Kad je krajem sedamdesetih jedan od najpoznatijih jugoslavenskih pjevača Zdravko Čolić prvi put otpjevao Pjevam danju, pjevam noću , ta pjesma (u aranžmanu Kornelija Bate Kovača, majstora ritma svake vrste) učas je postala hit. I danas je rado slušana u cijelom Regionu. Čola, nekadašnji Sarajlija, već dugo Beograđanin, tu pjesmu otpjeva na svakom javnom nastupu. Onomad je bilo malo onih koji su znali da je autor pjesme Branko Radičević, još manje zbog koga je napisana. No, o tome kasnije.

Kao kroz neko zamagljeno staklo, sjećam se gimnazijskog udžbenika književnosti iz tamo za drugi razred. U knjizi je bilo podosta crno-bijelih fotografija pisaca ili njihovih likovnih portreta. Jedna je prethodila izboru pjesama Branka Radičevića: dugokos, lice izduženo, pogled odsutan. Odabir je bio najavljen pjesmom Kad mlidijah umreti, ispjevanom po pjesnikovom saznanju da je obolio od tuberkuloze. Jeste, bilo je i drugih pjesama. Obavezno je bilo Kolo iz Ɖačkog rastanka. Zadatak – napamet izrecitovati stihove o ujedinjenju Južnih Slavena, naravno samo poetskom. (Iako je pjesnik u periodu nastanka poeme mislio na teritorije na kojim žive Srbi, Kolo je mnogo više jugoslavensko nego usko srpsko pa je bilo drago i komunističkim vlastima jer su u njemu zaigrali [skoro] svi narodi buduće Jugoslavije. Začela se i Kolom Radičevićevog poetskog sna, a završila krvavim kolom, prije tri decenije). Bilo kako bilo, pogled na pjesnika nam je uvijek bio uslovljen onom pjesmom u kojoj sluti dolazak smrti.

Imao sam sreću da mi je fakultetski predavač književnosti romantizma u Sarajevu bio profesor Božidar Boro Pejović (1940-1979), sjajan poznavalac romantizma u južnoslavenskim i evropskim književnostima. “Slabost” su mu bili Njegoš, Novalis i Branko¹. Onomad je moj gimnazijski susret sa Brankom doživio radikalnu metamorfozu. Nenametljivo, nikad to izrekavši eksplicitno, profesor Pejović je u diskusijama sa studentima podrazumijevao da se pogled na jednog pjesnika i, uopšte, umjetnika može steći samo detaljnim poznavanjem njegovog cjelokupnog djela. Sekundarna građa? Svakom po izboru!

O pjesniku, ukratko: Rođen u Brodu na Savi (današnji Slavonski Brod) 28. marta 1824. godine u porodici carinskog službenika Todora Radičevića. Njegovo pravo ime je Aleksije. (Prije objavljivanja svoje prve knjige, ime će promijeniti u Branko). Gimnazijsko školovanje u Sremskim Karlovcima i česti odlasci na Stražilovo (brijeg Fruške gore, 321 m) imali su priličan uticaj na Brankovu poeziju. Obesmrtio ih je u poemi Đački rastanak, u kojoj je prvi put iskazao svoju želju da u tom kraju bude sahranjen. Sedmi i osmi razred gimnazije završio je u Temišvaru, gdje je njegov otac u to vrijeme bio službeno premješten. U Beču se na studije prava upisao 1843, ali nakon tri godine odustaje od fakulteta. U periodu pred Revoluciju 1848. njegov poletni, nemirni duh bio je više koncentrisan na poeziju, druženje u studentskim krugovima srpske omladine te ideje evropske građanske klase nezadovoljne Restauracijom, negoli na studij i poziv pravnika. Prijateljstvo porodice Radičević sa Vukom Karadžićem, reformatorom srpskog jezika, bila je Branku preporuka za stupanje u krug Vukovih saradnika i prijatelja. Kada mu je preminuo brat Stevan, Branko se zbratimio sa Đurom Daničićem, Vukovim mladim sljedbenikom. Njegova prva zbirka Pesme (1847²), napisana narodnim jezikom, u duhu romantizma ali i Vukovih ideja, bila je od velike pomoći reformatoru srpskog jezika. Za života je objavio još jednu zbirku³, dvije godine prije prerane smrti u dvadeset devetoj godini. Umro je od iste bolesti kao i njegova majka Ruža, dvadeset godina prije njega. Opojan je u grčkoj crkvi u Beču, sahranjen na groblju Svetog Marka. Kažu – u dijelu za sirotinju.

