(čitajte reportaže )

 

“Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne, delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja”.

Pri pomisli na rijeku Drinu, mnogima je prva asocijacija najpoznatije djelo Ive Andrića, čiji je početak gore citiran. Radnja romana “Na Drini ćuprija”, objavljenog 1945, događa se na tačno određenom mjestu duž riječnog toka, u gradu Višegradu gdje “Drina izbija celom težinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina” i gdje “stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona”.

Kada sam počeo istraživati za ovaj treći dio serijala reportaža “Ispričati Balkan počev od rijeka” (nakon Neretve i Kupe), pitao sam mnoge svoje sagovornike na šta prvo pomisle kad se spomene rijeka Drina.

Ime Ive Andrića, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1961, često se pojavljivalo u razgovorima, ponekad uz potpuno drugačiju i mnogo mračniju temu: ratni zločini počinjeni devedesetih.

Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Višegrad, Foča… samo su neka od mjesta uz Drinu koja su početkom rata u Bosni i Hercegovini bila poprišta strašnih masakra. A nisu ni najpoznatija. Goražde, takođe uz rijeku, doživjelo je sličnu sudbinu kao Sarajevo, pod opsadom srpskih trupa od 1992. do 1995, dok je Srebrenica, zauvijek povezana s genocidom počinjenim ljeta 1995, udaljena samo deset kilometara od Drine.

“Pripadam generaciji rođenoj neposredno prije rata. Imao sam deset godina kada se sukob završio. Pohađao sam školu u poslijeratnom periodu, pratio rad sudova, čitao dokumentaciju… Nažalost, za mene je Drina još uvijek sinonim za ratne zločine”, rekao mi je jednom prilikom politički analitičar Adi Ćerimagić iz Evropske inicijative za stabilnost (ESI).

“Drina je takođe simbol u regionu. Za srpski nacionalizam, ona predstavlja granicu koja razdvaja dva dijela koji se žele ujediniti”, objašnjava Ćerimagić te se pita: “Hoćemo li ikada uspjeti ostvariti viziju proširenja i učiniti da Drinu od granice i simboličkog mjesta vezanog za ratne zločina jednostavno postane rijeka između dvije države članice Evropske unije?”.

Mnoga lica Drine

Od svog izvora na granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje se spajaju Tara i Piva, Drina teče u dužini od gotovo 350 kilometara, označavajući veći dio granice između Srbije i Bosne i Hercegovine (tačnije Republike Srpske, osim kratkog poteza Ustikolina-Goražde koji je u Federaciji BiH), potom se ulijeva u Savu u vojvođanskoj ravnici.

Kako piše Andrić, Drina je dobrim dijelom svog toka gotovo nepristupačna. Pojavljuje se iznenada iza zavoja, pritiješnjena između dva strma, šumovita brda, pa opet nestaje do sljedećeg vidikovca. U najgušćim četinarskim predjelima, poput onog u blizini planine i nacionalnog parka Tara (Srbija), Drina se ne oglašava prije deset sati ujutro, čak i ljeti prekrivena gustom koprenom magle.

Ali Drina je takođe “vodena masa, zelena i zapenjena”, uz koju su, posebno u gornjem dijelu, posljednjih godina niknuli brojni rafting centri. Ovaj adrenalinski turizam je kapija Balkana za sve veći broj putnika i polazna tačka za otkrivanje regije, kao i značajan izvor prihoda za ovo ekonomski slabo razvijeno područje Republike Srpske.

Idući nizvodno, Drina se širi i na njenim obalama, koje se u ovom dijelu toka nalaze u dvije različite države, opažaju se vile, često s malim pristaništem. Upravo u ovom području rijeka postaje privlačna za građevinare, koji ovdje dolaze tražiti pijesak, čak ilegalno. Ekolozi se bore protiv ove prakse, kao i protiv mnogo većih projekata na objema obalama, vezanih za eksploataciju litija. Gornje Nedeljice, selo u Srbiji u kojem je planirana izgradnja velikog rudnika Rio Tinto, nalaze se dvanaest kilometara od rijeke.

Najzad, Drina nije samo vodeni tok. Do prije nekoliko godina bila je i povijesna marka cigareta, koju je proizvodila Fabrika duhana Sarajevo. Međutim, u proljeće 2022. kompanija – jedna od prvih koje je krajem 19. vijeka otvorila habsburška uprava Bosne – prestala je s radom.

Drina je (gotovo) jezična granica između ijekavice i ekavice, dva glavna izgovora srpskohrvatskog jezika. “Razlika između ova dva dijalekta javlja se u 15. Vijeku”, objašnjava lingvist Boban Arsenijević sa Univerziteta u Grazu, “danas se granica između ijekavice i ekavice ne poklapa tačno s Drinom, ali skoro. Međutim, linija se pomiče i u budućnosti se očekuje da će ekavica prijeći i na drugu stranu rijeke”.

Ispraviti Drinu

“Kada je 1945. godine objavljena ‘Na Drini ćuprija’, Ivo Andrić je svom prijatelju i književniku Marku Markoviću (autoru knjige ‘Kriva Drina’) poslao primjerak sa sljedećom posvetom: ‘Sve su Drine ovog sveta krive, nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti, nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo’”, objašnjava Enes Škrgo, kustos Rodne kuće Ive Andrića u Travniku.

Pomenuta posveta tumačena je na razne načine, kao što se često dešavalo sa svime što je vezano za velikog bosanskohercegovačkog pisca, ali za Enesa Škrgu, koji se godinama bavi proučavanjem Andrićevog života i djela, rečenica ima samo jedno značenje. “Mnogo je nepravdi, teškoća i besmislica na ovom svijetu, ali to nas ne smije natjerati da odustanemo od svoje misije, od vlastitog puta da doprinesemo boljem životu”, kaže Škrgo.

Gotovo skrivena u srcu Balkana, Drina je u središtu brojnih priča. Otkrićemo mnoge od njih tokom putovanja koje će nas od izvora rijeke na bosansko-crnogorskoj granici odvesti do njenog ušća u Savu. Pričaćemo o ratovima i lingvistici, sportu i litiju, književnosti i carstvima. Uz najmračnije i najzlokobnije događaje, neće nedostajati pričâ o ljudskosti i susretima te ličnih iskustava onih koji, uprkos svemu, još uvijek ne odustaju od pokušaja da isprave Drine ovog svijeta.

Sljedeći susret na ušću rijeka Tare i Pive.