, i drugo, zgrade su obnovljene i modernizirane 1930-ih kada je otokom upravljala talijanska vladina agencija”.

Upravo ovi hoteli s uređenom obalom, okruženi parkovima i stazama, s grijanim bazenom s morskom vodom u funkciji od 1913. godine, učinili su Brijune primamljivom destinacijom u Austro-Ugarskoj početkom 20. stoljeća.

Izravni noćni vlak tada je povezivao Beč i Pulu, dovozeći kremu austrijskog društva u tadašnju vojnu luku carstva i, nakon kratkog putovanja brodom, stižući na odredište rano ujutro.

Nasuprot hotela Neptun, u nekadašnjem domu dr. Otta Lenza (koji je bio liječnik na otoku Veliki Brijun od 1903. do 1938.), a sada muzeju, nailazimo na jasno svjedočanstvo o vrsti posjetitelja koji su dolazili na otoke početkom 20. stoljeća.

Na zidu uz spiralno stubište koje vodi do Lenzovog stana vise deseci pisama koje su potpisali slavni posjetitelji Brijuna: Thomas Mann, Richard Strauss, Guglielmo Marconi, Lilli Lehmann, Franz Ferdinand, Gustav Klimt, James Joyce… Ukratko, preobrazba, koju je Kupelwieser priželjkivao, označila je pravo zlatno doba za arhipelag.

Brijuni danas, zahvaljujući europskim projektima

“Veliki Brijun je danas takav kakav je zahvaljujući radu Paula Kupelwiesera, koji je preobrazio ovo mjesto”, potvrđuje Marina Giachin Paoletić, voditeljica projekta u Nacionalnom parku.

Stoga će ljetnikovac Paula Kupelwiesera, u središtu otoka, uskoro biti preuređen u muzej. Ovo nije jedini projekt usmjeren na obogaćivanje turističke ponude otočja. Od 2016. do 2021. Marina Giachin Paoletić vodila je "Novo ruho Brijuna" , jedan od najvažnijih projekata dosad provedenih na otocima.

Financiran sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj i hrvatskog javnog fonda, projekt “Novo ruho Brijuna“ podrazumijevao je čitav niz aktivnosti modernizacije na otocima, u ukupnom iznosu od gotovo šest milijuna eura.

Primjerice, kupljeni su turistički vlakovi koji obilaze otok, stvoren je informativni punkt u blizini mola na Velikom Brijunu, a najvažnije je da je otok Mali Brijun otvoren za javnost.

“Sedam vojarni u uvali sv. Nikole na Malom Brijunu obnovljeno je i prenamijenjeno u obrazovne i istraživačke svrhe. U ljeto 2022. otok je otvoren za posebne grupe, a potom i za jednodnevne izlete. Ovo je bilo moguće zahvaljujući još jednoj aktivnosti financiranoj u sklopu projekta, odnosno projektiranju i izgradnji katamarana ‘Mali Brijun’, koji prometuje između Fažane i Malog Brijuna”, zaključuje Marina Giachin Paoletić.

Od Kupelwiesera do Tita

Priča o Paul Kupelwieserovu, nažalost, nema sretan kraj. Austrijski poduzetnik umro je u Beču 1919. u 77. godini. Iako je planirao da, zajedno sa svojim voljenima, bude pokopan u obiteljskom mauzoleju na Velikom Brijunu, njegovi posmrtni ostaci nalaze se u austrijskoj prijestolnici, daleko od supruge i sina, koji počivaju na arhipelagu.

Prvi svjetski rat pokvario je Kupelwieserove planove, naglo okončavajući zlatno doba turističkog kompleksa. Međutim, svatko tko danas šeta Velikim Brijunom ne može ne biti fasciniran djelom austrijskog poduzetnika. Među pažljivo osmišljenim krajolicima i egzotičnim životinjama donesenim na otok u Kupelwieserovo vrijeme, putnik se osjeća kao da je negdje drugdje.

“Kolonija Habsburškog Carstva”, kako kaže iranski umjetnik i pisac Behzad Khosravi Noori, jedan od autora dokumentarnog djela o Brijunima.

“Moje tumačenje je da je Paul Kupelwieser želio pokazati Habsburškom Carstvu što znači imati koloniju, jer bez egzotičnih zemalja ne možete se doista nazvati carstvom. Bez kolonija nema carstva. Dakle, Brijuni su utopija, teatar egzotične zemlje, koje drugačije ne bi postojala u Europi”, objašnjava Behzad Khosravi Noori.

Djelo iranskog umjetnika svojevrsna je nekromancija: dvije povijesne osobe, davno preminule, pripovijedaju o “vlastitom” arhipelagu pred kamerom. Kupelwieser i Josip Broz Tito. Nakon talijanske okupacije, Brijuni su teško bombardirani tijekom Drugog svjetskog rata, a po okinčanju sukoba su dodijeljeni socijalističkoj Jugoslaviji i postali ljetna rezidencija maršala Tita, koji je na arhipelagu provodio četiri do šest mjeseci godišnje.

U to vrijeme, objašnjavaju povjesničari, ovo malo otočje zapravo je bilo druga prijestolnica Jugoslavije, poslije Beograda. Ali o tome ćemo u sljedećem nastavku.

 

Pročitajte više: Brijuni, druga prijestolnica Jugoslavije

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta "Cohesion4Climate", koji je sufinanciran sredstvima Europske unije. EU ni na koji način nije odgovorna za informacije i stavove izražene u okviru projekta. Sadržaji su isključiva odgovornost OBCT.