Prema Brankovim biografima, pjesnik je do 1877. bio skoro zaboravljen. Te godine je Stevan V. Popović Vacki, kulturni radnik, član hrvatskog, kasnije mađarskog parlamenta, u svom ilustrovanom kalendaru Orao cijeli broj posvetio Branku. Potom, Jovan Jovanović Zmaj svoju pjesmu Brankova želja. Objavljena je u svim značajnim srpskim listovima, pokrenuta je akcija sakupljanja dobrovoljnih priloga. Ali, javio se Laza Kostić, pjesmom nastalom zbog svojih prethodnih polemika sa Zmajem. U Pravoj Brankovoj želji Kostić je dotaknuo tipku drevnih vjerovanja da se kosti mrtvih ne diraju. Nastao je muk dug šest godina. Ali, kada se među omladinom u Beču pronijela vijest, koja je stigla i do Karlovčana, da će groblje sv. Marka biti prekopano i da su bečke vlasti dale rok od deset dana za prenos posmrtnih ostataka, nastala je utrka sa vremenom i sakupljanjem priloga.

Od te godine Branko počiva tamo gdje je i danas. Na Stražilovu. Sanduk je prenesen vozom, potom dunavskom lađom Nimfa. Onog dalekog julskog dana 1883. bila je velika svečanost. U čast Brankovu, somborski ljekar Jovan Paču, pijanist i kompozitor, komponovao je Brankovo Kolo (Kolo kolo naokolo). Dvije godine potom podignut je spomenik⁴ pjesniku, na kojem su njegovi stihovi: Mnogo hteo, mnogo započeo/ Čas umrli njega je pomeo. No, ne zaboravimo spomenuti i već dugogodišnju kulturnu i poetsku manifestaciju Brankovo kolo, koja se svake godine održava u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima.

Ako vas put nanese u taj fruškogorski kraj, prije ili posjete Stražilovu, probajte u Sremskim Karlovcima vino bermet (slatko, sa 20 ljekovitih trava – ali, ne “liječite” se previše) i kuglof, kolač nekad samo dvorski a danas ponos tog mjesta, dostupan svačijem džepu. Eto, konačno sam dodao nešto korisno i za klasični turizam pišući o pjesniku…

Koji je prvi, ne samo u srpskoj već u svim južnoslavenskim književnostima, obnažio žensku nogu… Do koljena. U pjesmi Vragolije, poletnoj – kao mladost, radost i priroda u proljeće. Sva ukratko može stati u jednu rečenicu: momak vragolan ide kroz goru, moma milooka pere rublje na potoku i, kad ga spazi, bježi od njega ali sve dublje u šumu, potom nebo, grane trava – neka sačuvaju tajnu. Ima u toj pjesmi mnogo veselja i one divne antičke radosti, tako daleke od hrišćanske doline suza: hoću da se radujem. Evo nekad sporne strofe:

Beži moma do kolena

None joj se bele;

Bele none do kolena

Momka su zanele.

Kažu da je na Vragolije onomad reagovao i mitropolit sremskokarlovački. U stilu – zar obnažiti žensku nogu?

Branko je na svoj način obnažio i Beč u svom pokušaju ostvarenja romana u stihovima. Bezimena ili Ludi Branko je i humorno ironična slika prijestonice Carstva četrdesetih godina 19.vijeka.

Ona pjesma – Pevam danu, pevam noću? U Beču je upoznao Vilhelminu Minu Karadžić, Vukovu kćerku (majka joj je bila je Austrijanka, Ana Kraus) djevojku obrazovanu i sklonu umjetnosti. Bavila se poezijom, muzikom, govorila engleski, ruski i srpski. Bila je izuzetno lijepa, o tome govore i njene fotografije i portreti. Nije bila ravnodušna prema Branku, mladiću i pjesniku, očevom prijatelju. Mina je zapisala sve bitno o nastanku pjesme njoj posvećene, na Badnji dan 1849: “Jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu – spomenicu. Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, već je napisao:

Pevam danju, pevam noću,

Pevam sele, što god hoću;

I što hoću, to i mogu,

Samo jedno još ne mogu:

Da zapevam glasovito,

Glasovito, silovito,

Da te dignem sa zemljice,

Da te metnem međ’ zvezdice.

Kad si zvezda, sele moja,

Da si među zvezdicama,

Među svojim, sele moja,

Milim sestricama”.

Ostaje mi samo ono banalissimo: Veličanstveno. Ali kako drugačije označiti Brankovu genijalnost, da u trenu napiše pjesmu koju je, očito, nosio u sebi i zabilježio u Minin spomenar (pravi naziv i jeste: Mini Karadžić u spomenicu). Sve što slijedi potom – jedna je duga (i dokumetarna) ljubavna priča, iz koje bi se saznalo da je u Minu bio zaljubljen i Brankov pobratima Daničić i da Vuk, racionalan kao otac i građanin svog vremena, niti jednom od dva siromaška ne bi dao ruku svoje kćeri. (Ne bi to sve stalo ni u poveću digresiju).

Stražilovo je već dugo Parnas srpske poezije. U istoimenoj poemi, nastaloj u Toskani, za prvog Crnjanskijevog putovanja po Italiji (1921), pjesnik čudesno spaja fruškorski brijeg na kojem je Brankov grob, Dunav, Arno, Italiju i Panoniju. (U njegovom sumatrizmu sve je u vezi, i svi su u vezama; nimalo slučajno Branko je lik u njegovoj drami Maska).

Jedne daleke godine bio sam u hotelu (kojem sa zaboravio ime) na brdu Fjezole, sa kojeg se gleda na Firencu i Arno kao sa nekog balkona. Tu je Crnjanski napisao 216 stihova svog Stražilova. Uprkos mom mucavom italijanskom, vlasnik hotela me je razumio kad sam mu to rekao. “Interesantno!”, rekao je i nekako čudno me pogledao. Potom me upitao je li nešto Crnjanskijevo prevedeno u Italiji. “Seobe”, rekoh. On je to pedantno zapisao. A ja, za kraj ovom skromnom prilogu Svjetskom danu poeziju, podsjećam vas na jednu strofu poeme Stražilovo Miloša Crnjanskog:

A, mesto svog života, davno živim,

bure i senke groznih vinograda.

Nastavljam sudbu, već i kod nas prošlu,

bolesnu neku mladost, bez prestanka;

tek rođenjem došlu,

sa rasutim lišćem, što, sa groba Branka,

na moj život pada.

—

1 Samo u srpskoj književnosti postoji običaj da se nekim pjesnicima navodi samo ime. Dovoljno je reći Branko kad se misli na Radičevića, Laza – na Kostića, Ɖura – na Jakšića, čika Jova – na Zmaja. Svima ostalim se navodi prezime.

2 Iste godine su objavljeni Vukov prevod Novog zavjeta, Daničićev Rat za srpski jezik i pravopis i Njegošev Gorski vijenac. U istoriji srpskog jezika 1847. se smatra godinom nezvanične pobjede Vukovih ideja.

3 Treća je objavljena posthumno, 1862.

4 Ne bih da kvarim Svjetski dan poezije informacijama o skrnavljenju Brankovog groba i spomenika 1941, ni o tome kako su sva obilježja pjesnikovog rođenja u Slavonskom Brodu uklonjena početkom devedesetih, ni sa kakvim teškoćama je ponovo postavljena spomen-ploča njemu u znak sjećanja. Koga to zanima, neka se ubaci u mrežu.